U vremenu sveopšte destrukcije, kad arhitektonska rješenja postaju spomenici epohe u kojoj je imati važnije već znati, a podobnost se nalazi daleko ispred sposobnosti, u načinu života i rada arhitekata i životnih partnera Tanje i Stjepana Roš kao da je konzervirano jedno vrijeme koje je poznavalo drugačije vrijednosne parametre onda kada se kontinuitet stvarao rezultatima, a ne nametljivošću.

A u kreativnom djelovanju Roševih sve i počinje dijalogom. Iako rade u prostoru, ideje ne dolaze isključivo od prostora, već se kroz razgovor gradi priča za koju kasnije nastaje scenografija, ukoliko o njoj govorimo. A upravo je ona bila tema prošlogodišnje izložbe u Zvonu, kada su nas poveli na putovanje od nacrta do finalnih rješenja za scenografije predstava “Ukroćena goropad”, “Kralj umire”, “Tartif”, “Dijalog u paklu”, “Magbet”, “Orlando Furioso” itd. zbog želje organizatora da se objedinjeno prikažu izuzetni scenografski rezultati ovog kreativnog tandema, koji ne priznaje limite različitih vrsta, od onih uslovljenih ratom do postratne neimaštine.

Njihov rad, neovisno o budžetu kojim raspolažu ili uopšte neraspolažu, krasi precizna, promišljena, maštovita i viška rasterećena scenografija kao istinska konstitutivna linija pozorišnog djela.

“Sve čega su se dotakli Roševi (a željeli su dotaći sjenu!) preobražavalo se u kruh Dobra, jer sve što su činili činili su ne samo s velikim znanjem već i s velikom nježnošću, dobrotom i humanošću”, napisala je u knjizi “Dialogos”, objavljenoj povodom istoimene izložbe u galeriji Collegium Artisticum, istoričarka umjetnosti Azra Begić.

Svaki segment njihovog zajedničkog ili individualnog rada prate posvećenost i izuzetni rezultati bez obzira na to da li je riječ o arhitekturi, radu na enterijerima, dizajnu, pozorišnoj scenografiji ili Stjepanovom profesorskom angažmanu, o čijem talentu da na pravi način prenese znanje studentima svjedoče i dolasci studenata koji ne pohađaju Akademiju likovnih umjetnosti.

O ličnom odnosu prema profesiji i odgovornosti koju on podrazumijeva pisali su i u pomenutoj knjizi “Dialogos”.

Studij arhitekture završili su u Sarajevu, Tanja 1972, Stjepan 1968. Od 1971. zajedno maštaju, bave se arhitekturom, enterijerom, dizajnom i scenografijom.

Tanja je bila profesionalno angažovana u Institutu IPSA Sarajevo, a Stjepan je profesor emeritus na Odsjeku za dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Učestvovali su kao tandem na više regionalnih i međunarodnih konkursa iz područja arhitekture i urbanizma, te na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama i za svoj rad dobili niz nagrada i priznanja, od kojih i Grand Prix Collegium artisticum (1989. i 1999).

Povijest arhitekture povijest je dostojanstva i sramote ljudske, ponosa i poniženja, svijetlih trenutaka uma ali i njihovog pomračenja, povijest duha i gluposti ljudske, bogatstva i barbarstva. Arhitektura nije samo pitanje gradnje pojedinih zgrada, na manje ili više umjetnički način. Arhitektura je pitanje oblikovanja sveukupnog okoliša, pitanje naše budućnosti. Zadatak arhitekte i urbaniste je oblikovanje prostora. Razvojem arhitektonskog oblikovanja prostora, mijenja se i civilizacija a samim tim i čovjek u njoj. Arhitekt, stvarajući svoje djelo, prostor ili objekat, treba u prvom redu da sagleda život koji će se odvijati u tom prostoru, u ambijentu koji stvara. Mora da misli o čovjeku za kog stvara… Arhitektonsko djelo živi sa nizom generacija, djeluje na ljude, odgaja njihov ukus i formira njihov estetski kriterij. Stvaranje ambijenta za čovjeka oduvijek je bio jedan od najodgovornijih i najuzvišenijih poziva. Voljeti čovjeka je manifest arhitekte!

