Početak jeseni, prvi hladniji dani, kiša koja kucka po krovnim prozorima našeg potkrovnog stančića, ušuškavanje pod dekice. Kod moje generacije, u takvu se sliku, uz možda kakav čaj od nane (mogu i fensi varijante sa jabukama i cimetima i aronijama i đumbirima), uklapa još jedino – knjiga.

Piše: Lamija Begagić

Može li ljepše? Kuća zamiriše na voće, na med, na čaj, ne moraš vani, imaš nad glavom krov, a glavu uroniš među mirisne stranice papira i hop – eto te u nekom drugom svijetu gdje ne kiši i toplo je.

Možda meni. Možda vama. No, takva slika idealnog jesenjeg dana mom jedanaestogodišnjem sinu, odraslom u stanu krcatom knjigama, daleko je od idealne. Njegov savršeni jesenji dan sastoji se od kiše, može i od čaja, no, umjesto na kauču pod dekicom, on je za računarom, slušalice na ušima zvuk kiše smjenjuju glasom njegovih drugara sa kojima, dok Skypeom dogovaraju strategiju, prolazi kroz nove nivoe igrice koju igraju unazad mjesecima, još dok su dani bili vreli i sunčani, možda čak i od prošle jeseni, teško je pratiti.

Pokušavajući ne biti tetka sa šalom oko krsta koja gunđa, bogara i proklinje tehnologiju, puštam ga da igra, interesujem se za Minecraft svjetove, slušam priče o robinzonskom preživljavanju, kopam, skupa s njim, tražim dijamante za mačeve i oklope, gradim svjetove. No, iz njih, za razliku od potomka, želim ponekad izaći.

Da bih ublažila njegov jet-leg,gradim most koji bi lakšim učinio skok iz toplog svijeta piksela među stranice knjige: strip!

Ne bi li upravo on trebao biti idealna forma za mog za literaturu, unatoč roditeljskim naporima, tako bolno nezainteresovanog predadolescenta?

Nije li cijela njegova forma, kombinacija teksta i slike, zbijenost, sažetost, humor, plastičnost – nije li sve to djeci blisko i njihovoj često rasutoj pažnji prijemčivije od suhog linearnog teksta kakvog romana, ma koliko interesantnog?

Trebalo bi da jeste, mantram, i guram mu u šake strip-album mog omiljenog strip junaka iz djetinjstva: Taličnog Toma. Šarmantni kauboj u ovoj se epizodi bori protiv konkurenta Pinkertona koji se drznuo da pohapsi Daltone, a hapšenje braće Dalton, to znaju i ptice na grani (ali ne i moj sin), omiljeni je posao Taličnog Toma. Album je objavio beogradski GrafArt, edicija je Veseli četvrtak, a dobavljač sjajnih izdanja srpskih strip-izdavača je uvijek Acko, porodični prijatelj i sinov lični idol.

“Ovo ti je Acko donio”, umiljavam mu se, a on lijeno otvara strip i, jasno mi je to odmah, počinje da čita onako kako ga je školska lektira utrenirala – dijagonalno i preskačući.

Ne možeš tako čitati strip, pobogu – vrisnem u sebi kao da se radi o teškom bogohuljenju, no, pustim ga. Vratit će se kad-tad unazad, tješim se, kad osjeti da mu nedostaje dio priče. Ako osjeti.

Promatram ga sa strane, kao nezainteresovano, i dugo vremena djeluje kao da mu je strašno dosadno. Još je ljut, još glavom u posljednjem nivou igrice kojeg nikako da prekuca. Dugo je trebalo da se prvi put nasmije i da prvi put okrene prethodnu stranu i vrati se na propušteno.

Odahnula sam.

Ovakvu bih sliku voljela u svom domu gledati češće. Rado bih na zid iznad stola prikucala nove police, ispunila ih stripovima i ne bi mi bilo teško desetak puta u danu otvarati vršnjacima vrata i puštat ih da ulaze, dolaze i prolaze, noseći nove tomove stripova, na razmjenu.

Neka su djetinjstva nekad tako izgledala. Negdje. Zemlja se zvala Jugoslavija, a stripove smo, mimo svih nomenklatura, zvali romanima.

Otad je prošlo dvadesetak godina, nekoliko ratova i čak da se i zemlja nije raspala po šavovima, uslijed urnebesnog tehnološkog napretka, zasigurno bi se opet raspao čitav ondašnji sistem vrijednosti. Strip možda ne bi umro, možda bi ipak, priključen na aparate, dobio bitku za život i nastavio gdje je stao.

Kao što recimo živi u Belgiji ili Francuskoj.

