Piše: Kristina Ljevak

Foto: Haris Čalkić

Na aktuelnoj Šestoaprilskoj izložbi Collegiuma Artisticuma, najznačajnijoj selektivnoj postavci u BiH, gdje izlažu tri strukovna udruženja: Udruženje likovnih umjetnika BiH, Udruženje primijenjenih umjetnika i dizajnera te Udruženje arhitekata, Amra Zulfikarpašić s Milom Melank nagrađena je za kontinuitet povodom realizacije projekta Pišem ti bosančicom i gotovo cjeloživotne posvećenosti istraživanju ovog pisma.

Višestruko nagrađivana dizajnerica i penzionisana profesorica grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu osoba je nesvakidašnjeg talenta, energije i duha. Rijetka vrsta u vremenima nespremnim za rijetke.

O životu, radu, radosti i umjetnosti govorila je za Urban magazin pred premijeru Kneginje čardaša, za koju radi kostimografiju u Narodnom pozorištu Sarajevo.

Odrastanje u doba optimizma

Odrasla je u centru Sarajeva u kući s dva klavira i dosta djece. Iako je koristi od instrumenta imao jedino poznati jazz muzičar Bojan Zulfikarpašić, jasno je da takav ambijent čovjeka definiše te govori o afinitetima i željama koje roditelji imaju za svoju djecu.

Amru Zulfikarpašić pitanja o odrastanju podsjećaju na lijepi film koji je nekada davno gledala, „a koji se nije dugo prikazivao“. Imala je sreću, kako kaže, odrastati u vrijeme optimizma.

„U vrijeme kada su se cijenile moralne i etičke vrijednosti, solidarnost i tolerancija te integritet djeteta.

Moja učiteljica u osnovnoj školi koja se nalazila u Koturovoj ulici, kod Katedrale, bila je moja strina Nadežda Popović, rođena Beograđanka, koja me je uporno podsticala na umjetnička zanimanja. Pošto sam bila mala i mršava kao grana, ona je prvo htjela da ja budem balerina, pa onda glumica ili pjevačica. ‘Biće bre ona neko, vidim joj u očima’, govorila je da me osokoli. To je nastavila cijelog života i bila među prvima koji su me zvali telefonom da mi čestitaju neku nagradu ili drugo profesionalno postignuće. Živjela je blizu sto godina, kao što priliči dobrim ljudima koji su osim čitanja i pisanja učili svoje đake, djecu i unuke da prepoznaju prave životne vrijednosti. Bojan Zulfikarpašić, džezer koji živi u Parizu, njen je unuk. I ne pamti kad smo svi skupa živjeli u jednom velikom stanu u ulici koja danas nosi ime Tina Ujevića, dva bračna para i nas šestoro djece. Svi smo išli u muzičku školu, a moja mama, koja je klavir učila u Travniku kod časnih sestara, bila je naša supervizorka. Moj otac je bio zaljubljen u umjetnost, zadnje pare davao je za slike, a nada mnom je stajao dok sam crtala školske radove kao da mu je to bilo najvažnije u životu. Bio je ponosan na moje zanimanje, što mi je puno pomoglo da steknem sigurnost u profesionalnom životu.“

Porodična loza Amre Zulfikarpašić zanimljiva je s obje strane. Za prezime koje nosi u šali kaže da je skupo.

„Kada se moj amidža Adil Zulfikarpašić vratio iz izbjeglištva u Sarajevo sbrdom para, nisam mogla da ubijedim ljude da ja nemam ključ od te kase. Nemam ništa od toga materijalnog bogatstva osim dobrog osjećaja da je neko moj napravio dobro djelo za svoju zemlju, osnovao Bošnjački institut i opremio ga brdom knjiga, umjetničkih djela i drugih vrijednosti koje stoje na raspolaganju svim građanima.“

Formira nas sredina iz koje dolazimo

„Što se tiče mog djeda po majci, koji se zvao Mahmut Hrasnica, njega nisam zapamtila, ali znam da je bio Sarajlija i da je Hrasnica dobila ime po njegovoj familiji. Završio je pravni fakultet u Beču u vrijeme kad je većina Bosne bila nepismena. Vjerovatno od njega vučem svoje političko biće. On je bio zagriženi političar u vrijeme kad si za to morao imati pare, a nisi dolazio u politiku da bi se opario. Bio je veliki župan Bihaćke župe. Braća su mu bila ministri u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ono što je bilo za mene najvažnije, bio je učen, gospodin čovjek.