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Almin Zrno

Od izložbe u Zvonu do danas sretali smo se u više navrata, nastavljajući započeti predizložbeni razgovor u porodičnom stanu kao nezvaničnom muzeju koji krase djela Tanjinog oca slikara Voje Dimitrijevića, potom brata konceptualnog umjetnika Brace te brojnih vlastitih i porodičnih prijatelja i prijateljica koji su dio bosanskohercegovačke i jugoslovenske istorije umjetnosti. Od Ive Despić do Mersada Berbera.

Osim već pomenutog osjećaja konzerviranog prošlog vremena u njihovom životu i ratu, prostor u kojem žive i rade takođe je čuvar jedne istinske građanske kulture koja polako, pod tranzicijskim imperativima i novim nametnutim vrijednostima izumire.

I rad i život protkani su im dijalogom, a na pitanje o trajanju i tome kako se desio tako dobar emotivni i kreativni spoj odgovaraju šalama.

“Traje uz dogovor. Odlučili se nismo, to nam se jednostavno desilo. A vjerovatno zato što nam se sviđaju iste stvari. Kad kreneš da radiš jedan posao, a nađeš dobrog sagovornika, onda može da traje toliko dugo”, kaže Tanja, a Stjepan dodaje da bi po bosanskom pravilu trebao Tanju da tolerira.

“Po bosanskom pravilu, ja bih trebao Tanju da toleriram. Ali ja sam uveo mogućnost dijaloga. A ona je na to pristala. Sad živimo u dijalogu (smijeh)”, na šta Tanja dodaje da vjerovatno većina civilizovanih ljudi tako živi.

Njihov susret desio se na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Tanju je oduvijek zanimala scenografija pa je arhitektura bila najizvjesniji put do nje, jer u Sarajevu nije bilo studija scenografije ni Tanjine želje da ode od kuće; dok se Stjepan, ili Štef, kako ga prijatelji zovu, odlučio u djetinjstvu, zaljubivši se u stubove jedne zagrebačke franjevačke crkve.

“Ja sam, da bih svoju majku ubijedio kako sam vrijedan čovjek, obećao da ću joj napraviti staklenu kuću. Normalno da je nikad nisam napravio. Tamo gdje sam ja živio u Zagrebu u blizini je bila franjevačka crkva Majke Božje u Zvonimirovoj ulici, koju je radio arhitekta Jože Plečnik. To je katakomba. Sad je napravljena nova po drugom projektu, ali temelj katakombe čini sto stubova i svaki je drugačiji. I kad uđeš u jedan mističan prostor i kada vidiš kako postoje mogućnosti različitosti i kako to sve dobro funkcionira, onda postaneš impresioniran time.

Tako mi je Plečnikova arhitektura ostala u sjećanju, a htio sam da studiram brodogradnju. Međutim, u to vrijeme se prijavi sto ili dvjesto, a oni prime pet.

I onda, pošto sam tamo propao, upisao sam se na arhitekturu. Ljubav prema njoj su mi razvili Vaništa i Vera Pintarić Horvat.

A ljubav prema scenografiji Kamilo Tompa, koji je predavao crtanje, a bavio se scenografijom”, sjeća se Stjepan.

Iz zbirke nerealizovanih projekata

Jedna od nezaobilaznih tema razgovora s Tanjom i Stjepanom Rošem jeste razvoj grada, urbanizam kao preslika naše sumorne stvarnosti i odluka u rukama investitora.

Neke projekte koji bi zaista bili u službi građana i grada radili su i naši sagovornici. Zahvaljujući ukupnim specifičnim okolnostima, oni nisu realizovani. Poput Kampusa, u kojem su sad smješteni dio Univerzitetskog centra, te nakon stradanja Vijećnice Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH.

