Objavljena prije nekoliko godina, knjiga Kosa posvuda Riječanke Tee Tulić ne gubi na aktuelnosti jer se na nimalo mračan način bavi bezvremenim temama, bolešću i smrću, te nikad do kraja razjašnjenim odnosom majke i kćerke. Crtice iz porodičnog života ispunjenog humorom i apsurdom koliko i zebnjom od terminalne bolesti Tea Tulić je uspjela okupiti u važnu knjigu o iskustvu tako poznatom mnogima. Od nastanka prvijenca Kosa posvuda, koji je u Srbiji objavila izdavačka kuća LOM, a u Hrvatskoj Algoritam, Tea je priče objavljivala u književnim časopisima i na web-portalima, a svjetlo dana je ugledao i njen word spoken album Albumče, koji se može poslušati na Bandcampu.

Dok čekamo novu knjigu, koja je u pripremi, s Teom razgovaramo o humoru, književnosti kao izgovorenoj riječi te aktuelnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj na čijoj su meti i kultura i umjetnost.

Piše: Tamara Zablocki

Knjigu Kosa posvuda mnogi će doživjeti kao žensku jer se većinom odvija u odnosima između kćerke, mame i none. Kad smo ranije razgovarale, spomenula si da si odrastala u svojevrsnom matrijarhatu. Koliko su te i kako ti odnosi oblikovali? Općenito, koliko je bitno za kćerku da razumije vlastitu majku i odnos s njom da bi razumjela i svoju prošlost, sadašnjost, budućnost?

Unutar tih odnosa shvatila sam da ni naša vlastita intima ne predstavlja utočište lišeno hijerarhije i moći. A ta moć je gotovo uvijek temeljena na nadmoći (nad nekim). Žene u mojoj obitelji jesu bile te koje su donosile odluke i čija je riječ na koncu bila zadnja, ali ono dobro što se dogodilo jeste da smo spoznale koliko su krhke te naše obiteljske uloge. Mi bismo trebali jedni druge doživljavati prvo kao ljude, sa svime što to ljudsko nosi, a tek potom kao majke, kćeri, sestre… Ovo potonje su tek naše uloge koje se često sukobljavaju umjesto da se oplemenjuju međusobno. Baš zato jer ne gledamo jedni druge prvenstveno kao ljude, ponavljam. I to neovisno u odnosu na nas same. Otud toliko mnogo zamjeranja, gorčine, šutnje. Ja sam sebe mogla vidjeti kao majku svoje majke. Trebalo mi je to kako bih odrasla. Unutar nas samih postoji sustav hijerarhije – majka koja kudi dijete, ljubavnica koja „sramoti“ majku. Žena ima tu vrlo kompleksnu, a na šarolikom društvenom planu crno-bijelu poziciju – ako nije anđeo, onda je kurva. To je štetno naslijeđe maskulinog društva. Kćerka mora razumjeti sebe da bi razumjela majku, ali na razini čitavog svog bića. A ljudi bježe od sebe, plaše se samoće. Čitav život provode s drugima, čak i kada ih ne vole, samo da bi se manje plašili. Samoća je zeznuta stvar, nikad ne znaš dokle seže i što sve guta crna rupa u tebi. Ali dok je ne spoznaš, nisi slobodan razumjeti druge niti svoje odnose s njima. Preko crnih rupa, neki kažu, moguće je putovati kroz vrijeme.

Kosa posvuda, premda progovara o bolesti i smrti, puna je humora i pravih harmsovskih obrata. Zašto je humor važan, čak i kad se suočavamo s najtežim temama?

Smisao za humor nas čini ljudima. Ogoljuje naše slabosti, raskrinkava nas na najmanje bolan način. Katarzičan je, otud njegova važnost.

Prije nekoliko godina bila si stipendistkinja književnog rezidencijalnog programa Krokodil u Beogradu, a slični programi koji nude autoricama i autorima mjesec dana predaha od svakodnevice kako bi se posvetili istraživanju nove sredine i pisanju postoje širom regije i Evrope. Koliko rezidencije pomažu u književnom radu?