Karijeru je završio u Travniku, gdje je bio sudija, umro je rano, a njegova bogata udovica suočila se s agrarnim i drugim reformama, gdje joj je bilo oduzeto sve osim ljetnikovca na selu Putičevu, koji ja već više godina spašavam od zuba vremena.“

„Nema manje štete a veće sekiracije“, govorila je nana Amre Zulfikarpašić o preljubu, a ona to ispričala u sjajnom dokumentarcu „Amra“, koji je o njoj snimio reditelj Nedžad Begović.

O onome što je Amrina majka govorila mogli bi se napisati tomovi knjiga.

Da je za lični razvoj važno imati porodičnu podršku itekako potvđuje iskustvo naše sagovornice.

„Ono što nas formira kao čovjeka suprije svega sredina iz koje dolazimo, vrijeme u kojem odrastamo i škola koju prihvatamo kao početak permanentnog obrazovanja i rada na sebi. Iako danas skoro svaki muškarac radije bira ženu koja radi pa čak i bolje poslove od njega jer mu tako pomaže da materijalno obezbijedi porodicu, još uvijek je nesiguran pred jakom ženom jer misli da mu ona ugrožava muškost. Cijelo društvo se počelo ponovo konzervirati. Žene koje su svjesne svoje ženstvenosti i svoga tijela na meti su konzervativnih nerealiziranih žena koje kao ptice rugalice sruče svu svoju frustraciju na dušu i pamet smještenu u lijepa mlada ženska tijela. Šta onda da očekujemo od muškaraca koji su duboko ugroženi pametnim i lijepim ženama? Iz iskustva znam da sam u poslovnim kontaktima imala puno problema ne samo od muškaraca nego i od žena u vremenu kad sam bila lijepa i mlada poslovna žena. Ovo je uvijek bila i biće sve više jedna surova konzervativna sredina. Mene to rastužuje jer sužavanje vidika nikom ništa dobro neće donijeti.

Moja mama je bila žena koja je posjedovala veliku širinu i razumijevanje, a za to je bila nagrađena velikim povjerenjem i ljubavlju od svoje djece i svih koji su je poznavali. Ona nikada nije ništa niti ikoga osuđivala. Uvijek je imala pozitivan stav prema svemu što čini ljudske odnose, pa bile to preljube, trudnoće, zaljubljivanja… Od nje nikad ništa nije trebalo kriti, sve je prihvatala i po potrebi rješavala. Ona je posjedovala pravu mudrost življenja, koja joj je omogućila beskrajnu pozitivnu energiju i radost. Zato je do kraja života, a živjela je 95 godina, bila omiljeno društvo velikog kruga rodbine i prijatelja. Tu jaku žensku samosvjesnost i slobodu ona je djelomično baštinila od majke. Imala je dobro obrazovanje, vaspitanje, talenat, prirodnu nadarenost za sve što uzme u ruke. U njenoj kući nacionalizam, rasizam i primitivizam, naročito ovaj savremeni, nisu bili dobro došli. Ona je u mladosti plesala, skijala, svirala klavir i harmoniku, putovala po svijetu i udala se za onog koga je voljela i rodila troje djece. Nije svoje biće zatvorila u čahuru konzervativnosti iz koje bi kao miš virila u život i mrzila svakog ko ima hrabrosti da ga živi. Danas su društvene mreže idealne za te miševe koji posmatraju sve sa strane i imaju hrabrosti samo zavirivati i pretresati tuđe živote.