Na pitanje da li možemo urbanizam danas uopšte zamisliti van odluka onih koji posjeduju kapital, Tanja odgovara – teško.

“Grad bi mogao funkcionirati kad bi se poštovala mišljenja struke i njihovog savjesnog razmišljanja. Međutim, vidimo da ono što je mišljenje struke ostaje samo na papiru, a u praksi se realizuje onako kako ko hoće. Teško, teško može biti velikih promjena.”

“Unutar projekta Kampusa koji sam ja vodio napravljene su filmska i muzička akademija. Muzička akademija unutar svog korpusa ima koncertnu dvoranu. Ja, naprimjer, mislim da je to čista opstrukcija da se ne realizira jer je tamo planirana i Nacionalna biblioteka. Mogli su naći investitore jer je riječ o gotovim projektima, vrhunskim projektima zahvaljujući kojima bi se moglo prići studentima. Oni nemaju nikakvih sekcija. Amaterizam je ukinut. Kako će neko društvo da njeguje etiku i moral ako je ukinulo kulturu“, pita se Stjepan.

Pomenuti konkurs za projekat Kampusabio je međunarodnog karaktera i na njega je pristiglo preko 600 rješenja. Zamisao Roševih podrazumijevala je konceptkampusa znanja u duhu otvorenog grada. S namjerom da svim građanima bude dostupan. Uz stambeni dio za studente i profesore, zbog čega se i zove kampus.

Tanja i Stjepan Roš imali su i odličnu ideju rješavanja trajnog prostora, odnosno muzeja Ars Aevi, koji se trenutno nalazi u Skenderiji i za koji se godinama čeka početak gradnje na lokaciji pored Historijskog muzeja po projektu Renza Piana.

Nakon što ni projekat premještanja na kasarnu Bistrik nije.

“Kad je to propalo, mislili smo da se može trajni smještaj kolekcije realizovati po modelu paviljona. Kako su i kolekcije formirane prema donacijama iz određenih zemalja tako bi mogaopostojati npr. italijanski paviljon, koji u tom slučaju projektuje najbolji italijanski arhitekta, francuski, koji projektuje neki poznati francuski arhitekta, što bi istovremeno riješilo problem izgradnje i održavanja.

Kod nas je sad Francuski kulturni centar u jednom stanu, a u tom slučaju bi mogao biti u paviljonu vrhunskog francuskog arhitekte, s dobrom kolekcijom, uz redovne aktivnosti kulturnog centra”, navodi Tanja i dodaje da bi sve bilo u tom slučaju realizovano uz disperziju i mogućnost da se paviljoni nalaze po cijelom gradu, uključujući Ilidžu i Dobrinju, naprimjer.

U prethodnom sistemu postojalo je više reda, smatra Tanja, dok Štef dodaje da su imali i sreće.

“Čim smo završili arhitekturu, izašao je konkurs u Koprivnici i radili smo s našim kumovima taj projekat te dobili prvu nagradu. Nagrada je bila za projekat ogromne osnovne škole od pet hiljada đaka, s gradskom dvoranom i sportskim društvom Podravka.

Mi smo im predložili da Vranica radi objekat, Vranica, koja sad nema ni zgrade već je parkiralište, radila je izvedbeni projekat i izvedbu objekata u Hrvatskoj. Nakon toga smo radili Mićo Trifunović Učo u Šamcu, kulturni centar, i tu smo ustvari shvatili da je konkurs neka vrsta politike. Da ono što nam se desilo u Koprivnici nema značaja, da postoje druge interesne sfere i da nemamo puno šanse. Nakon toga smo odlučili da radimo takozvane edukativne konkurse, konkurse koji će promijeniti članove žirija, njihovo razmišljanje.”

Izlazak putem duhovnih vrijednosti

Ako je arhitektura način komunikacije vlasti s narodom, kakvu nam poruku vlast danas šalje, te kako se nakon ratnog perioda destrukcije nije iskoristila šansa za adekvatnu gradnju?

