Kubanski režiser, dramski pisac i pozorišni pedagog Carlos Celdran, autor tradicionalne poruke koju Međunarodni pozorišni institut (ITI) objavljuje svake godine povodom Svjetskog dana pozorišta, 27. marta, istaknuo je neponovljivost trenutka susreta umjetnika i publike, kao stanovnika globalne pozorišne domovine, u kojoj se zaboravlja na maske, retoriku, strah da budemo ono što jesmo i pružaju se ruke jedni drugima u tami.

„Prije nego što sam kročio u pozorište, moji učitelji su već bili tamo. Sagradili su svoje kuće i svoje poetike na ostacima sopstvenog života. Mnogi od njih su nepoznati ili ih jedva pamte: radili su u tišini, u poniznosti svojih probnih sala i prepunih gledališta, da bi potom, nakon mnogo godina rada i izvanrednih uspjeha, polako napustili svoja mjesta i nestali. Kad sam shvatio da je moj poziv i moja sudbina nastaviti njihovim stopama, također sam uvidio da od njih nasljeđujem dirljivu i jedinstvenu tradiciju: da živim u sadašnjosti i da jedino očekivanje treba da mi bude doseći prozirnost neponovljivog trenutka u kojem se susrećem s drugim bićem u tami pozorišta, zaštićen pukom istinitošću gesta i reči koja nešto otkriva“, naveo je Celdran u poruci koja će danas biti čitana u pozorištima širom svijeta.

Celdran je istaknuo da njegovu pozorišnu domovinu čine ti trenuci susreta s publikom koja iz večeri u veče dolazi u salu iz najrazličitijih dijelova grada da bi bila s umjetnicama i umjetnicima, te kako bi zajedno podijelili nekoliko sati, nekoliko minuta.

„Pomoću takvih, jedinstvenih trenutaka gradim svoj Život: prestajem biti ja, više ne patim zbog sebe i ponovo se rađam da bih uvidio šta znači stvarati pozorište, proživjeti trenutke čiste, efemerne istine, znati da je to što govorimo i radimo tamo, pod scenskim svjetlom, istinito i da odražava naše najdublje i najintimnije biće. Moja pozorišna zemlja, kojoj moji glumci i ja pripadamo, satkana je od tih trenutaka u kojima zaboravljamo na maske, retoriku, strah da budemo ono što jesmo i pružamo jedni drugim ruke u tami“, naveo je Celdran.

Smatrajući da je pozorišna tradicija horizontalna i da „niko ne može tvrditi da je teatar na bilo koji način u centru svijeta, u određenom gradu ili u nekom privilegovanom zdanju”, Celdran je dodao da se pozorište, kako ga on doživljava, prostire po nevidljivim geografskim prostorima koji jednim činom objedinjuju pozorišnu umjetnost i živote onih koji je stvaraju.

„Svi pozorišni umjetnici umiru zajedno sa svojim neponovijivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti način, ne ostavljajući iza sebe ništa što bi ih sačuvalo ili proslavilo. Veliki pozorišni stvaraoci znaju da im ne vrijedi nikakvo priznanje kad se nađu pred tim zadatkom koji je u korijenu našeg posla, a to je stvaranje istinskih trenutaka, nedorečenosti, snage, slobode, usred najveće neizvjesnosti. I nadživjet će ih samo podaci o njihovom radu ili fotografije i video snimci na kojima će biti zabilježena tek blijeda ideja toga što su uradili. Ali tim snimcima će uvijek nedostajati nijemi odgovor publike koja u datom trenutku uviđa da to što se dešava pred njenim očima ne može biti prenijeto niti sagledano van tog prostora, da istina koju tamo zajedno doživljavaju predstavlja istinsko životno iskustvo, na trenutak prozračnije i od samog života”, naveo je Celdran, nagrađivani pozorišni umjetnik koji živi i radi u Havani.

Kada je, kako je dodao, uvidio da je pozorište zasebna zemlja, jedna velika teritorija koja obuhvata čitav svijet, u njemu se začela ideja koja je istovremeno oličavala slobodu: ne moraš se udaljiti niti otići s mjesta na kojem se nalaziš, ne moraš trčati niti se pomjerati.

„Tamo gdje postojiš ti, postoji i publika. Tamo su kolege čije prisustvo ti je potrebno. Tamo, izvan tvoje kuće, imaš svakodnevnu stvarnost, neprozirnu i neprobojnu. Stoga iz svoje prividne nepomičnosti radiš da bi stvorio najveće od svih putovanja, da bi ponovio Odiseju, putešestvije argonauta: ti si nepomični putnik koji neprestano ubrzava gustinu i čvrstinu svog stvarnog svijeta. Ti putuješ ka trenutku, ka trenu, ka neponovljivom susretu koji se odigrava pred onima koji su slični tebi. Ti putuješ ka njima, ka njihovom srcu, ka njihovoj subjektivnosti. Putuješ kroz njih, dopireš u njihove emocije, u njihove uspomene koje budiš i pokrećeš. Tvoje putovanje je vrtoglavo i niko ne može da ga izmjeri niti spriječi. Također, niko nije u stanju odrediti njegov pravi obim; to je putovanje kroz maštu tvojih ljudi, sjeme koje je posađeno u najudaljeniju od svih zemalja: građansku, etičku i ljudsku savjest tvojih gledalaca. Zbog toga ne odlazim, ostajem kod kuće, među svojim bliskim prijateljima, prividno miran, i radim danonoćno, jer znam tajnu vrtoglave brzine”, naveo je Celdran.

Carlos Celdran je rođen 1963. godine u Havani, gdje je nakon studija i počeo karijeru kao reditelj Teatra Buendía. Sredinom devedesetih osnovao je sopstvenu trupu, sada već svjetski renomiran Argos Teatar, čija je najpoznatija produkcija Ten Million, djelo koje je napisao i režirao Celdran.

Pregled teatarskih događaja širom svijeta posvećenih Svjetskom danu pozorišta možete pogledati na web stranici Međunarodnog pozorišnog instituta.