Predstava “Sveto S”, autorski projekat Tanje Miletić Oručević, gostuje u Narodnom pozorištu Sarajevo u subotu, 9. aprila, a tim povodom objavljujemo razgovor s rediteljkom iz jednog od prošlih brojeva Urban magazina, rađen prije premijere koju je predstava imala u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica.

Predstava kao polaznu osnovu za istraživanje uzima predstavu “Sveti Sava’” čije je izvođenje 31. maja 1990. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu prekinuto.

Borka Pavičević u jednom intervjuu spominje kako su danas u Srbiji isti ljudi na vlasti koji su prekinuli predstavu Sveti Sava u Jugoslovenskom dramskom. Nisu se promijenili, jer kako kaže, za razliku od ljevice koja uvijek obrazuje i razmišlja, desnica uvijek regrutuje i reprodukuje. Riječ je o istoj atmosferi, kaže Borka. Čini mi se da samo postavljanje na scenu predstave Sveti Sava, tada, u Zenici, govori o nekoj potpuno drugačijoj atmosferi u Bosni i Hercegovini. Jer ta predstava nije bila antisrpska, ili antisvetosavska, kako su je neuki nacionalisti poslije doživjeli u Srbiji. Kako je, po tvom mišljenju, uopšte bilo moguće da se predstava Sveti Sava u sumrak mira postavlja u Zenici? Ako je reakcija na nju u Srbiji postala metafora za sve ono što će se kasnije desiti, je li i njeno uprizorenje u Zenici metafora za svu nespremnost u kojoj je većina Bosanaca i Hercegovaca dočekala rat? Ili ja to previše romantično posmatram pošto nisam savremenica ili je tema prekomplicirana i jedna osoba, makar radila autorski projekat na tu temu, ne može dati odgovor.

Taj intervju Borke Pavićević zapravo i koristimo u predstavi. Ona je sigurno najbolje definisala „tu atmosferu“ kako onog trenutka u Jugoslovenskom dramskom tako i danas, 25 godina poslije; nažalost, ona je i danas skoro jedina u srbijanskom javnom prostoru koja stvari postavlja tako jasno. Meni je još uvijek nevjerovatno da je ta žena ustala u pozorištu i doviknula grupi razularenih nacionalista – Bićete odgovorni za konc logore! Pa samo dvije – tri godine iza toga nastale su Manjača i Omarska…Ali Borka je bila kao neka Kasandra, mislim da je većina gledalaca te večeri smatrala da pretjeruje, dramatizira…gdje su oni mentalno bili od konc – logora? Uvjerena sam da su ipak, u tom trenutku, većini srpske intelektualne i građanske javnosti još bili nezamislivi ratovi koji će se, praktično, u njihovo ime početi voditi već sljedeće godine.

Radili smo predstavu s ansamblom u kome su većinom mlađi glumci, jedan od njih je pripravnik Zlatan Školjić, koji se rodio te godine kad je prekinuta predstava. Njihova perspektiva je jako važna, od početka procesa sam ih poticala da oni postavljaju svoja pitanja na koja će predstava pokušati odgovoriti. I tim mladim ljudima, koji su odrasli nakon Jugoslavije, na početku je stajalo pitanje – otkud u zeničkom pozorištu predstava o Svetom Savi? Za koga ili protiv koga? Odgovarali su im glumci i drugi uposlenici tadašnjeg pozorišta. Svi ti ljudi i dalje smatraju da se samo po sebi razumije da je Sveti Sava kao tema i ličnost bio dio zajedničke kulture tadašnje zemlje; oni nisu doživljavali da Nemanjići pripadaju nekoj drugoj, stranoj kulturi, kao što se to danas, iz perspektive nasilno razdijeljenih nacionalnih kultura i historija prihvata zdravo za gotovo. Zeničko pozorište bilo je značajno jugoslovensko pozorište jer je imalo značajan jugoslovenski repertoar, mnoštvo praizvedbi dramskih tekstova jugoslovenskih autora, dramatizacija proze i sl.