Jer svaki bi strip kad umre poželio da ode u raj, a raj je, to svaki europski strip zna, u dalekim svjetovima frankofonskim, u knjižarama, bibliotekama, na zgradama ili ulicama Brisela, Pariza ili , gdje su strip junaci nacionalni heroji.

U dalekim svjetovima frankofonskim…

Pored već spomenutog legendarnog kauboja Taličnog Toma, u red francusko-belgijskih stripova koji su se proslavili i daleko izvan granica svojih domovina spadaju i Asterix, Štrumpfovi, Tintin, Umpah-Pah, Korto Malteze, Gaston (Gaša), Iznogud i mnogi drugi. A one koji su popularni u svojim domovinama i čiji stripovi pune police knjižara i biblioteka ne možemo ni nabrojati, jer bi lista bila predugačka. U ovim zemljama strip ima cijenu, a onaj legendarni natpis koji se na koricama jednog albuma o Tintinu pojavio prije pedesetak godina “Za djecu od 7 do 77 godina” (a kojeg je, kasnije, preuzeo i naš “Politikin zabavnik”) i više je nego tačan. Strip-publika u Belgiji, Francuskoj i Švicarskoj zaista postoji i zaista je vrlo raznolika i dobno, i rodno, i interesno. Stripu vjeruju i vremešni ljudi u penzijama, a i djeca koja su tek naučila sricati prva slova. Nije stoga čudo da se na jednom od najvećih festivala stripa, onom koji se održava u francuskom gradu Angulemu, u nizu nagrada dodjeljuju i one za prve strip-uratke osnovaca i srednjoškolaca. Festival se održava u januaru, ugosti oko 6-7 hiljada strip-radnika svake godine, a posjeti ga preko 200 hiljada ljubitelja devete umjetnosti.

No, fama oko stripa ne traje samo tih nekoliko festivalskih dana u godini. Strip je tokom cijele godine u knjižarama, možete ga čitati besplatno, čak i ako niste u prilici da ga kupite, možete ga posuđivati u striparnicama, a ako ste kolekcionari i ozbiljniji čitaoci, za vas su tu i aukcije originalnih strip-tabli vaših omiljenih strip junaka za koje morate, ponekad, biti spremni odvojiti i ozbiljne novce.

Strip je i na ulicama, nije zatvoren u knjižare, biblioteke, škole i stanove: ako vas put nanese u Brisel, a volite strip, obavezno uzmite strip-obilazak grada kojeg nude mnoge agencije kao dio turističke ponude. Imat ćete priliku i čast vidjeti brojne murale junaka iz francusko-belgijske škole stripa koji krase fasade građevina širom grada, a svaki je od njih jedinstveno umjetničko djelo.

U Belgiji se nalazi i muzej Tintina, prvog “velikog” strip junaka ove škole kojeg je njegov autor Herge (Erže) osmislio pradavne 1929. godine, dok se u blizini Pariza nalazi Asteriksov tematski park.

Kulturi stripa u ovim zemljama prijetnja nisu ni sva sila modernih tehnologija. Njima unatoč, tu strip junaci još uvijek uživaju status nacionalnih heroja! Baš, kako im i priliči.

Entuzijasti među nama

Ovdje nas negdje naša priča vraća na misterioznog dobavljača Acka iz Beograda. Acko, u nizu interesa, voli i strip. Zahvaljujući njemu, u naš mali potkrovni stan uselila su se razna izdanja jedne male entuzijastične stripovske kuće Darkwood Beograd. Izdali su, to poznavaoci stripa kod nas dobro znaju, vrijedni ljudi iz ove izdavačke kuće nizove izuzetno vrijednih naslova, no, otkriće koje nam je Acko ponudio jedne Nove godine svakako su albumi Karusel i Perle koji nude uvid u savremenu i ne toliko poznatu produkciju francusko-belgijske strip-škole.

U prvom izdanju Karusela našao se izuzetno duhovit i zabavan strip Istinski život kojeg potpisuju Žan Iv Feri i Mani Larsene.

U nizu kratkih formi pratimo priču junaka i junakinje koji, siti gradske vreve, odlaze živjeti na selo. Pun simpatičnih i duhovitih gegova, uz maestralan crtež, ovaj će strip nasmijati svu djecu u nama, od 7 do 77, i podsjetiti nas da je ovo izuzetno živa umjetnost kojoj tehnologija mora samo pomoći, nikako odmoći.

Vrijeme Beogradskog sajma knjiga se bliži. Zasigurno će se na njemu naći i mnoga strip izdanja škole o kojoj smo ovdje govorili, a koja je i van granica svojih zemalja poznata kao bande desinée.