Rezidencijalni programi, dugoročnije gledano, mogu puno pomoći ostvarivanju kulturnih i umjetničkih veza između gostujućih pisaca i umjetnika, te kulturnih radnika grada u kojem gostuju. Takve veze često vode u nove poduhvate, suradnje. Pisci i spisateljice pozvani su da promoviraju svoj rad, da se za vrijeme rezidencijalnog boravka rasterećeno posvete djelu na kojem rade, ali mogu i započeti neko novo djelo ili zapisati impresije o gradu, mjestu gdje se nalaze. Tako sam i ja činila, pa je nastalo Albumče. Pomalo mi je i nevjerojatno doći negdje pa sve vrijeme sjediti pred monitorom kad se pred tobom prostire čitav jedan novi fizički prostor sa svojim ljudima, poviješću, sadašnjošću i budućnošću. Kao čovjek i kao netko tko piše, imam potrebu na svoj način istražiti taj novi prostor. Putovanje, bivanje u drugom mjestu najprije hrani i pokreće dušu, a tek potom pisanje.

Poetska prijateljstva

U vezi s tim, kako ocjenjuješ povezanost književne scene u regiji? Isti jezik koji dijelimo može samo koristiti ljudima od riječi. Općenito, kakve su prilike za književnike i književnice na prostoru bivše Jugoslavije, koliko u predstavljanju i uvezivanju pomažu festivali kakvi su, naprimjer, Šušur ili Kikinda Short, različite književne večeri, čitanja?

Većina važnih i temeljitijih promjena ne događa se preko noći i često se možete zateći kako godinama radite neki posao i pitate se ima li taj posao uopće smisla jer ne vidite trenutne rezultate, današnje društvo hoće brzo, hoće vidljivo. Književna scena koja ovdje dijeli granice i jezik umrežuje se. Nešto sporije, ali dosljedno. Općenito, umjetnicima prirodno smetaju granice, pisci iskušavaju i granice jezika. Njihova umjetnost samo tako može rasti. I nije samo riječ o istom jeziku, već i senzibilitetu, pobratimstvu u stvaralaštvu. Prilike su puno bolje nego unatrag desetak i više godina, imamo čitavu novu generaciju mlađih pisaca i spisateljica koji komuniciraju, koji putuju jedni drugima, stvaraju, da tako kažem, prava poetska prijateljstva. Osobni, fizički susreti su, pritom, najvažniji za stvaranje trajnijih veza. U tom smislu su književni festivali neophodni. Imamo i društvene mreže, rezidencijalne programe, književne natječaje, ali nedostaje kvalitetnija distribucija i jača promocija knjiga od izdavača. Financije su uvijek i svima stalan problem, ali, povrh toga, imamo i gomilu lijenih izdavača koji ne iskoriste dobro ni onaj minimum besplatnih kanala promocije svojih izdanja da ih, na koncu svega, bez imalo romantike, prodaju. Također, vrlo je prisutan pritisak na autore i autorice da se sami promoviraju, da pritom budu zabavni, javni performeri, nešto posve suprotno poslu kojim se uistinu bave.

Spomenula si da je za vrijeme rezidencije u Beogradu nastalo Albumče, spoken word album sastavljen od kratkih zapisa koje si sama čitala i snimala, a koji su potom dobili i muzičku pozadinu. Otkud ideja za ovakav, kod nas rijetko viđen vid bilježenja stihova?

Ideja je potekla od Envera Krivca, mog riječkog kolege pisca i glazbenika. On je znao da ću ja u Beogradu bilježiti impresije, da će biti novih tekstova, pa mi je ponudio da ih i uglazbimo. Najveći dio glazbenog posla napravio je upravo on, uz pomoć članova svog glazbenog kolektiva Japanski Premijeri. Nešto sam malo i ja pridonijela u tom smislu. Glazba je nastajala uz tekstove, dok sam još boravila u rezidenciji. Inače, još u toku pisanja u tekst unosim zvuk, ritam, melodiju pa ih nije nikakav problem spojiti s glazbom. Nazvali smo to spoken word albumom jer nismo znali kako drugačije, to je bilo najbliže našoj ideji. U inozemstvu ova forma postoji već dugi niz godina. Ono što smo se trudili napraviti drugačije jeste to da glazbu učinimo ravnopravnijom riječima. Da ona ipak bude više od pozadine izgovorenom jer nam je jako važna u životu.