U tom smislu produkcija Kovačevićevog teksta sigurno nije bila odraz nespremnosti na nastupajuću eskalaciju nacionalizama; naprotiv, ona je bila jedan ozbiljan, artikuliran pokušaj i pisca Siniše Kovačevića, i reditelja Vladimira Milčina i prije svega tadašnjeg direktora Radovana Marušića da se pitanje nacionalne emancipacije, povratka nacionalnih i historijskih tema na društvenu scenu umjetnički artikulira. Ta predstava govori o historijskim ličnostima, ali kao savremeni dramski tekst govori i o tad savremenim pitanjima kao što su artikuliranje nacionalne države i sredstva kojima se ona ostvaruje. Tekst Siniše Kovačevića nije nikakva hagiografija sveca; ona postavlja ozbiljno pitanje – koja sredstva i metode su prihvatljive u borbi za nacionalnu državu i nacionalni identitet, vrijedi li tretirati postvarenje tog identiteta kao neprikosnoveni cilj. Budući da je historija za par godina na najkrvaviji način uskoro odgovorila na ta pitanja, naša predstava se bavi kako prekidom predstave Sveti Sava i reakcijama na nju, tako i tim odgovorima koje joj je stvarnost dala.

Tanja_Sveti

Svašta se prelomilo preko te predstave i možemo je danas iščitavati na niz načina. Između ostalog, zenički ansambl je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta plakao. Nemoć pred rušilačkom snagom agresivaca je sigurno jedan od najtežih oblika poniženja koje umjetnik može doživjeti. Nakon svega što smo kao društvo prošli u ratu i nakon njega, i danas, nakon što živimo u prividu mira sa umjetnošću kao posljednjom kategorijom o kojoj neko brine, jesu li suze presušile ili umjetnici još uvijek plaču?

Opet, kako kaže Borka – ansambl je tad plakao na sceni, a i danas – mi svi još uvijek plačemo. Ljudi su bili neopisivo zaprepašćeni gomilom ljutih gledalaca koja im iz sale viče – Marš napolje. Na snimku prekida se dobro vidi glumica Šefika Korkut – Šunje kako plače. Ona, ili pokojni velikan Žarko Mijatović bili su već stariji ljudi, oni su rođeni prije drugog svjetskog rata i na svoje oči su vidjeli četnike u tom ratu. I sad su im se, kao neke aveti, ukazali ljudi s istim takvim obilježjima, u centralnom pozorištu njihove države i povicima ih tjerali napolje! Mislim da je užas tih starijih ljudi koji su imali vlastito iskustvo o četnicima bio najveći. Za mlađe glumce to je bilo šokantno na neki drugi način. To već mogu zamisliti iz vlastitog iskustva, jer znam kako su meni lično takve pojave na početku devedesetih izgledale nadrealno i apsurdno. Mi smo stvarno vjerovali, tako smo učeni i odgajani i sve okolo nam je davalo za pravo da tako mislimo, da se drugi svjetski rat u našoj sredini nikada neće i ne može ponoviti. A opet onda imate nakon svega pitanje mladih ljudi koji su rasli u strašnom ratu – pa što su se toliko uplašili? Nisu im članovi Svetosavske stranke ništa uradili, ništa im se nije dogodilo? Kao mjera ljudskog iskustva u perspektivi kasnijih patnji i tragedija taj prekid predstave , odnosno to nasilje koje je ostalo na vikanju i galami, danas i može izgledati kao smijurija. Naravno, puno nam je vremena trebalo da u procesu rada svi zajedno shvatimo taj kontekst i taj trenutak, početak kraja Jugoslavije.

Jedan od bivših članova zeničkog ansambla napisao nam je nešto u smislu – ipak žalim za vremenima kad je kultura bila toliko važna da su dnevnici počinjali viješću iz jednog pozorišta. I jedan hrvatski reditelj je tad izjavio za novine da taj incident pokazuje da teatar u društvu ima težinu, ima značaj. I ta činjenica danas budi nostalgiju, te svakako spada u sliku jednog uređenog društva i ozbiljne države, kakva je Jugoslavija neosporno bila. BNP u svojoj arhivi posjeduje preko šest stotina novinskih članaka o predstavi Sveti Sava, iz svih jugoslovenskih novina, iz svih rubrika – od kolumni i komentara, preko pisama čitalaca i satiričnih crtica do spominjanja u rubrikama o TV programu. U beogradskoj štampi danima su objavljivani zapisi diskusija i okruglih stolova koji su vođeni o predstavi, a Večernje novosti su objavile kompletan tekst drame Siniše Kovačevića, da bi čitaoci sami mogli zaključiti da li je blasfemična. Nama su danas ta vrsta medijske kulture i pažnje prema umjetnosti potpuno nezamislive. A u društvu je predstava izazivala razne reakcije, ne samo osude od strane srpskih nacionalista i dijelova SPC; bilo je i mnogo podrške toj predstavi, naročito u Zenici i Bosni i Hercegovini. Posljednja izvedba predstave bila je na festivalu u Jajcu. Tamo su se na demonstracije najavili neki članovi SDS-a iz Šipova, pa je cijelo Jajce blokirala policija; srećom, Šipovljani se nisu pojavili. No zato se bilježi da su u vidu neke narodne satisfakcije žene iz Jajca priredile zeničkim glumcima poseban koktel, napekle pita i donijele mezetluka.. Tu vrstu društvene satisfakcije i dostojanstva pozorišnih umjetnika također smo pokušavali oživjeti u radu na ovoj predstavi.

