Termokiss, društveni centar kojim je oživljena napuštena zgrada na atraktivnoj lokaciji u Prištini, dao je mladim stanovnicima kosovske prijestonice nadu da mjesto za sebe mogu naći i u vlastitom gradu. Umjesto da u potragu za srećom odu u inostranstvo, odlučili su zasukati rukave kod kuće.

Piše: Tamara Zablocki

Kosovsko društvo je mlado, ali puno pokretačke energije, sudeći po onome na šta su posljednjih godina, umorni od pukog ispijanja kafa po kafanama i sa željom da sami kreiraju vlastitu bolju sadašnjost i budućnost, bili spremni stanovnici Prištine koji jedva da su prevalili dvadesetu.

“Kosovo se poslije rata počelo otvarati prema svijetu. Nije da smo dotad bili izolovani, ali nismo imali dovoljno prostora za informisanje i školovanje, odrastali smo pod pritiskom tradicije i dogme. Poslije rata povezali smo se sa svijetom, najprije najlakšim putem – putem tehnologije, puni želje za znanjem i učenjem novih stvari. Moja generacija je dobila priliku da se školuje u inostranstvu, dobija stipendije i prima uticaje iz drugih kultura. Puno tih ljudi je željelo ostati u inostranstvu, živjeti daleko od Kosova i nakon što završi studij. Mi koji stojimo iza Termokissa odlučili smo ostati i učiniti nešto drugačije za svoju zemlju, nešto što je u ostatku Evrope već odavno poznato. Trebalo nam je vlastito mjesto, platforma za naše ideje”, ispričala je na početku našeg razgovora Njomza Dragusha, mlada građevinska inženjerka i arhitektica.

Prostor pun mogućnosti

Njomza je, zahvaljujući svojim znanjima i želji da napravi nešto za vlastitu generaciju i generacije koje tek dolaze, učestvovala u oživljavanju napuštene betonske građevine koja je postala društveni centar Termokiss. Zgrada koju je još devedesetih izgradilo preduzeće Termokos i koja je pune dvije decenije bila napušteni betonski kostur posred grada, začudo, nije postala još jedan privatizacijski plijen. Potpuno suprotno od toga, postala je nekomercijalni, javni prostor pun mogućnosti.

“Sve je počelo prije četiri godine projektom Prishtina, mon amour, koji je povezao umjetnike s Kosova i Švicarske. Kosovo je vrlo povezano sa Švicarskom jer je ondje velika kosovska dijaspora. Prishtina, mon amour ime je za prvi prostor koji smo očistili, prostor dvorane Boro Ramiz, teško oštećene u požaru, da bismo ondje organizovali noć performansa. Uslijedio je Baushtellë: Balkan Temple, zajednički projekat pedesetak umjetnica i umjetnika iz Srbije, Kosova i Švicarske koji su putovali po Evropi i izvodili performanse, tako učeći i upoznajući jedni druge. Termokiss je bila sljedeća logična stvar”, ispričala je Njomza, koja je u Sarajevu boravila u novembru, prvi put predstavljajući Termokiss u Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujući svom studiju, vrlo svjesna važnosti urbanog planiranja i vrijednosti koju javni prostor ima za cijelu zajednicu, Njomza je ova znanja iskoristila i u pravnoj borbi za Termokiss. “Iskoristili smo zakon koji kaže da se prostor koji nikad nije korišten i koji nema namjenu može koristiti u javne svrhe i postati javni prostor koji će služiti svima. Zapravo smo iskoristili rupu u zakonu i obratili se opštini po tom osnovu. Nikad nismo dobili zvanični odgovor, premda smo dobijali brojna obećanja.”

Koncerti, filmovi, diskusije, šah

Uz pomoć belgijske organizacije VZW Toestand i švicarske Info Quartier Mache, već iskusnih u oživljavanju napuštenih prostora, mladi Prištinci odlučili su ipak nastaviti sa svojom idejom osvajanja prostora koji dvadeset godina ionako nije služio ničemu. “Nismo imali puno novca, ali smo željeli istrajati i pokazati ljudima da se može, da je moguće osvojiti prostor za sebe i ostvarivati svoje ideje i sa skromnim sredstvima.” Napuštenu zgradu najprije je valjalo očistiti od hrpe najrazličitijeg otpada, a potom je uz pomoć nađenih predmeta i recikliranih materijala učiniti uslovnom za rad. Za koncerte, projekcije filmova, diskusije, fotografske radionice, za igranje šaha. Za sve ono čemu služi danas.