Dok sam bila lijepa i mlada poslovna žena, u poslovnim kontaktima sam imala puno problema. Kad sam radeći u Oslobođenju kao rukovoditeljica studija dizajna odlazila po raznim fabrikama u Bosni i Hercegovini i dogovarala poslove oko brendiranja i reklamiranja, pojedini direktori dočekivali su me prvo kao ženu, mogući plijen, stalnim smiješkom pokušavali da me šarmiraju, a kad to nisu uspjeli, onda su se prema meni ponašali neprijateljski. Trebalo mi je puno energije da se poistovjetim s kolegama i da me počnu cijeniti. Svojim studenticama sam govorila: ‘Kad počneš da radiš s muškarcima, prvo će ti se udvarati, pa kad ne uspiju, onda će te pokušati prevariti, a kad ni to ne uspiju, onda će te cijeniti.'“

Bračno nepodobna osoba

U netipičnu biografiju Amre Zulfikarpašić smjestilo se i iskustvo studiranja s trogodišnjim djetetom. Naime, želeći slijediti svog djeda, prvo je upisala Pravni fakultet. Na primjedbu profesora Avde Sućeske da je od nje više očekivao, priznala je da ne voli to što studira, da je htjela likovnu akademiju, koje tada u Sarajevu nije bilo.

„On mi je savjetovao da se prepišem na Likovni odsjek Pedagoške akademije, gdje je radio njegov brat Hasan Sućeska. To sam rekla tati, a on je jedva dočekao da ja ipak radim ono što volim. Tako sam završila pedagošku kod odličnih profesora – Ljube Laha, Hasana Sućeske, Beljkašića, Hakije Kulenovića… Od njih sam puno naučila. Kad se akademija otvorila, prošla sam prijemni i upisala se u prvoj generaciji kao mama malog djeteta. Bilo je užasno naporno, ali ja sam bila isto toliko uporna. Tada sam imala 48 kilograma, s povremenim dobacivanjem do 50. Redovno sam s proljećem išla na vitaminske koktel injekcije da se održim u životu. Roditelji su mi tada još uvijek radili, nisam imala podršku od drugog dijela familije, tako da sam dijete vodila na akademiju i snalazila se iz dana u dan. Moja je mama radi mene planirala godišnje odmore kad ja imam ispite i otišla u prijevremenu penziju da mi može čuvati dijete.“

Danas Amrin sin Emir, i sam dizajner, koji je već kao dijete pohađao akademiju, ima dvije kćerke, a one s nanom sjajnu drugarsku komunikaciju.

„Maloprije mi je Ema, moja unuka, napisala poruku: ‘Nano, ti si posebna!’ Radujem se da prepoznaju u meni prijateljicu prije svega. Uživam u ulozi nane, i to su plodovi koje ubirem za ono rano majčinstvo i sve obaveze koje to nosi. One žive u Zagrebu i nismo dovoljno zajedno, ali svaki dan komuniciramo kako po pitanju modnih savjeta tako i onih sentimentalne prirode. Jedini problem je što su moji savjeti za njih uvijek previše smjeli. Voljela bih da budu sigurne u sebe, znatiželjne, vrijedne i pozitivne, da same odlučuju šta žele, da slušaju svoje srce i tijelo. Da se ne boje života i budu te koje biraju sebi partnera, a ne da budu izabrane. Da budu slobodne, to je dovoljno za početak!

Amrina zahvalnost „svakome ko se nije njome oženio“ jedna je od brojnih iz repertoara njenih duhovitosti, ali i posljedica stava koji ne poznaje kompromise zarad lažne sreće.

„U životu je najljepše imati nekoga na koga se možeš osloniti. Imati neka široka leđa za oslonac kad se umoriš, kad si u dilemi, kad je loše vrijeme i kad te počnu nadlijetati loše energije. Ja se već dugo vremena, od smrti moga oca, oslanjam samo na sebe, i time se dičim. Nisam pristalica interesnih zajednica koje se zovu brakovi. Ne volim kad se žene žale na muževe, a i dalje s njima dijele postelju. Pogotovo u ovoj zbrci ljudskih vrijednosti, gdje su ljubav i muška potencija izgubile bitku protiv materijalne potentnosti. Danas ljepotice unovčavaju svoj izgled mijenjajući ga za doživotne bonove za hranu, stan i auto. To nazivaju brakom, u koji ne unose ništa, pogotovu ne ljubav. Vidjela sam dosta tih slučajeva. Kad sam se ja razvela, ponovna udaja nije dolazila u obzir. Ne zato što mi se brak ogadio ili, kao u basni o lisici i rodi, mislim da je najbolje živjeti sama, nego što znam da nisam osoba od kompromisa, a da ljubav ima rok trajanja. Kažu, ko sardine, tri godine. Nisam još zažalila. Hvala svakom ko se nije oženio mnome, spasio se bračno nepodobne osobe.“

Iskustvo opasnog življenja

Iako je imala mogućnost da ode iz zemlje, odluku o ostanku u opkoljenom Sarajevu nikada ne bi mijenjala. U društvu o ratu priča kroz anegdote, sjećajući se ljudi koji su oplemenili traumatična iskustva.