Niz jugoslovenskih predstava i reakcije na njih potvrda su važnosti pozorišta nekada. Pa i ‘izbor’ da jedna nacionalistička i fašistička pobuna bude izvedena u pozorištu kao na primjeru Svetog Save ide u prilog činjenici da je pozorište bilo važno, da su znali i oni najgori da će poruka, koja tamo bude saopštena, i van scene, imati eho. Šta je uticalo na slabljenje snage pozorišta inače, a posebno u Bosni i Hercegovini? Ne bih da zvučim kao da vjerujem u teorije zavjere, ali me zanima da li je možda kontinuirano postavljanje pogrešnih na pozicije u vodećim teatarskim kućama u BiH upravo bilo s tim ciljem, da se oslabi snaga pozorišta, posebno kao mjesta sa kog se mogu i trebaju poslati važne političke poruke? Ili nije bilo nikakve strategije sem stihije iz koje imamo ovo što imamo?

Meni je jako teško i nezahvalno davati neke dijagnoze o tom pitanju, prije svega zbog toga što nisam bila u Bosni i Hercegovini tokom rata i nekoliko godina nakon njegovog završetka. U formiranju nove države i novih društvenih struktura bilo je svega, ali mislim da je važno da nikada nije napravljena neka jasna i odlučna transformacija pozorišnih kuća na novu stvarnost, ni u organizacionom ni u umjetničkom smislu, tako da su svi uspjesi i postignuća uvijek rezultat grčevite borbe pojedinaca i manjih grupa.

Ne vjerujem da se radilo o svjesnoj strategiji vlasti da se umanji snaga pozorišta, jer naprosto ne vjerujem da su političari kakvi su na vlasti kod nas zadnjih dvadeset godina svjesni društvene moći pozorišta. Oni pozorište ne poznaju i ne vole. No, nažalost, nije ništa manje destruktivna njihova antistrategija zanemarivanja, nedostatnog financiranja i ignoriranja pozorišta. Takav njihov odnos prenosi se, čini mi se i na građane, i to je grozno. I građani misle da je pozorište neka nebitna, neobavezna zabava, da ono ne može biti vlasti ni opasnost, a ni korektiv.

Razgovarala sam s nekoliko građanki i građana koji su živjeli u Zenici 1990, a nisu vezani za pozorište, bave se nekim sasvim drugim stvarima. Svak od njih ponaosob mi je rekao da je gledao predstavu Sveti Sava. I svak se veoma dobro sjeća skandala sa prekidom predstave u JDP. Je li nama danas uopće zamislivo da je jedna pozorišna predstava tako važan dio života jedne urbane zajednice?

Tanja_Sveti_2

Konačno se zahvaljujući tvom autorskom projektu bavimo vremenom kojim bismo se trebali baviti više. Još uvijek u teatru ali i van njega teško da odmičemo od Prvog svjetskog rata (zahvaljujući stogodišnjici atentata uzduž i poprijeko smo se bavili atentatom), potom je tu još uvijek aktuelna tema Drugog svetskog rata. Nikako da dođemo do sebe.

Koliko je rad na ovoj predstavi bio važan i za tvoje bolje razumijevanje onoga što je kolektivno iskustvo koje je odredilo naše živote?