Tanja: “Po objektima koji se grade stiče se dojam da svako može raditi šta hoće i gdje hoće. Da ne postoji nikakva regulativa.”

Stjepan: “Da bi grad bio grad sretnih stanovnika, zadovoljnih, trebalo se odlučiti, trebao je neko odrediti da je jedini izlaz iz haosa znanje. Poput Indijaca i vrhunskog obrazovanja koje su uveli da bi danas vladali IT sistemima po cijelom svijetu.

Tekst koji smo Tanja i ja pisali još ‘93. govorio je o otvorenom gradu i gradu za znanje.

Uvjeren sam da je iz ovih labirinata, bez obzira na to da li je riječ o korupciji, bankarskom sustavu itd., iz tog sistema moguće izaći kroz vrednovanje duhovnih vrijednosti. Niko se ne pita šta je potrebno običnom građaninu da bude sretan.Postojeću logiku nametnuli su moćni. Što više para, što više zgrade. BBI centar pojeo je Titovu i Ferhadiju. Sve se preselilo tamo. Kao i Čaršija.

Pravljena je jedna studija zahvaljujući kojoj bi Čaršija trebala biti UNESCO-ov zaštićeni objekat. Ta studija je govorila o arhitekturi, nije govorila o načinu života. Taj način života proizveo je prostore, moral i etika proizveli su širinu radnje, dužinu radnje, način komunikacije, način odnosa. Taj život je nestao, nema ga. Prevladale su druge vrijednosti.

Duhovne vrijednosti su zaboravljene, a materijalne promovirane.

Svi se sad busaju religijama, a sve te religije promoviraju zapadnu ideologiju.

Šta je jedna Doha, šta je Abu Dhabi? Rezultat materijalnih vrijednosti. I kako ljudi ne shvate da oni koji tamo žive sigurno nisu sretni.”

Živimo kulturu zidova

Kultura nikada nije bila prioritet, ali nikada nije bila ni na mjestu na kojem se danas nalazi. Kako se desila takva transformacija? Ko je novim vlastodršcima rekao da kultura nije važna?

Tanja: “Nije im niko rekao. Sami su došli do zaključka da su pare najvažnije (smijeh). Pare uložene u kulturu ne mogu se vratiti tako brzo kao kad se ulože u nešto drugo. Ulaganja su sve manja, zato je i rezultat ovakav. Pošto nema kulture, onda nema ni obrazovanja.

Mi smo svi, kad sam bila mala, išli u pozorište. I naši nastavnici su išli u pozorište. Sad nastavnici ne idu u pozorište, pa kako će onda đaci ići?”

Stjepan: “Ne idu ni glumci(smijeh).”

Tanja: “Kako koji, ne dam ja na glumce.”

Stjepan: “Bandić u Zagrebu iz gradskog budžeta šest posto izdvaja za kulturu. Hrvatska država 0,6 od ukupnog državnog proračuna.

U Sarajevu, bosanskohercegovačkoj metropoli, izdvaja se 0,03% za kulturu.”

Tanja: “Dobro ova pozorišta išta naprave uz sve troškove, koji podrazumijevaju plaću, održavanje, režijske izdatke. I kako napraviti premijeru? Niko ti neće pokloniti krpe za kostim i materijal za scenografiju.”

Stjepan: “Divim se ljudima koji bilo šta uspijevaju u kulturnim institucijama u Sarajevu.

Tanja: “Raduje me što se još uvijek mogu čuti divne vijesti. Slušala sam Alena Muratovića, koji je gostujući na radiju Antena Sarajevo rekao kako su za ‘Bubu u uhu’ tapkaroši prodavali karte ispred pozorišta. To jedivno.”

Koliko vaš rad u pozorištu može biti kompenzacija za sve nedostatke koje primjećujete u arhitekturi, koliko tu čovjek može da ostvari prostor slobode?

