Na 14. izdanju Međunarodnog festivala komedije Mostarska liska u konkurenciji od sedam predstava trijumfovalo je „Malo blago“ banjalučkog gradskog pozorišta Jazavac. Predstavu nastalu po tekstu irske dramske autorice Elen Marfi režirala je Slađana Kilibarda, a život tri generacije žena u jednoj porodici u sjajnoj glumačkoj igri donose Nataša Ivančević, Slađana Zrnić i Belinda Božičković.

Stručni žiri je „Malom blagu“ dodijelio Veliku lisku za najbolju predstavu, a Slađani Zrnić za najbolju ulogu. Medijski žiri takođe je najboljim ocijenio „Malo blago“.

Mostarske nagrade bile su jedan od povoda za razgovor s višestruko nagrađivanom glumicom Slađanom Zrnić, koja je stalno angažovana u Narodnom pozorištu Republike Srpske, a čiju karijeru prate brojni angažmani na televiziji i filmu, te posvećenost amaterskim pozorištima, radionicama i jazzu i muzici generalno, kao važnom segmentu njenog umjetničkog bića. Zbog predstave „Malo blago“ vratila je veliku i važnu ulogu u seriji jer su se poklapali termini snimanja s probama, što ponajviše govori i o ovoj posvećenoj glumici i o predstavi.

Piše: Kristina Ljevak

U dominaciji koncepata, eksperimenata, dokumentarnog teatra i sličnih postupaka koji u drugi plan stavljaju i glumce/ice i dramski tekst, „Malo blago“ nam vraća radost teatarskog iskustva i na scenu donosi važnu priču o poziciji žena različitih generacija u savremenom društvu, koje često zaborave na pravo na vlastitu radost, kao i na mogućnost vlastitih izbora.

Nažalost, malo je velikih i dobro napisanih ženskih uloga u savremenom pozorištu i u pozorištu općenito. Uloga Lane u predstavi „Malo blago“, koju tumači Slađana Zrnić, na svu sreću nije jedna od njih. Stoga je rad na kreiranju ove junakinje za našu sagovornicu bio apsolutno zadovoljstvo i izazov.

„To je jedna od onih uloga za koju kada pročitate tekst, osjetite emociju i sreću, sve vam je jasno i razumljivo i znate da je to to. Ljubav na prvi pogled. Jedino što ostaje jeste da zagrijete stolicu i uz predan rad se prepustite ulozi i ideji. U pravu ste, malo je takvih uloga.“

Izgubljeni u vremenu i prostoru

Život tri žene različitih generacija iste porodice u „Malom blagu“ važan je na više nivoa, onaj Lanin, koju igra Slađana, najkompleksniji je jer objedinjuje „uloge“ samohrane majke, kćerke i, neočekivano, bake. Najvažniji dio uz sjajno ispričanu priču o poziciji žene u savremenom društvu je onaj koji podrazumijeva da za ljubav nikada nije kasno i da zaista treba poslušati savjet terapeutkinje i učiniti najprije jednu lijepu, pa onda dvije lijepe stvari za sebe sedmično.

Predstava nas podsjeća na to koliko često zaboravljamo na spasonosnu moć ljubavi i činjenicu da nam se uprkos godinama najljepše stvari tek mogu dogoditi.

„Nešto se čudno dešava s ljudima. Mi još uvijek mislimo da živimo nekim životima odvojenim od zapada. Mislimo da smo na prostoru gdje je sve sporije, domaće i u zabludi smo da pazimo na komšiju, stare, slabe… Trenutno smo izgubljeni i u vremenu i u prostoru. Ovisnici smo o društvenim mrežama, trkom za novcem, statusom… Politika nam je u svakoj pori, a nemamo pojma o njoj. Zatrovani smo mržnjom, bombarduju nas strahom… Zapravo, ne živimo život. Zato je ovaj komad Elen Marfi tako koristan nama jer se život žene u Irskoj više ne razlikuje od života žene u Bosni i Hercegovini. Mi nismo pošteđeni problema sunovrata civilizacije i zato je ovaj tekst dragocjen jer govori o ženi, majci, baki i njihovim ljubavima, nadanjima i o ogromnoj snazi koju žene imaju. Ova predstava govori o tome da moramo da naučimo da pomognemo sebi, da učinimo nešto za sebe i da zbog toga ne osjećamo krivicu. Lana, lik koji ja igram, otkriva i govori o tome kako u njoj još uvijek ima vatre i kako naviru osjećanja kao cunami. Ona ima oko 45 godina, a danas je žena s toliko godina ovdje kod nas završila i već počinje da se priprema za penziju…

Sve radimo da bismo ugušili osjećanja jer se bojimo da živimo. Skrivamo se iza besmislenih statusa i fotografija na socijalnim mrežama umjesto da idemo na časove salse, plesa i oslobađanja“, objašnjava Slađana Zrnić i dodaje, povodom mostarskog trijumfa predstave, da su nagrade važne, uvijek su bile i biće.

