Umjetnici i umjetnice moraju se uključiti u radničku borbu jer ne pripadaju, kako se to romantizirano pretpostavlja, nekoj posebnoj klasi naročito nadarenih pojedinaca. Umjetnice i umjetnici, baš kao i radnici i radnice, moraju imati sredstva za život i zaštićena radnička prava. S tom mišlju kao vodiljom, a s nadom u mogućnost pravednijeg društva djeluje Udruženje KURS.

Piše: Tamara Zablocki

Vizuelne umjetnice Mirjana Radovanović, Jelena Grujičić Gautier, Tanja Uverić i umjetnik Miloš Miletić u Beogradu su nakon okončanja studija prije šest godina osnovali Udruženje Kreativno usmereno rešavanje situacije (KURS) s namjerom da na način kakvog nedostaje na ovdašnjim prostorima objedine likovno stvaralaštvo i pitanja radnika i radnica u kulturi, prekarizacije i fleksibilizacije rada, statusa studentica i studenata, kao i da odgovore na sveprisutni historijski revizionizam kojem svjedočimo posljednjih dvadeset godina. U potrazi za medijem koji će nuditi najbolje od “oba svijeta” i potcrtati važnost povezivanja umjetnica i umjetnika s radničkim pokretom pronašli su mural, a potom i zaboravljeni medij zidnih novina.

Nakon iscrpnog istraživanja o historiji murala na fasadama Beograda, uvidjevši da među mnoštvom oslikanih zidova postoji jedan jedini jasno ideološki određen mural – Solidarnost jugoslovenskih naroda s narodima Latinske Amerike – KURS-ovci su se počeli ozbiljnije interesovati za historijski značaj, ali i potencijale rada u ovom mediju.

“Rezultat našeg istraživanja bio je suprotan ustaljenom mišljenju da su murali bili deo nekakvog državnog socrealističkog projekta. Poslednjih godina murali su doživeli određenu ‘renesansu’ i novu popularnost, često doprinoseći procesima gentrifikacije. Mi smo tu videli prostor u koji se može i treba intervenisati, ali iz jasne političke i ideološke pozicije. Iako se danas često smatraju tradicionalnim medijem u savremenoj umetnosti, aktuelnost murala se treba tumačiti kroz njihov sadržaj”, ispričali su za Urban magazin Mirjana Radovanović i Miloš Miletić.

Njih dvoje su se u Sarajevu zatekli putujući iz Jajca, gdje su radili na svom novom istraživanju o ulozi kulturnih radnika i radnica u Narodnooslobodilačkom pokretu, a kojim, kako kažu, žele doprinijeti drugačijem shvatanju umjetnosti, koja za njih nije individualistički doživljaj estetski lijepog nego polje edukacije i borbe za ravnopravnije društvo.

Umjetnost nije odvojena od društva

U skladu s onim za šta smatraju da bi umjetnost morala biti, murali koje KURS potpisuje didaktička su, a ne estetska intervencija u prostoru, i tu su da pozivaju na razmišljanje i podsjećaju na teme prognane iz javnog diskursa, često kontroverzne u našoj svakidašnjici.

“Kroz murale analiziramo i promišljamo različite društvene borbe, koje se temelje na borbi za ravnopravnije društvo, zasnovano na socijalnoj jednakosti. Teme koje obrađujemo se baziraju na reaktuelizaciji prošlosti, npr. studentske borbe tridesetih godina 20. veka, ili problematizovanju aktuelnih društvenih i socijalnih problema u kapitalističkom sistemu, kao što su, recimo, pljačkaške privatizacije fabrika na prostorima bivše Jugoslavije. Trudimo se da svojim umetničkim radom doprinesemo tim borbama i da ne budemo samo posmatrači i pasivni subjekti. Mi verujemo da umetnost ne može i ne treba da bude odvojena sfera društva i da je sve što se stvara definisano određenom ideološkom pozicijom, bila ona jasno iskazana ili ne. Ovakav stav utiče na to da je javnost dosta polarizovana u percepciji našeg rada. Imamo istomišljenike, saborce i one koji naš rad podržavaju, ali isto tako znamo da postoje grupe koje se jako protive našem radu i stavovima. Ta kritika našeg rada uglavnom dolazi od dela javnosti kojem smeta antifašistički i antikapitalistički narativ u našim radovima.”