Tanja: “To može, posebno što smo do sada radeći u pozorištu sarađivali s ljudima koji razmišljaju slično kao i mi. Imali smo apsolutnu slobodu i mogli smo se dopunjavati. Jer dobra scenografija se može napraviti i bez novca, a objekat ne može.

Većinu scenografija koje smo radili radili smo pomoću štapa i kanapa. Važno je da smo imali dobre majstore, koji su znali da naprave od jeftinih materijala, kakve smo planirali, dobru scenografiju.”

Stjepan: “Kao kad smo s Alešom Kurtom radili u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici predstavu ‘Švedsko srce moje majke’. Otišli smo s Alešom u pozorišni depo, odabrali postojeće predmete, sve pretvorili u bijelo i to je bila završena priča.”

Tanja: “Uvijek smo nastojali da za što manje novca napravimo bolje.”

Stjepan: “Važno je što smo se mi našli s režiserima. Druženje s ljudima kao što su Lajla Kaikčija, Dino Mustafić i Aleš Kurt činilo nas je sretnim. Na kraju uopšte i ne pitaš koliko je to para.”

Tanja: “Mi smo imali veliku sreću s majstorima poput bravara Trake u Pozorištu mladih, koji će savjetom pomoći u situaciji kad smo mi u škripcu i ne znamo kako da se snađemo. Sjećam se kad nam je u radu s Eduardom Milerom u SARTR-u trebala stolica koja se okreće, a stoji na kosom podu, jer smo obrnuli gledalište i scenu, scena je bila na kosom gledalištu. Onda je Trako rekao: ‘Stavit ćemo jedan kuglager i stolica će moći bolje da se okreće.’ I bio je u pravu.”

Dešavaju li se suprotstavljeni stavovi u vezi sa scenografskim rješenjima i kako ih mirite?

Tanja: “Dugo pričamo. Pa onda ko može dulje da izdrži, taj pobijedi (smijeh).”

Stjepan: “Tanja uvijek ima dobre argumente. A važna je i kultura slušanja. O tome uvijek govorim studentima. Važno mi je kad im nešto kažem da to ne uđe na jedno uho, a na drugo izađe, nego da probaju analizirati, da zauzmu svoj stav.

Ne kažem da sam ja uvijek u pravu, ali očekujem da ljudi saslušaju šta im se kaže. Ne treba slijediti recept. Ježim se recepata. Ali treba uspostaviti vlastiti sistem.”

Kako možemo pričati o bilo čemu u državi i njenom glavnom gradu u kojem Muzička akademija nakon šest decenija postojanja nema vlastitu zgradu, a nema je ni Nacionalna i univerzitetska biblioteka?

Stjepan: “Nemaju prostore. Nemaju ljude. Sve što se radi zasnovano je na entuzijazmu.”

Tanja: “Poput susreta koje Amila Ramović radi na Muzičkoj akademiji, koji su fantastični.”

Koliko nam se promijenila kultura življenja? Kakav nam je odnos prema zajedničkom javnom prostoru? Je li nas strah izaći u komšiluk?

Stjepan: “Mislim da to nije stvar straha već novi odnos prema komunikaciji. Svi smo se zatvorili i živimo kulturu zidova. Kultura zidova je bila prisutna iz potrebe dijeljenja javnog od polujavnog. Kad uđeš u avliju, to je polujavni prostor.

Nismo mi izmislili mjesnu zajednicu. Ona postoji od Platonove države. Čini je stanovništvo od tri do pet hiljada ljudi. I to znači da imaš isto toliko poznanika s kojima možeš popričati. Ljudi ne shvataju u čemu je razlika između grčke agore i rimskog foruma. Grčka agora je bila mjesto na koje je svako mogao doći i reći šta misli. U forumu su bili izabrani. Tamo su išli senatori. Tamo su interesi prevladali i napravili današnji svijet, takozvanu zapadnu civilizaciju.”