Albumče je izvedeno i uživo. Kako je to prošlo? Koje sve prostore, za autora/icu ali i publiku, otvara saznanje da književnost može postojati i u neočekivanoj kombinaciji, blisko povezana s muzikom?

Odlično je prošlo, hvala na pitanju! Priuštilo nam je svima nezaboravno iskustvo intenzivne razmjene emocija i energije s ljudima u publici. Osjećala sam se kao da držim srce na dlanu. Ali u tim trenucima postoji muzika, postoji tekst, najmanje ja. Povremeno izlaganje reflektorima uvijek me tjera da čim prije pobjegnem nazad u sjenu. Književnost ne treba pošto-poto opterećivati drugim umjetničkim formama. Riječi su tu da bi zamijenile gomilu drugih alata izražavanja. Ali, ako postoji prirodna potreba da se književna performativnost nadogradi, kao ovdje muzikom, ne vidim razloga zašto ne istražiti tu potrebu. Ne znam širi li ovo prostor same književnosti, njezine percepcije svakako, ali ona je ipak najbolja kad daje sve od sebe bez pomoći drugih umjetničkih formi.

Književnost nije trka na sto metara

Lamanten, tvoja nova priča, nedavno je objavljena na portalu Strane.ba. Gdje još objavljuješ, pišeš li nešto novo što će se naći u formi knjige? Kakve su prilike za pronalaženje izdavača u Hrvatskoj i regiji? Za prvijenac nisi morala tražiti izdavača jer je rukopis pobijedio na natječaju.

Unatrag posljednjih godinu dana objavila sam tekstove i u časopisu McSweeney's iz San Francisca, Ulaznici i Poeziji. Uglavnom sam objavljivala fragmente iz svoje buduće prozne knjige. Izdavača imam, potpisala sam i ugovor, knjiga bi u toku ove godine trebala biti objavljena. Imam sreće jer su izdavači zainteresirani za ono što radim, pa zasad nemam poteškoća s objavljivanjem. Ali istakla bih da u Hrvatskoj ima dosta prilika za mlađe i neafirmirane autore, postoji dosta književnih natječaja namijenjenih upravo mlađima, veći je i broj virtualnih književnih časopisa. I to je dobro, ići korak po korak: prvo objavljivati u književnim časopisima i slati radove na natječaje. Tako oni koji pišu, ako je kvalitetno i prepoznato to što pišu, stječu reference. Nije nužno odmah objaviti prvijenac. Književnost nije trka na sto metara.

I u knjizi Kosa posvuda, i u pričama, i u stihovima Albumčeta zadržavaš se na nivou intimnog, ličnog, te kratkog trenutka u vremenu. Zašto biraš takav pristup pripovijedanju i zašto je intimno i prolazno, trenutak doživljen gotovo kao fotografija, ono što zaslužuje najviše pažnje?

Mislim da ni ne možemo zaista progovarati na širem društvenom nivou dok ne spoznamo ono osobno, intimno. Dok ne posjednemo vlastite demone u krilo pa ih pomazimo. Čini se da je naš život sačinjen od niza kratkih vremenskih odsječaka, ponekih intenzivnih događaja isprekidanih samim bivanjem i šutnjom. Otud moja potreba da pišem fragmentarno; jer ono vizualno na papiru omogućuje da knjiga i šuti. Naša sjećanja su takva, fragmentarna, selektivna, samim time i intrigantna i baš kao u književnosti – podložna interpretaciji.