Polarizaciju javnosti najčešće uzrokuje reaktuelizacija historije, kojom KURS, vodeći se mišlju Borisa Budena da prošlost nije dimenzija vremena već kulturni artefakt, odgovara na relativizaciju prošlosti, raširenu praksu na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Brisanje kulturnog naslijeđa i historijski revizionizam, po mišljenju Mirjane i Miloša, nisu ništa drugo nego glavno oruđe za održavanje stanja permanentne tranzicije, nesmetano provođenje privatizacije i stvaranje međuetničkih konflikata, zbog čega je učenje i ponovno promišljanje ne tako daleke prošlosti od izuzetnog značaja.

“Na celom prostoru bivše Jugoslavije narod je danas prinuđen da se ponovo bori za prava i status koji su do pre 25 godina bili normalnost. Danas se ta prava predstavljaju kao nemoguća i nedostižna, a period socijalističke Jugoslavije s razvijenom socijalnom politikom se često navodi kao uzrok današnje loše situacije. Vladajuća struktura mora da opravda devastaciju privrede i loše životne uslove, a to najčešće sprovode kroz propagiranje mantre o lošem socijalizmu. Jasno je da u kapitalističkom sistemu nema prostora za veličanje revolucionarnog pokreta i da se on mora diskreditovati što je moguće više. Rehabilitacije četnika, ustaša, kvislinga i ostalih fašista su ključne za potpunu restauraciju kapitalizma na našim prostorima i održavanje tenzija među narodima. Da bi se ideja socijalne države i jednakosti potpuno razorila, neminovno je bilo, pored ostalog, umanjiti i značaj partizanskog pokreta. Ponovno promišljanje revolucionarnih borbi iz prve polovine 20. veka, posebno Narodnooslobodilačkog pokreta, može nam dati jednu širu sliku o teškoj borbi naših predaka za prava koja smo mi skoro do kraja izgubili, ali to nam takođe može vratiti pogled na izgubljeni horizont.”

Radnici, studenti, umjetnici

Murali KURS-a pozivaju nas upravo na ponovno iščitavanje lekcija iz historije. Mural “Borba, znanje, jednakost” u sjećanje priziva studentsku borbu na Beogradskom univerzitetu između dva svjetska rata pozivajući tako današnje studentice i studente da razmišljaju o poboljšanju svog položaja. Mural “20. oktobar” podsjeća na antifašističko oslobođenje Beograda, dok se mural “Tvornice radnicima”, smješten u samoj fabrici Itas-Prvomajska u Ivanecu, bavi radničkom borbom. Miloš i Mirjana napominju da mural mora biti povezan s lokacijom, mora komunicirati s okolinom, te njegov konačni izgled u velikoj mjeri definiše sama lokacija.

“Često polazimo od događaja iz prošlosti koje stavljamo u savremeni kontekst, a samom muralu prethodi istraživački rad. Na primer, za mural ‘20. oktobar’ tražili smo lokacije iščitavajući knjigu ‘Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941–1944. Priručnik za čitanje grada’ i pokušavali da dođemo do zidova koji se nalaze na mestima koja su na neki način bila značajna za oslobođenje Beograda.”

Samo slikanje je najkraći i najuzbudljiviji dio rada, ali i najzahtjevniji.

“Dešava se da u toku oslikavanja dođe do promena na skici. Dok smo radili mural u fabrici Itas-Prvomajska, razgovori sa radnicima i boravak u istom prostoru gde oni rade su doveli do promena nekih elemenata na skici, sve u nameri da mural bude nešto sa čime će se oni bolje identifikovati.”

Borba za ravnopravnije društvo

Teme koje obrađuju su, napominju, vrlo aktuelne i danas, ali nedovoljno vidljive ili stigmatizovane u javnom diskursu.