Sigurna sam da je potrebno i važno baviti se u teatru bliskom istorijom i našim kolektivnim iskustvima. Već sam se uvjerila u to u radu na predstavi “Bio je lijep i sunčan dan” u Sarajevskom ratnom teatru. Ne samo da je bavljenje početkom opsade Sarajeva bilo značajno autorima i glumcima, od kojih su mnogi imali to u ličnom iskustvu, nego se pokazalo da je vrlo značajno i gledaocima. Pozorište ima tu fantastičnu mogućnost da bude na izvoru historijskog narativa iz perspektive pojedinca, da umjesto ideoloških naracija historiju priča iz ljudske perspektive. A čini mi se da je u našoj stvarnosti, u kojoj je toliko manipulacija ideološkim historijskim naracijama, to i važno pitanje političke emancipacije.

U ovom slučaju, udubljivanje u jedan događaj iz 1990 i meni je dao ogroman prostor razumijevanja tog historijskog trenutka, početka kraja Jugoslavije, pa i mene same u njemu. Ja sam 1990. bila već odrasla osoba, studentica komparativne književnosti, ali danas mislim da sam slabo razumjela politička previranja. Tako da naknadno mogu usvojiti neka znanja i spoznaje, koja su mi tada nedostajala.

Važno pitanje u ovoj priči je također razumijevanje same države Jugoslavije. Jugoslovenska država i jugoslovenska kultura su neosporno formirale i odredile ne samo generacije ljudi koje još uvijek žive na ovim tzv prostorima, nego i dinamiku političkih događaja u zemljama koje se, nastavši nakon nje, definiraju uglavnom na negaciji jugoslovenskog naslijeđa. Mladi kolege su mi ispričale nevjerojatnu stvar: u njihovim poslijeratnim osnovnoškolskim udžbenicima historije, očito štampanim nekad ranije, lekcije o II svjetskom ratu i Jugoslaviji bile su prekrižene crnim flomasterom, riječ po riječ, tako da ih djeca ne mogu pročitati! Mladim generacijama novi ideološki narativi satanizovali su Jugoslaviju, i ostavili ih u potpunom neznanju o njoj. Sad ostaju samo naivne nostalgičarske gluposti o zemlji u kojoj se moglo spavati na klupi u parku, ili bajke o tamnici naroda. A istražujući jugoslovensku kulturu i u pozorištu mi možemo mnogo toga: vidjeti duboko ukorijenjene stereotipe i obrasce koji su bili sastavni dio nje, ali i dalje opstaju u balkanskim kulturama, kao što je patrijarhat, mizoginija ili uzdizanje državnosti na pijedestal svetosti…

Tanja_Sveti_3

Da se vratim na samu predstavu. Kako je uopšte Sava stigao u Zenicu? Ako je tačna priča da je dramu Siniša Kovačević nudio najprije u Beogradskim pozorištima, zbog čega su je oni odbili? I zbog čega je neko ko je rukovodio zeničkim pozorištem prihvatio?

Siniša Kovačević je u trenutku pisanja te drame bio već etabliran dramski pisac, dobitnik više nagrada. No, očito su upravnici pozorišta, među kojima je bio, kao umjetnički direktor JDP i veliki Jovan Ćirilov, smatrali da bi ta predstava bila shvaćena kao provokacija od strane SPC i bojali se njene reakcije. Inače, jako je zanimljivo pitanje u istoriji SFRJ, pa i kasnijeg perioda na Balkanu, pitanje autocenzure, koja je očito bila mnogo efikasnija od zvanične cenzure.

Pokojni Radovan Marušić, tadašnji upravnik zeničkog pozorišta, bio je, što bi se danas reklo, čovjek sa ogromnim smislom za marketinški potencijal projekta. Jako dobro je znao kreirati umjetničke događaje koju su pažnju tadašnje velike i izbirljive kulturne javnosti privlačile na pozorište u industrijskom bosanskom gradu. Mislim da je u tom smislu strah i autocenzura beogradskih kolega bilo nešto što je Marušić shvatio kao izazov – evo, mi u Zenici se ne bojimo… Sigurno je i vjerovao u veliki umjetnički potencijal drame, i ništa nije prepustio slučaju – od početka je predstava pripremana kao megaprodukcija u svakom pogledu. Angažiran je jedan od najuspješnijih reditelja, Vladimir Milčin, a prije svega – za glavnu ulogu je angažiran tad možda najomiljeniji jugoslovenski glumac Žarko Laušević. To je garantiralo uspjeh kod publike na jedan brodvejski način. Monumentalna scenografija, ogroman ansambl svih glumaca i mnogih drugih uposlenika pozorišta kao statista – a petnaestak ljudi na sceni su bili najbolji karatisti i džudisti grada Zenice… Dakle, Marušić je i tu potencijalnu kontroverzu sa vrijeđanjem vjerskih osjećanja negdje ukalkulirao u marketing predstave… Imala sam sreću da sam upoznala tog čovjeka, on je bio među prvima koji su me pozvali da radim predstavu u BiH nakon što sam diplomirala u Poljskoj. Voljela bih da danas ima više takvih kreatora pozorišta u našoj zemlji.