Tko umisli da je jači – tlači

Živiš u Rijeci, gradu za koji se često može čuti da, zbog svoje otvorenosti i multikulturalnosti, „nije Hrvatska“. Iz perspektive Riječanke, ali najprije iz pozicije učesnice na kulturnoj sceni Hrvatske, kako vidiš trenutnu političku situaciju u Hrvatskoj i pobunu hrvatskih kulturnjaka protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, čije su ideološka prošlost i sadašnjost u najmanju ruku problematične?

Teško mogu Rijeku promatrati iz daljine, u njoj živim čitav život i za mene je normalno, a ne slavodobitno da su se moji sugrađani na onom maloumnom referendumu o braku ipak većinski izjasnili protiv. A ono što vidim iz svoje ekonomski devastirane i katkad apatične Rijeke, koja ipak pripada Hrvatskoj, ne izgleda dobro. Trenutna politička situacija u zemlji je takva da se dobar dio nas osjeća kao da se nalazimo u samom srcu teatra apsurda. Osobno, na dnevnoj razini, često nisam sigurna čitam li članke o radu vlade s portala Sprdex ili iz ozbiljnih dnevnih novina. I ne govorim to figurativno. Strašan je osjećaj kada glupost i gramzivost vladaju javnim prostorom i javnim resursima. I jest glupost jer ne može mi nitko reći da je totalitaristički, skučeni nacionalistički um – bistar. Pogledajte kako mnogi visoko pozicionirani govore napamet, lupetaju, kako se ničeg ne srame. Dovode u pitanje teško stečena ljudska prava, ljudsko dostojanstvo. Vlastitu nesposobnost prikrivaju proverbijalnom rukom na srcu, privatiziraju i državu i boga, sve pozivajući na jedinstvo, vrlo opasno jedinstvo gdje oprečnim mišljenjima nije mjesto. Stavljaju naše živote na divlje tržište i pretvaraju nas u životinje – što je temelj fašizma – tko (umisli da je) jači, taj tlači. Protiv toga se treba buniti. Protiv društva u kojem pojedinca striktno definiraju nacija, religija i sve te kolektivne apstrakcije u kojima taj pojedinac zapravo ne znači ništa.

Kulturnjaci, umjetnici su prvi koji reagiraju na znakove pogubnih ideologija, kakvu, vidimo, simpatizira novi ministar kulture, jer znaju da pojedinci čine društvo i da to društvo ne možemo svesti na amorfnu masu i upravo oni staju u zaštitu prava pojedinca da živi, misli i stvara slobodno i s odgovornošću naspram drugog. Otud i bavljenje intimom – zbog razumijevanja pojedinca. Pitam se što je s mnogim mladim ljudima, zar nije biološki prirodno da se bune protiv sistema, tradicije? Da pokazuju svoju potrebu za odvajanjem od starog svijeta makar i na banalan, priručan način? Umjesto toga, oni bez pogovora prihvaćaju postulate starog krvavog svijeta.

Općenito, koliko politička klima u zemlji utiče na djelovanje umjetnika i umjetnica, čak i ako nije riječ o onima u institucijama koje direktno zavise od državnog finansiranja?

Utječe konstantno i neminovno, upravo velik dio umjetnika i umjetnica čini prekarijat i svaki svoj angažman moraju kvalitetno odraditi da bi zaradili honorar i bivali ponovno angažirani. Oni su ti koji plaćaju porez i čija je budućnost posve nesigurna. Od istinskog bavljenja umjetnošću se kod nas i ne živi, a kamoli stvara profit. Nisu svi moneymakeri i to je uredu. Nije svima novac prvi na pameti, ali bez njega se teško može. Kultura je temelj i pogon napretka civilizacije, a kod nas se za nju izdvaja 0,49 posto od ukupnog godišnjeg državnog proračuna. Umjetnik, koji nije režimski, stavlja svoju glavu na panj za sve nas, riskira svojom umjetnošću pred licemjernom javnošću da bi ga tako lako, bez tri sekunde razmišljanja, šuplje glave proglasili uhljebom. A čak i kad piše o ljepoti, on je angažiran, duboko osjeća svijet. Nacionalistička klima takve, koji vlastitu zemlju spašavaju od toga da sama sebe proždre, ne trpi.