Doktorica znanosti Snježana Kordić diplomirala je kroatistiku u Hrvatskoj, gdje je i predavala, nakon čega je provela 15 godina u Njemačkoj kao sveučilišna profesorica. Objavila je niz knjiga i naučnih radova prevedenih na brojne jezike. Nakon što je 2010. godine objavljena njezina knjiga „Jezik i nacionalizam“, dospjela je u središte pažnje struke i ukupne javnosti. Djelo i njegova autorica bili su izloženi neskrivenom divljenju i potpunoj kritici.

Profesorica Kordić poistovjećivanje jezika s nacijom osnovano smatra skandaloznim, a povod za razgovor s lingvisticom Snježanom Kordić u Urban magazinu jeste serija konferencija pod zajedničkim nazivom „Jezici i nacionalizmi“. Organizatorima je inspiraciju za taj projekt upravo pružila knjiga naše sugovornice.

Piše: Nikola Vučić

Na konferencijama se propituje radi li se o četiri različita jezika kad je riječ o Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Sudionici iz sve četiri države su jako uživljeno diskutirali. Sudaraju se različita mišljenja, naprimjer, u Splitu je predstavnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ustvrdila da su to četiri standardna jezika, a hrvatski lingvist Mate Kapović joj se usprotivio tvrdnjom da baš na standardnoj razini imamo jedan zajednički policentrični jezik.

Da, baš je standardni jezik zajednički. Dokaz tome je činjenica da na njemu svi tečno razgovaramo, dok ako bi se neki od nas prebacili na dijalekte, npr. na čakavski ili kajkavski, ne bismo više mogli tečno razgovarati jer bi nastupili problemi u razumijevanju. Mi smo tipičan primjer jednog policentričnog standardnog jezika, dakle jezika kojim govori nekoliko naroda i unutar kojeg postoje razlike pa se po njima prepoznaje odakle dolazi govornik. Policentričnih jezika ima mnogo, takav je engleski jezik, jer više naroda govori njime i po razlikama unutar jezika se prepoznaje odakle dolazi govornik iz Amerike ili iz Engleske. Takvi su i njemački, arapski, francuski, nizozemski itd. Svaki policentrični standardni jezik varira unutar sebe, sastoji se od nekoliko svojih standardnih varijanata, kao što i kod nas postoje četiri varijante. Varijante nisu različiti standardni jezici jer tada ne bismo mogli tečno razgovarati međusobno.

Neki domaći jezikoslovci kažu da su kod nas kulture i tradicije različite i da je to dokaz da imamo različite standardne jezike.

Njihova tvrdnja nije točna. Unutar svakog policentričnog standardnog jezika razlikuju se kulture i tradicije, što znači da to ne donosi različite standardne jezike. Npr., kultura i tradicija u Austriji se jako razlikuju od kulture i tradicije u Njemačkoj, a svejedno je to jedan standardni jezik policentričnog tipa. Uostalom, i unutar jedne varijante se razlikuju kulture i tradicije, npr. unutar hrvatske varijante se itekako razlikuju slavonska kultura i tradicija od dalmatinske, pa kad bi kriterij naših jezikoslovaca bio ispravan, imali bismo slavonski standardni jezik i dalmatinski standardni jezik. Ni različite religije ne povlače sa sobom različite standardne jezike, npr. stanovnici Albanije su muslimani, katolici i pravoslavci, a svi govore albanskim standardnim jezikom. I unutar jedne varijante imamo različite religije, npr. stanovnici Njemačke su u podjednakom broju katolici, protestanti i ateisti, a svi govore njemačku varijantu standardnog njemačkog jezika.

Zašto naši jezikoslovci prešućuju da imamo zajednički policentrični jezik i tako podupiru nacionalističke podjele od političara?

Većina lingvista ne želi biti u konfliktu s vladajućom ideologijom, želi ugodan život, i zato izmišlja čak donekle infantilne priče o našoj jezičnoj situaciji pomoću kojih se usklađuje sa željama politike. Nerijetko i sami počnu vjerovati u te mozgovno potkapacitirane priče koje ponavljaju studentima i tako zaglupljuju širu populaciju.

Lingvistički i nacionalistički folklor

Nedavno je javnosti obznanjena i „Neretvanska deklaracija o bosanskome jeziku“, koju potpisuju i podržavaju, između ostalih, i neki fakultetski profesori jezika. Vi ste bili prva osoba iz struke koja je javno kritički progovorila o toj deklaraciji, između ostaloga kazavši kako autori plešu u nacionalističkome kolu sa svojim protivnicima.

Dok god te različite strane inzistiraju na nekoliko različitih oznaka za jezik, vrte se u nacionalističkom kolu. A sve se može lako riješiti ako se javno kaže da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik i u sve četiri države se u školama predmet materinskog jezika nazove „Jezik i književnost“. To rješenje je primjenjivano u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno „Jezik nastave“, npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina, dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika.