U tvojoj podjeli su i dvije glumice iz nekadašnje predstave. Kakva su njihova sjećanja na to vrijeme? Kako je domaća publika reagovala na predstavu i da li je iko mogao očekivati šta će se desiti kada predstava ode da gostuje na Sterijinom pozorju?

Glumica i glumac. Njihova sjećanja su, naravno, sastavni dio predstave i oni su služili kao svojevrstan korektiv u oživljavanju tih situacije i tih vremena. Ono što mi je zanimljivo i što pokušavam podržavati od početka procesa jeste potreba da to dvoje ljudi zadrže svoju tadašnju perspektivu promatranja, da se pokušaju distancirati od naknadnog razumijevanja i analize i današnjeg rakursa, što je, naravno, vrlo teško. Jedan od važnih elemenata ove priče je i pitanje kakvo je bilo zeničko pozorište 1990 i kakvi su bili konkretni ljudi, i oni su dali mnogo odgovora o tome. Mislim da je i njima interesantno na neki način rekreirati sebe nekadašnje, ljude od prije 25 godina. Ermina Nišić – Kurevija je bila mlada glumica koja je imala ljubavnu scenu sa Žarkom Lauševićem i činilo mi se najinteresantnije izdvojiti upravo taj element njenog iskustva: kako je izgledalo probati i igrati ljubavnu scenu sa glumcem za kojim je tada cijela zemlja uzdisala, sa ne samo dobrim i popularnim glumcem, nego i poznatim ljepotanom? U tom smislu Erminina perspektiva pogleda na događaj prekida predstave u Beogradu imala je neku naivnost i lakomislenost mlade djevojke, neozbiljnost koju smo na čudan način svi tad dijelili. Ištvan Gabor je Mađar iz Subotice koji je čitav svoj glumački i ljudski vijek proveo u Zenici. On se najbolje sjeća demonstranata ispred pozorišta i trenutka u kome su ga, dok je išao prema ulazu, htjeli vrbovati za demonstracije i dali mu štampan tekst himne Svetom Savi, a on im je, glumačko – šeretski odbrusio da ne treba, da zna dobro tu himnu napamet.

Zenička publika je bila uglavnom oduševljena predstavom, impresionirana monumentalnom produkcijom i svakako zadovoljna prilikom da gleda Žarka lauševića na svojoj sceni. Zabilježeno je da su na predstavu u Zenicu organizirano dolazili i autobusi iz Bugojna, Travnika i drugih bosanskih gradova.

Tanja_Sveti_1

Tvoja predstava neće se baviti rekonstrukcijom događaja oko prvobitne predstave već svim što preispitivanje jugoslovenske i srpske kulture podrazumijeva. Rekla si mi, s razlogom, kako je ona bila patrijarhalna, pa čak i mizogina. Konkretno u predstavi Sveti Sava žena ima ali ne progovaraju. S  druge strane, jedino su se na beogradskoj izvedbi, odnosno prekidu, žene u publici oglasile. Borka Pavićević, Milena Dravić… Jugoslovenska i srpska kultura (ako govorimo o teatru) imala je ponekad i neke jake žene koje su bile na pozicijama odlučivanja. Zbog čega je njihovo prisustvo očigledno bilo nevidljivo?