Prostor koji se proteže na tri stotine kvadrata zaživio je, a potvrdu da je Prištini bio potreban baš ovakav društveni centar mladi pregaoci dobili su već u noći otvaranja. Na koncert alternativnih kosovskih bendova došlo je dvostruko više ljudi nego što su očekivali, njih 750. “U redovima su čekali da uđu, a na organizaciju koncerta potrošili smo jedva 100 eura. Ljudi iz Tirane i Skoplja doputovali su u Prištinu samo da bi došli na ovaj koncert”, zadovoljno naglašava Njomza. U Termokissu danas svakodnevno djeluje dvadesetak ljudi, njih pedeset je uključeno u donošenje odluka, a dvostruko više ih je angažovano kod organizacije većih događaja. Društveni centar nema struje niti tekuće vode, ali ako pitate ove mlade ljude, sve je moguće zahvaljujući dobroj volji. A zahvaljujući posuđenom strujnom generatoru i projektoru, moguće su čak i filmske večeri.

Ime Termokiss društveni centar je dobio kombinovanjem imena preduzeća koje je zgradu izgradilo i riječi za koju su tvorci prištinskog društvenog centra shvatili da najbolje odražava odlike kosovskog društva. “Analizirajući kosovsko društvo u cjelini i razmišljajući o imenu koje bi imalo posebno značenje unutar Kosova došli smo do turcizma kismet. Kismet znači sudbinu, ono što je već unaprijed određeno i stoga se ne vrijedi boriti, jer ‘nije do nas’. Ta riječ objašnjava sve što kosovsko društvo jeste i zašto mu toliko toga ne uspijeva. Ljudi vjeruju da će sve uraditi neko drugi, vlada ili Bog”, kaže Njomza Dragusha.

Solidarnost i volontiranje

Njomza i njeni “saučesnici” u stvaranju bolje Prištine željeli su društveni centar za širu zajednicu, ali prvenstveno za mlade, one koji nemaju puno izbora nego svoje dane moraju provoditi u Prištini. Društveni centar kakav oni u svojim tinejdžerskim godinama nisu imali, društveni centar u kojem će ljudi pomagati jedni drugima bez finansijske nadoknade, društveni centar koji će sami osmisliti. Društveni centar u kojem će, na kraju krajeva, odrasti učeći o nekim drugim vrijednostima, drugdje zaboravljenim.

“Neprestano smo mislili na javni karakter prostora, na to da on mora ostati otvoren za sve, bez obzira na smjenu generacija, politike, ideologije. I danas održavamo sastanke na kojima svako može iznijeti svoju ideju. Male ideje, poput izložbi i koncerata, pomažu da Termokiss neprestano živi, a tu su i one veće, poput snimanja filma, za koje je potrebno više vremena, ali ćemo ih ostvariti”, ispričala je Njomza, naglašavajući da u Termokissu nema hijerarhije. Svi učestvuju u procesu odlučivanja. Čak i o detaljima poput boje novog krova koji će zamijeniti stari jer je prokišnjavao odlučivalo se na zajedničkom sastanku.

Osim što svi odlučuju, svi i volontiraju. Svi rade i kroz rad uče o sebi i drugima, dodaje naša sagovornica. “Kad radite skupa, vrlo lako upoznate nekoga. Ako znate kako ta osoba popravlja stolicu, velike su šanse da već dobro poznajete i njenu ličnost. Isključivo volontiramo jer ne želimo da bilo ko zarađuje na ovome kako ne bi bilo borbe oko novca i sitnih interesa. Novac za program i za popravke zgrade dobijamo od različitih fondacija, nevladinih organizacija iz inostranstva. Novac smo dobili čak i putem grupnog finansiranja iz Los Angelesa. Neko je čuo za nas i želio nam poslati novac. Od države smo htjeli samo zemljište, a poslije nismo tražili ništa. Opstajemo prvenstveno zahvaljujući zanimanju ljudi koji dolaze u Termokiss, a zanimanje podgrijavamo zanimljivim programima koje nudimo.”

Ni činjenica da se Termokiss nekoliko puta našao na meti mladih neonacista koji su provalili u zgradu i na zidovima iscrtali nacističke simbole, kao ni to što je oprema iz zgrade više puta ukradena nije pokolebalo ljude koji stoje iza Termokissa. Istrajavaju jer im se trud, uprkos preprekama, isplatio.

Upitana na kraju šta je Termokiss donio Prištini i njenim mladim stanovnicima, onima koji tek pronalaze svoje mjesto u svijetu, Njomza odgovara: “Termokiss je donio povjerenje ljudi, vjeru da možete sami uticati na svoj životni prostor, bez obzira na to čime se bavite. Vjeru da će vam se uložena energija vratiti. Lično prvi put osjećam da ne želim otići i živjeti negdje daleko od Kosova nego da želim ostati i biti okružena baš ovim ljudima. Radim to za vlastitu generaciju i za generacije koje dolaze, jer se u politiku ne mogu pouzdati. Ne nadam se da će za četiri godine biti bolje, jednostavno radim onoliko koliko mogu da mi bude bolje. Živimo u doba interneta i to treba iskoristiti. Učiti od drugih. I povezivati se, povezivanje je najvažnije. Čak i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, zemljama iz kojih puno ljudi želi otići, postoje oni slični vama s kojima vrijedi pokušati napraviti nešto korisno.”