Godinama se radilo na zaboravu i normalizovanju patnje kako bi se umanjile želja i mogućnost da dođe do organizovane borbe za bolji životni standard. Urušen je obrazovni sistem, mediji su uglavnom zaokupljeni trkom za sticanje profita ili su kontrolisani od državnih aparata, i u takvoj situaciji javnost je pomirena s katastrofalnom situacijom. Zbog svega ovoga se trudimo da kroz naše radove prenesemo što više informacija koje mogu da pruže nekakav nagoveštaj moguće borbe i ravnopravnijeg društva. Ne možemo samo da prepustimo prostor revizionistima, kapitalistima i ostalima koji profitiraju od ljudske patnje”, kažu nam Mirjana i Miloš.

Ključnim za moguću buduću borbu smatraju povezivanje, udruživanje, a partikularizaciju vide kao pogubnu.

“Karakteristika današnjih pokreta je da su rascepkani, zatvoreni u svoje male krugove i često usmereni na kritiku rada potencijalnih saboraca. Krug borbe se mora širiti i on mora obuhvatiti širi društveni i geografski prostor. Agitacija, edukacija, organizacija“, dodaju.

Dok razgovaramo o pravednijem društvu i boljem položaju radnika i radnica, dolazimo i do činjenice da se istovjetnost radničke borbe i borbe umjetnica i umjetnika za bolji položaj i uslove rada obično previđa.

“Ono malo radnih prava kulturnih radnika koje smo nasledili iz perioda socijalizma neoliberalna država polako ali sigurno ukida. Tako imamo slučaj da, makar u Srbiji, radnice i radnici u kulturi sa statusom samostalnog umetnika zbog rupa nastalih dugogodišnjim neusklađivanjem zakona sad duguju značajne sume novca poreskoj upravi. Udruženja koja su štitila radna prava i interese kulturnih radnika i radnica su do te mere oslabljena da jedva funkcionišu. Primorane da se bore za sopstveni opstanak, uglavnom izlaskom na tržište, te institucije ne mogu da se posvete odbrani i poboljšanju radnih prava umetnika i umetnica. Veliki problem predstavlja i stav samih umetnika i umetnica, koji sebe ne vide kao deo radništva nego kao deo neke izdvojene klase. Mora se raditi na razbijanju tog shvatanja umetnika kao ‘genija’ i talentovanog pojedinca. Samo udruživanje i saradnja sa ostatkom radništva mogu dovesti do nekih rezultata.”

Zidne novine u 21. vijeku

Murali su, u produkcijskom i finansijskom smislu, zahtjevan format koji podrazumijeva višemjesečno čekanje dozvola i veća sredstva, stoga KURS djeluje i putem lakše izvodivog medija, koji je na našim prostorima vezan za partizanski pokret, a čini se neuobičajenim izborom za današnjicu, u kojoj papir i riječ pisana na njemu polako izumiru – zidnim novinama. Zidne novine, osim što su jeftinije i brže nastaju, lako je umnožavati i distribuirati po čitavom regionu, što omogućuje da glas o KURS-u stigne daleko, a mogu se pročitati i na web-stranici Udruženja. Bogato ilustrovane, upoznaju nas s problematikom kreativnih industrija, kulturnog poduzetništva, umjetničkog tržišta, kolektivnim umjetničkim praksama, svakodnevnim problemima mladih vizuelnih umjetnika i umjetnica koji se bave drugim zanimanjima da bi zaradili za život i za stvaranje svoje umjetnosti, te progovaraju o gentrifikaciji, prekarijatu, fleksibilizaciji rada, ugnjetavanju migranata na tlu Evrope.

“U zidnim novinama pokušavamo da teme koje su često pisane hermetičnim jezikom učinimo razumljivijim i dostupnijim. Veliku pažnju pridajemo ilustracijama, koje mogu da dopune, pojasne i uobliče sam tekst. Vizuelni jezik je često zapostavljen kada su određene teme u pitanju, a mi pokušavamo da podjednak značaj damo vizuelnom i tekstualnom delu. Naša ideja je da zidne novine budu namenjene najširoj publici, a da li zaista do nje i dopiru zavisi od broja do broja. Šaljemo ih različitim institucijama – galerijama, bibliotekama, kulturnim centrima – koje ih drže na svojim oglasnim tablama, ali i kolektivima, inicijativama i organizacijama koje imaju različitu publiku.”