Da, sam događaj prekida predstave, kao i dramski tekst i zapis tadašnje predstave poslužili su nam i kao materijal za razumijevanje jugoslovenske kulture u toj posljednjoj fazi. I za mene je zaista iznenađujuća slika patrijarhata koja se iz toga izvlači. U samom dramskom tekstu pojavljuje se nekoliko ženskih likova koji su maksimalno, skoro pa karikaturalno svedeni na objekte. Jedna je žena s kojom Rastko ima ljubavnu scenu, koja nema čak ni imena, nego figurira u spisu lica kao „Žena sa dvora“. Ona u kratkoj sceni, nakon što Rastko izrazi svoju namjeru da prekida sa seksom jer se posvećuje vjerskom životu pogrešno shvati njegovu rečenicu, pa misli da će se njome oženiti, a autor daje didaskaliju: „Upiša se od sreće“. Znači, on misli da je ta žena ne samo malog razuma i zainteresovana samo za brak, nego svoje emocionalne reakcije izražava na nivou nekog novorođenčeta, ili psića. Druga žena, kojoj je posvećeno više prostora je supruga Rastkovog brata, kralja. Sad već monah Sava odlučuje da je za državu Srbiju korisno da kralj primi krunu od pape, a u te svrhe potrebno je da „otjera“ ženu s kojom ima dijete i oženi se katoličkom princezom. Naznačena je tragedija te žene, ali kroz reakcije njenog muža, dok ona praktično ne dobija za izgovoriti niti jednu riječ o sebi ni o strašnoj Savinoj odluci. Opisujem dramski tekst da bih što jasnije pokazala tu kulturu instrumentaliziranih žena. Srednjovjekovni historijski kostim tu nije nikakvo opravdanje, jer svaka drama, direktno ili indirektno, govori o svojoj savremenosti.

Istovremeno, u pozorišnoj sali događa se to što si uočila: samo nekoliko žena – Borka Pavićević, Milena Dravić, Branka Petrić – usuđuje se u sali u kojoj sjedi sedam stotina „običnih“ gledalaca i pedesetak demonstranata da ustane i dovikne im neku osudu. Postoje sjećanja nekih ljudi, doduše ne do kraja verificirana, da je Milena Dravić otišla na balkon do Gavrilovića da se svađa s njim i da su je njegovi čuvari odgurnuli. Šta su radile te stotine muškaraca u toj sali dok je par žena pravedno vikalo? To pitanje je nešto što bi se metaforički moglo provući kroz cijele devedesete.

Osim Borke, u predstavi pominjemo i Natašu Kandić, još jednu hrabru ženu koja radi ogroman i prevažan posao rasvjetljavanja ratnih događaja i pokretanja velikog procesa pomirenja. Njih obje su u današnjoj Srbiji često ignorirane, omalovažavane i sl. Ali govore, traju, rade, i niko ih u tome ne može zaustaviti.

“Ponekad se dogodi ona vrsta prizora koja ima takozvani upozoravajući efekt, kada u jednoj sceni vidite u kakvom stanju je ta sredina. To je bio jedan od najočitijih prizora kuda idemo i šta se dešava”, govorila je poslije Borka Pavičević o svemu vezanom za 31. maj 1990., objašnjavajući to Brehtovim ‘malim uličnim prizorim’. Prije izvođenja predstave, protojerej Žarko Gavrilović javno je tražio da se gostovanje otkaže: “Nećemo dozvoliti da se naše svetinje blate od raznih ljudi koji su u perverzijama i grehu”, rekao je. I danas, 25 godina poslije, u sekularnim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, razni vjerski službenici donose odluke o tome na koji bismo način trebali živjeti. Čini mi se da kod nas upozoravajući efekt i ne daje neke rezultate…

Taj Žarko Gavrilović je ostao aktivan u vjerskom i političkom životu Srbije do danas. Stalno okuplja razne opskurne tipove oko nacionalističkih i fašističkih ideja, bio je primijećen kao aktivan vođa falangi koje su inicirale nasilje na nekom od pokušaja održavanja beogradskog Prajda. Dobija medijski prostor, slušaju ga kao doktora, teologa, vjerski autoritet.. Po mom mišljenju je najtragičnije da takav fašistički pajac ima utjecaj na neku religioznu omladinu i da svoje mračnjačke ideje tako nezaustavljivo širi u budućnost.

To je jedan od najdepresivnijih zaključaka koji smo donijeli nakon procesa rada na predstavi Sveto S: prošlost nikako da prođe.