„Imam običaj reći da iskustvo opasnog življenja i godine provedene u ratu ne bih promijenila za isto toliko vremena provedenog na plaži, negdje na Floridi. Sve što me sjeća na rat uvijek se svodi na hrabrost, prijateljstvo, ljubav i ponos. Sretna sam što sam preživjela. U Sarajevu su bili svi moji najbliži, rodbina i prijatelji, pa nisam nikad ni pomislila da odem, iako imam sestru koja već godinama živi u Londonu. Ona je često viđala izbjeglice iz Bosne, pa nije nikako mogla da razumije zašto mi ne dolazimo u London kad imamo gdje. Ali kad se nekako srodiš s ljudima koji su u istoj nevolji i koji te tako saučesnički, toplo pozdravljaju na ulici, kad ideš u pozorište jer tvoj prijatelj režira dolazeći svaki dan opasnim ulicama, kad dijeliš šniclu od soje i keks iz robnih američkih rezervi, kad uz svijeću piješ kiselo pivo od riže i divno se provodiš, trčiš gradom a suze ti se slijepe od zime, stišćeš zube na loše vijesti… Duga, duga priča. Otišla sam ja usred rata nakratko iz Sarajeva, poslovno, i vratila se čim sam obavila posao. Ovdje su mi se svi obradovali, a oni naši u izbjeglištvu nisu vjerovali kad sam rekla da mi ne pada na pamet da ostanem jer mi je u Sarajevu ljepše. Bila sam tu jer sam mislila da trebam biti. I trebala sam.“

Zbog svoje vedrine, šarma i neposrednosti, Amra je omiljena osoba u društvu. Njena prijateljstva su raznolika. Ona dugotrajna su, kako kaže, ona po profesiji i po karakterima.

„Volim prijateljstva s bivšim studentima s kojima se godinama sastajem, družim, dopisujem… Volim komšije na selu, volim prodavačice na pijacama… Rado se družim s ljudima, ali teško nekoga nazivam prijateljem. Dobro procjenjujem karaktere, čak i ispod maske, tako da se rijetko razočaram. Obično kažem da sam profiterka jer poznam toliko divnih ljudi, umjetnika, dizajnera iz cijele regije, pa i svijeta, i imam sreću da se s njima družim. Volim i ženska i muška društva, ustvari volim ljude. Volim da relaksiram ljude oko sebe, da sam pozitivna, ali znam da budem vrlo oštra kad su u pitanju nekultura i arogancija, koja je sada učestao model ponašanja. Svoje slabosti ljudi kriju iza nekog nadmenog stava, a ja poznam te karaktere koje helijumom napuhane glave dižu u nebo. Danas se prijateljstva sklapaju po interesnim zonama i nepouzdana su. Ne volim hvalisavce i one što ih igrom slučaja ponese uspjeh, pa izgube vezu sa stvarnim svijetom. Takve ne želim ni u blizini, jer kad padaju, padaju naglo i vuku sve za sobom.“

Nikad spremna za fajront

U znaku bik, u podznaku lavica, Amra je u stalnoj borbi sa sobom.