U knjizi citirate austrijsko-njemačkog novinara i stručnjaka za Jugoistočnu Europu Norberta Mappesa-Niedieka kako kaže da je rješenje za smanjivanje konflikata društvo u kojem je etnička pripadnost kategorija drugog ili trećeg reda.

On objašnjava da svako društvo koje unutar sebe želi smanjivati potencijal za konflikte neće biti politički ustrojeno tako da je podijeljeno na etničke, narodne ili nacionalne kolektive. Nažalost, i Jugoslavija je bila ustrojena na taj nepovoljni način, a s njim se nije raskrstilo ni dan-danas. Rješenje je izgrađivati građansko društvo u kojem se ljudi politički angažiraju prema zajedničkim interesima, a ne prema zajedničkoj etničkoj pripadnosti. Promjene bi trebale zahvatiti i ustav jer je i u njega ugrađena podjela ljudi na etničke grupe.

Kada ste već spomenuli ustav, sjetio sam se nedavno objavljenoga intervjua s meni osobno jako dragim intelektualcem Borisom Budenom. On hrvatski ustav naziva posthistoricističkom bajkom.

Da, s punim pravom, jer je u hrvatski ustav ugrađena bajka o iskonskom postojanju naroda kakav je danas. A tko je iole upućen u povijest, zna da su današnji narodi konstrukti novijeg doba i da su oni tvorevine političara. Ljudi obuhvaćeni u jedan narod nisu povezani ni povijesno ni prirodno niti po bilo kojem objektivnom kriteriju. Sve ovo vrijedi ne samo za nas, nego i za francuski narod, i za njemački narod itd.

Neki u našoj sredini se rado pozivaju na ustavnu odredbu o službenom jeziku kad tvrde da se radi o različitim jezicima.

Iz takvih pozivanja vidi se nemoć da se argumentira znanstvenim dokazima. Poznato je da već stavljanje određene odredbe o jeziku u ustav zna biti sprovođeno baš zato da bi se prikrila stvarnost i ojačala trenutna ideologija. Jedan njemački lingvist naveo je ustave iz 21 države naspram kojih lingvistika klasificira i imenuje jezik drugačije jer su odredbe o službenom jeziku u tim ustavima u suprotnosti sa znanstvenim spoznajama. Njegovi primjeri su i dokaz da su ustavne odredbe o službenom jeziku i o nazivu jezika za lingvistiku i sociolingvistiku potpuno nebitne. Drugim riječima, ti primjeri pokazuju da su lingvistika i sociolingvistika nezavisne od politike. A mnoge zemlje uopće nemaju u svom ustavu nikakvu odredbu o službenom jeziku, npr. Njemačka, Velika Britanija, SAD, što znači da komotno možemo i mi izbaciti odredbu o službenom jeziku iz svojih ustava.

Politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini godinama govore o potrebi uspostavljanja kanala na hrvatskome jeziku. Kad god se ukaže prilika, to pitanje se obavezno povuče uz dodatne žalopojke o ugroženosti i neravnopravnosti. Radi li se tu zaista o ugroženosti i je li opravdan takav zahtjev?

Budući da je jezik zajednički, politički predstavnici se ne mogu pozivati na različit jezik kako bi tražili zaseban kanal. Trebaju iskreno reći da žele svoj kanal kako bi imali monopol na selekcioniranje sadržaja i tako još više nacionalistički zadojili Hrvate u BiH.

Institucionalno forsiranje riječi kao nasilje nad stvarnošću

U Hrvatskoj nominalno znanstveni časopis Jezik dodjeljuje novčane nagrade za izmišljanje novih riječi. Međutim, može li se izmišljanje i forsiranje novih riječi uopće dovoditi u vezu sa znanošću?

Nema veze sa znanošću jer znanost nastoji objektivno opisati stvarnost kakva ona jest da bi čovjek imao što istinitiji uvid u svijet oko sebe. A forsiranje nekih riječi od institucija suprotno je od opisivanja stvarnosti, to je nasilje nad stvarnošću.

U posljednje je vrijeme posebno aktualno pitanje reforme hrvatskoga školstva, a nisu rijetki koji drže kako je upravo reforma preduvjet za promjenu društva nabolje. Kada je riječ o nastavi u osnovnim i srednjim školama, posebno nastavi materinskoga jezika, kakve su promjene na tom planu po Vašemu mišljenju potrebne?

Potrebno je potpuno promijeniti sadržaj nastave. Uvježbavati mlade ljude kako da budu što vještiji govornici, kako da iznose različito mišljenje a da se pritom ne posvađaju, da ne dođe do eskalacije u konflikt. Na taj način bi postepeno nastupile promjene nabolje u čitavom društvu jer bi kritike bile davane i primane na konstruktivan komunikacijski način. Iz nastave jezika, književnosti i povijesti ukloniti svu mitologiju kojom sada obiluju. I, naravno, ukinuti razdvajanje djece po nacionalnoj osnovi uime navodno različitih jezika u Vukovaru, ukinuti u BiH jezični aparthejd koji je na djelu u čudovištu zvanom „dvije škole pod jednim krovom“.