Naravno, pozicija vjerskih autoriteta i u drugim državama regiona je visoka, ne prednjači tu Srbija posebno. Vođe svih konfesija miješaju se u politiku, a vjerske zajednice intenzivno provode retradicionalizaciju društva, poništavajući sve efekte klasne, rodne i etničke emancipacije koje su ljudi imali kroz 50 godina socijalizma.

Po youtube kanalima nekakve bradonje sa čudnim akcentom daju bosanskim muslimanima savjete za život nalik onom u srednjovjekovnoj naseobini, a u Hrvatskoj inicijative poput one Željke Markić uspješno nameću fundamentalističko – katoličke ideje društvu, školstvu i javnosti.

Podsjećanje na ovaj događaj ipak može biti neko upozorenje. Danas pogotovo moramo razmisliti koliko smo taoci nametnute obaveze političke korektnosti i naglašene potrebe da se ne vrijeđaju ničija vjerska osjećanja,  i zato što to često poistovjećujemo sa međuetničkom političkom agresijom. Ne bojmo se, za početak, priznati da to nije isto. Odricanjem vjerskim zajednicama prava da svoje ideje i svoja pravila igre nameću čitavom društvu i nominalno sekularnim državama, ni na koji način ne negiramo politička prava etničke grupe za koju se veže ta konfesija. U dobrom je tonu biti kritičan prema „svojima“, ali ni to ne smije biti isključiva i licemjerna granica naše kritike prema pogrešnim potezima bilo koje vjerske zajednice.

Angažman u predstavi Sveti Sava bitno je odredio i život Žarka Lauševića. Da li će se on i na koji način spominjati u predstavi Sveto S?

Ova predstava se fokusira na ansambl zeničkog Narodnog pozorišta i njihov doživljaj prekida predstave. Iako je neosporno jasno da je Žarko Laušević tu bio ključni akter, protagonist kako predstave, tako i protesta, zaključili smo da je njegova perspektiva i njegova strana priče već odavno prisutna i dostupna javnosti. Uostalom, čovjek je napisao i autobiografsku knjigu u kome sam objašnjava prekid predstave kao sudbinsku činjenicu za sebe.

Od svih Žarkovih zeničkih kolega o njemu sam čula samo riječi hvale, da je bio izuzetno profesionalan, posvećen glumac, ljubazan, pristojan čovjek i vrlo skroman za jednu zvijezdu. No, mislim također da 1990. nije u potpunosti shvatao kontekst i razmjere događaja. On je bio ponosan srpski nacionalista, sa scene je demonstrantima rekao – Niste vi veći Srbi od mene, Siniše Kovačevića ili ovih ljudi koji stoje iza mene. – To je, naravno, mogao biti afekat iznimno dramatičnog trenutka, ali iza njega je stajao jedan multinacionalni ansambl iz Zenice, Bošnjaci, Hrvati, itd.. To je, inače, vrlo složeno pitanje, nije crno – bijelo: i on i autor Kovačević su bili uvrijeđeni napadima jer su se osjećali kao pravovjerni srpski nacionalisti. Nisam željela ulaziti u složenost te perspektive, jer je meni svaki nacionalizam strano i neprihvatljivo osjećanje.

Ansambl zeničkog pozorišta, međutim, nije zastupao nikakav nacionalizam. Oni su zastupali samo pozorišnu umjetnost, željeli su da igraju predstavu i dobiju aplauz, kao što su dobili ovacije prethodne večeri na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, i onda ih je u tome spriječio divljački nacionalizam, koji ih je šokirao i zatekao nespremne, kao i sve nas Bosance i Hercegovce na izvjestan način. Najzad, postojao je tada, kao što postoji i danas, izvjestan pokroviteljski, hegemonistički ton kod moćnika kulturne javnosti prema pozorištu iz Zenice, industrijskog, maltene provincijskog grada.  Teško su se ljudi iz tog pozorišta borili protiv tog pogleda iz visina važnih prijestolničkih teatara i centara kulturne moći. I upravo zato sam ja željela da se bavim njihovim iskustvom, njihovim glasom, njihovom perspektivom, čak i da pomalo tu dramatičnu istorijsku priču, koja je i njihova, oduzmem iz vlasništva Žarka Lauševića koji je godinama u kolektivnoj memoriji percipiran kao njen jedini protagonist.

A iza njega je u toj bici stajalo preko sedamdeset Zeničana.