„To je teška kompeticija, stalna borba i potjera. Uvijek negdje žurim, nešto moram, a opet nikad ništa ne odbijam da uradim kad me neko zamoli. Kada sjedim i ništa ne radim, kao pravi bik, onaj lav me gura da ustanem i pokažem da sam ja ipak kralj džungle. Onaj lijeni bik koji može satima da gleda niz ledinu ustaje kad vidi lava i hvata se ili kista ili kompjutera ili oklagije. Ne mogu za sebe da kažem jesam li lijena ili vrijedna. Uvijek mislim da sam mogla više i ako mi rezultati kažu da je dovoljno. Rodbina me ruži da pretjerujem s aktivnostima ili, kako bi moja mama rekla, da previše udaram sa sobom. Moje vrijeme je noć. Ja toliko volim noć da mi je žao da spavam jer noću istinski uživam. Bilo da sam u kafani ili sama kod kuće, ja nerado gasim svjetla za fajront.“

Uz lične umjetničke rezultate jako je važno spomenuti pedagoški rad Amre Zulfikarpašić. Njeni studenti i studentice grafičkog dizajna osvajali su nagrade na relevantnim takmičenjima diljem svijeta, a ona pristupom potvrđuje da je osim posjedovanja znanja važna i vještina njegovog prenošenja.

„U tome i jeste kvaka. Možeš biti najbolji u nekom poslu, ali ako nemaš taj dar da svoje znanje izneseš razumljivo, zanimljivo i pristupačno, ništa od toga. Svi smo imali beskrajno dosadne profesore koji su nam samo svojom pojavom i načinom predavanja omrzli neki predmet. Nije malo onih kojima su profesori promijenili životni tok jer su ih do iznemoglosti obarali i iživljavali se na studentima iz samo njima poznatih razloga, a da za to nikad nisu snosili posljedice. Poznajem profesore koji misle da fakulteti postoje da bi oni imali gdje raditi, a ne da bi studenti imali gdje da stiču znanje. Naši su fakulteti puni dosadnih predavača, tako da žalim mlade ljude koji moraju da se susreću s tim likovima na pragu života. Od profesora zavisi uspjeh studenata, a i neuspjeh. Nažalost, studenti za neznanje padaju, a profesori ostaju. Niko ih ne ocjenjuje. Vani nije tako, traže se karizmatični predavači, a ne prepotentni smarači koji ništa iza sebe ne ostavljaju. U odnosu sa studentima bila sam iskrena i vrlo neposredna. Takav je tip nastave. Viđaš se svakodnevno, prolaziš kroz njihovo odrastanje, podstičeš interesovanje i ljubav za profesiju. Moraš ih uvjeriti da je talenat uz rad dobitna kombinacija. Malo ih hvališ, pa ružiš, savjetuješ, pomažeš i ne foliraš ništa. Oni su pametni i trebaju povjerovati profesoru. Teško je to postići. Nekim profesorima to nije bitno, oni rade za platu. Uspjehe i neuspjehe svojih studenata pošten nastavnik nosi na duši. Uvijek žalim i boli me to što se mladi moraju suočiti sa surovom bosanskom zbiljom prilikom zapošljavanja. Naime, oni najbolji odlaze jer samo oni uvezani dobivaju poslove. Danas se boduje po raznim kriterijima,samo nepo izvrsnosti, koja nije na cijeni.“

Bez podilaženja trendu i naručiocu

Na plakatu koji je izložila na aktuelnoj Šestoaprilskoj izložbi Collegiuma Artisticuma, a nastalom u okviru konkursa Hoću kući, jasno se vidi Amrin stav prema dizajnu, u kojem insistira na jednostavnosti.

U dizajnu je najteže biti jednostavan. Povući što manje linija da objasniš svoju ideju. Kad imaš previše pojašnjenja u ovoj džungli informativnoj, vrlo lako te prekriju šumovi percepcije. Od silnog šarenila pogled ti privuku prazan prostor i jednostavna poruka. Ja volim onu krilaticu manje je više! Nikad ne podilazim ni trendu ni naručiocu. To vam sužava polje rada, ali dobijete na individualnosti, što se više cijeni u svijetu nekomercijalnog angažovanog dizajna.“

Uz umjetnički i profesorski angažman, svake pohvale su vrijedna nastojanja Amre Zulfikarpašić da u okviru projekata za koje pronađe sredstva organizuje niz aktivnosti koje doprinose adekvatnijoj prezentaciji domaćih kreativaca, uprkos komplikovanim projektnim procedurama.

Jedan od njih je i Pišem ti bosančicom, nagrađen na aktuelnoj Šestoaprilskoj izložbi.

„Komplikovane procedure, po mom mišljenju, i imaju namjeru da naprave prvu selekciju. Mila Melank i ja napisale smo dosta aplikacija za projekte, pisale noćima, i mogu reći da smo potrošile puno energije i na projekte na kojima nismo prošli, ali nije bilo uzalud, jer nekad prođeš, nekad ne. Samo oni koji su to radili znaju koliko energije i rada ima iza svakog projekta. Na projektima se ne zarađuje nego se ostvaruju nematerijalni ciljevi. Tako je i sbosančicom.“

Umjetnost, upornost, kontinuitet, znanje riječi su koje je predstavnik žirija Slobodan Samardžić izgovorio prilikom dodjele nagrade za kontinuitet projektu Pišem ti bosančicom.Tako je najlakše i objasniti ukupno djelovanje naše sagovornice. Biti osoba kontinuiteta čini se jednim od najtežih zadataka. Posvećenost bosančici i istraživanje zajedničke kulturne baštine doživljava kao divno i zanimljivo putovanje. „Još ako na tom putu skupiš puno mladih saputnika iz cijele Bosne i Hercegovine i regije, ne možeš zamisliti veću sreću. Kad je pored svega to i likovno kvalitetno, onda to svijetla obraza pokažeš u Springfieldu u Americi ili u Meksiku, a ljudi se zainteresiraju i prihvate kao izazov. Zbog toga ne čudi da je bosančica postala dio naše svakodnevice. Bosanci i Hercegovci prihvataju to pismo s ljubavlju, i ja znam da je cilj vrlo blizu. Ove godine planiramo promociju novih fontova i druge štampane i elektronske podrške.“

Inspiraciju za istraživanje bosančice, koja je bila i tema njenog magistarskog rada, Amra duguje djedu.

„Moj djed je imao sestru Fatimu u Pljevljima i dobivao je od nje pisma na bosančici. Ja sam to uvijek gledala u čudu i pitala ga šta piše. On je njoj takođe pisao bosančicom jer je bila pismena samo na tom pismu. Sjećam se da sam pitala šta joj to piše, a on mi je pročitao: ‘Draga moja i premila sestro Fatima, ja sam, fala Bogu, dobro, što i tebi od sveg srca želim.’ Njemu sam i posvetila svoj magistarski rad.“

Dvije Amre, ženska energija i Kneginja čardaša

Novi profesionalni zadatak pred Amrom Zulfikarpašić je kostimografija za Kneginju čardaša u Narodnom pozorištu. Imali smo priliku vidjeti besprijekorne skice i s nestrpljenjem očekujemo premijeru.

Njen profesionalni ulazak u pozorište desio se davno.

Radila je kostimografiju i scenografiju za predstavu San ljetne noći s Admirom Glamočakom.

„Sve što sam radila poslije bilo je vezano za istog reditelja osim predstave Otelo, koju je režirao Rahim Burhan. Kneginju čardaša radimo nas dvije Amre. Amra Mehić je rediteljka s novom energijom, a ja naprosto uživam u ovoj saradnji i kreativnim mogućnostima koje ova predstava pruža. Mislim da će Kneginja čardaša biti hit predstava i da će ljubavnom magijom očarati gledaoce. Trudim se da i moja kostimografija bude čarobna, topla i razigrana kao prvi junski dani, kada će se dogoditi premijera. Pozorište je jedan san, sretna sam što imam priliku da dosanjam jednu ovakvu predstavu u kojoj učestvuje veliki broj pjevača, glumaca, plesača i drugih vrijednih ljudi koji su u predstavama nevidljivi, ali vrlo bitni.

U ovoj predstavi skupila se većinska ženska energija jer je direktorica famozna Marijela Margita, direktorica opere Aida Čorbadžić, rediteljka Amra Mehić. Ekipa koja imponira, sretna sam što ulazim na vrata tog hrama s jednom pozitivnom misijom: donijeti ljudima malo lijepoga sna u ovom vremenu beznađa.“

U iščekivanju junske pozorišne čarolije Amri sam rekla da je način na koji je Borka Pavićević u ovom istom broju Urban magazina opisala Miru Trailović, kao osobu svjesnu važnosti komunikacije sjavnosti, osobina koja se i našoj sagovornici može pripisati. Kao i sve ostalo što je prati, verbalno i neverbalno, s čim se čovjek očigledno rađa.

„Ljudi koji steknu određeno obrazovanje imaju potrebne vještine i znanje za obavljanje nekog posla, ali ono što je danas potrebno za uspjeh u poslu i životu jesu soft skills. To su vještine koje posjeduješ ili ne. Tiču se osobenosti, prirodne vještine komunikacije s ljudima, onoga što imaš u sebi da bi se nametnuo kao timski igrač i lider. Mira Trailović je bila vrlo vješta u komunikaciji s ljudima. Bila je poštovana i voljena. Hvala ti puno što me porediš s tako divnom osobom. Osobine o kojima govoriš ne mogu se steći ni u jednoj školi. Vidiš koliko političara imamo koji prolaze sve moguće kurseve, a opet nemaju vještinu lidera i neprijatni su i sebi i narodu. Misle da mogu vladati državom, a ne mogu ni sobom. Sigurno je to velika frustracija kad te u životu od rođenja ograđuju običajima, nacijom, vjerom, prostorom, a onda moraš osvajati slobode pod stare dane. Prije svega,ja poštujem sve ljude bez obzira na ono što ih određuje. Očekujem da se i drugi prema meni tako ponašaju. Uvijek ljudima kažem u lice šta mislim i to ponekad nije dobro za mene jer većina radije prihvata da ih obmanu. Ali ja sam se rodila slobodna, slobodno izražavam sebe i svoje stavove. Bez kompleksa se grubo šalim i na svoj račun i smijem sama sebi. Volim vesele atmosfere, pošalicama relaksiram uštogljene situacije i nikad se ne ustručavam pred nekim. Ne gledam ljude kao neke autoritete stečene pozicijama. Takve najradije provociram jer onda pokažu stvarno lice. Oni koji me dobro poznaju cijene te moje osobine.“

Lijek u veselju

Praksa našeg magazina ne podrazumijeva da u zagrade stavljamo godine sagovornika i sagovornica. Iz biografije Amre Zulfikarpašić godine se mogu naslutiti. Na licu, po duhu i energiji one su nevidljive.

„Kad je neko zao, to mu se zapisuje godinama u lice. Te bore ocrtavaju provedeni život. Imamsvoje bore smijalice iako bih voljela da ih nekako sve ispeglam. Voljela bih da više obraćam pažnju na zdrav život, ali mi je to naporno. Ako je depresija opasna po zdravlje, onda bi veselje bilo lijek. Zato mi je lakše udariti na veselje, pa koliko da traje zabava.“

Kao zabavnog, punog optimizma i sigurnosti sjeća se vremena rada u predratnom Oslobođenju, kada, kako kaže, niko nije imao previše, a ni premalo.

„Kad sam počela raditi u najvećoj reklamnoj agenciji u Bosni, smatrala sam da radim na mjestu iz snova. Kad danas gledam na to, sigurna sam da je to bilo mjesto iz snova, ne samo za mene nego za dvije hiljade ljudi koji su radili u toj novoj zgradi na Alipašinom Polju. Restorani, društveni prevoz, stanovi, putovanja, redovne plate, svijetle i tople prostorije činili su ljude sretnim i veselim saradnicima. Kada sam poslije rata sretala novinare, službenice, štamparske radnike, montažerke koji su nakon što je Oslobođenje izgorjelo lutali bez posla, penzije, love, potpuno izgubljeni, za mene je to bilo najgore životno iskustvo.“

Njen medijski angažman počeo je mnogo prije Oslobođenja, kada je s 12 godina sama došla u redakciju Malih novina. Danas djecu u tom uzrastu, a i stariju, roditelji i u školu odvode.

„Sjećam se i sada kako sam kao mala djevojčica išla srijedom u redakciju kod Alekse Mikića, urednika Malih novina, da mu pokažem crteže. Taj divni čovjek je čuvao za mene kockicu čokolade da me počasti i primao me je kao veliku. Pričao je samnom, bodrio me. Nije mi za to trebala hrabrost, samo dobar čovjek koji zna kako da se odnosi prema djetetu. Išla sam kod njega kao svojoj kući. Stanovala sam u blizini i bilo mi je usput. Tada je to bilo normalno. Neću da poredim ništa, ali kad se osvrnem za sobom, imam osjećaj da su me vile nosale.“

Žene su upalile svjetlo

Rat i period nakon rata konačno su u prvi plan stavili žene na bosanskohercegovačkoj likovnoj sceni. Ta pozicija je prije rata bila gotovo pa rezervisana za muškarce.

Neki to objašnjavaju činjenicom da tamo gdje nema finansijskih privilegija nema ni muškaraca, mada je pitanje da li ih je za umjetnost ikada i bilo.

„Sigurno je da se ovdje zatvorio prostor za likovnu umjetnost. Para nema, usmjerene su na zamagljene staze. Dok svugdje u bijelom svijetu umjetnik dobiva honorar za izlaganje u nekoj galeriji, kod nas radove ne možeš okačiti ni u svom haustoru ili parku. Da bi izlagao u galeriji BiH, direktor ti traži trista maraka po danu, plus da platiš majstore, katalog, tekst za katalog, da zovneš medije, pošalješ pozive, organizuješ bife, a on će te upisati da postojiš. Situacija s Collegiumom Artisticumom je krajnje morbidna i sramna; nema direktora, nema umjetnički savjet, nema kustosa, nema svoju čistačicu. Nema ništa, čak ni dokumentaciju, koja je iznesena naredbom odozgo. Zvuči zlokobno. Žene su ostale da ugase svijetlo, ali se drznuše, pa ga upališe.

Odavno sam prestala da žene umjetnice posmatram kroz ženska tijela, gledam ih kao dobre autorice koje su prvo osvajale prostor izvan Bosne i Hercegovine, a onda na mišiće ulazile na ovu scenu. Podatak da je od osnivanja Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu procentualno diplomiralo više žena nego muškaraca dosta govori. Konzervativna sredina je prepoznavala samo muškarce, tako da su svi ateljei u gradu u muškim rukama. Ja sam ga, za razliku od njih, sama sebi kupila, tako da ni državi ni društvu ništa ne dugujem, pa mogu i da govorim glasno.

Otkako je likovna scena pala politici za uši, pogurana u propast pod rukom niza ministara iz pozorišnog svijeta, nije više komforan prostor u kojem stvaralac djeluje. Sada je likovna umjetnost jedno polje stalne borbe za opstanak, što pogoduje državnim umjetnicima koje neuka politika podržava i medijski i materijalno i koji kontaminiraju ovaj prostor. Renomirani umjetnici su takvom selekcijom povrijeđeni i poniženi. Oni rade više no ikad, ali ne žele da izlažu ovdje gdje novinari amateri proglašavaju genijalce preko TV-programa, gdje ministri u svojim ministarstvima na zidovima drže amaterske slike i ručne radove, slike raznih bogomolja i vjerskih relikvija. Gdje prvi put otkako postoji Šestoaprilska izložba u gradskoj galeriji Collegium Artisticum ne dođe ni gradonačelnik, ni ministar, ni premijer. Imali su nešto preče. Gradonačelnik je odabrao da ode svome jaranu i pohvali se njihovim zajedničkim usponom. Čovjek koji nije nikad posjećivao izložbe previdio je činjenicu da samo nekoliko metara dalje izlaže dvjestopedeset renomiranih umjetnika i arhitekata iz cijele Bosne i Hercegovine, da mu oni jamačno nisu jarani, ali da mu ni funkcija nije jaranska nego oficijelna, i da se prema tome treba ponašati. Sreća da umjetnici nedolazak političkih subjekata nisu objektivno zarezivali, svjesni da njihova djela preživljavaju sve te pošasti i ostaju iza njih za nove, bolje generacije. S učinjenim nedjelima i njihovim autorima obračunaće se istorija.“

Na posljednje pitanje, vezano za kafanu kao instituciju koja liječi od depresije, a povremeno i obrazuje, Amra Zulfikarpašić odgovara:

„Kad sam ti sve ovo ispričala, moram da poentiram onom čuvenom izrekom – pa ti ne popi’!