„Ne možemo biti imuni na nagrade. Činjenica je da kod nas one ne donose ništa više nego samo ličnu satisfakciju, ali što sam starija, shvatam da je tako možda i bolje. Glumac više nauči iz neuspjeha, kao i svaki umjetnik, ali nagrada nam treba samo da sebi dokažemo da smo dobro izabrali naš životni poziv. Ova nagrada za ulogu Lane za mene je jedna od dragocjenijih jer sam zaista utkala sve. Znanje, zanat, intuiciju, čak sam vratila divnu i veliku ulogu u seriji jer su se termini snimanja poklapali. Odabrala sam Malo blago jer sam vjerovala da tu zaista mogu da pokažem kakva sam glumica i koliko vjerujem u ideju predstave i kroz ovu ulogu ja igram onako kako zamišljam da treba u pozorištu da se radi i glumi. Nagrada mi je potvrdila da sam ispravno postupila,što ja istinski i osjećam.“

Ljubav može pobijediti sve

„Malo blago“ nije tipična komedija, a reakcije publike i struke upravo potvrđuju potrebu za angažovanim pozorištem koje posjeduje ova predstava. Slađana Zrnić bi je okarakterisala kao „toplu, duhovitu, nježnu, urnebesnu, životnu komediju. Ovdje je sve jednostavno, lično, istinito. Možda da je nazovemo dobrom predstavom“, kaže kroz smijeh.

Naša sagovornica pripada prvoj generaciji koja se školovala na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci i čiji glumci i glumice već godinama čine važan segment pozorišnog života Banje Luke. A u te prve dvije generacije poklopilo se nekako da stignu najtalentovaniji i najbolji i unesu novu energiju u Narodno pozorište Republike Srpske i druga banjalučka pozorišta.

S ove vremenske distance primjećuje brojne razlike između tog vremena i današnjeg.

„Promijenilo se dosta toga. Možda smo mi jedna od posljednjih generacija koje su odrastale na dobrim dramskim programima, a toga danas i nema. Sapunice i rijaliti šouovi nas nisu toliko dotakli jer smo već bili inficirani kvalitetnim sadržajima. Pozorište se moralo promijeniti jer današnja publika, naročito mladi, ima druge zahtjeve. Turbo-folk je već način života i jako je teško doći i dotaći to okamenjeno srce. Reditelji pribjegavaju provokacijama, ozvučavanjem, vizuelnim sredstvima da dopru do publike, ali bojim se da na tom putu zaborave sadržaj, pisca, lijepu riječ, lijep govor na sceni, čist i probran gest. Duboko vjerujem u misao i glumca koji tu misao pohrani u sebi i dotakne srce i mozak. Zato mislim da teatar danas ima ozbiljnih problema. Sigurna sam da publika želi da ih neko na trenutak omađija i toplo dotakne. Sigurna sam da žele lijepu riječ i nadu i vjeru u to da ljubav može pobijediti sve.“

I danas kada Slađanu Zrnić gledamo na sceni, vidimo ono isto što i prije 20 godina – strast prema profesiji, ozbiljnost i istinsku posvećenost, uz koju su prirodno došle lična i umjetnička zrelost.

Kod nas je izgleda najteže biti osoba kontinuiteta, a našoj sagovornici je to očigledno uspjelo.

„Hvala Vam na ovako lijepim riječima. Trudim se da onda kada imam posla i kad ga nemam ispunjavam svoje glumačko biće, da li radom s djecom ili pjevanjem. Ne trčim za honorarima i kastinzima. Pokušavam da me prepoznaju po onome šta su vidjeli na sceni ili na filmu, izbjegavam događanja jer mi to ne prija. Prihvatam poslove i angažmane onda kada mi se ponude i obavljam ih profesionalno bez velikih zahtjeva. Mislim da ljudi s kojima sarađujem to prepoznaju i saradnja se obično i nastavlja. Popularnost me ne zanima, opterećuje me. Divim se kolegama koji su uspješni u tome što rade i uspijevaju da isprate sve trendove, ali ja to ne umijem.

Nije tako bilo uvijek, dok sam bila mlađa, bila sam i ambicioznija, ali i nesrećnija… Sustigla me je zrelost, a samim tim i druga vrsta snage. Znam i osjećam da me čekaju velike uloge i ne želim da trošim energiju na površne stvari. Vjerovatno je i žiri to prepoznao jer su ulogu okarakterisali kao zrelo i snažno glumačko umijeće. Suština je da moj posao nije sad, odmah, sve, već trajanje. Treba meni još najmanje dvadeset godina promišljanja, koncentracije i snage.“

Muzika mi pomaže da budem bolja

Nakon što je po okončanom studiju glume u Beogradu specijalizirala mjuzikl na Univerzitetu umetnosti, trebalo je proći sedam godina da dobije priliku u mjuziklu i igrati.

Period čekanja i nije bio toliko frustrirajući jer joj je namjera prvenstveno bila da školuje glas.

„Svjesna sam bila da mi nemamo uslove za tu vrstu pozorišta, ali je moja matična kuća – Narodno pozorište Republike Srpske– tada pozvala reditelja iz Beograda Miloša Paunovića i on je postavio komad Branislava Pipovića Zvijezda je rođena. Komad govori o muzičkoj industriji i koliko ona zapravo iskorištava umjetnike od Džudi Garland, Bili Holidej, Elvisa Prislija, Merilin Monro, Džima Morisona itd., pa sve do Ejmi Vajnhaus. Nakon toga sam pjevala u predstavama Divlje meso i Balon od kamena, a vrhunac je bila opereta Orfej u podzemlju, gdje sam imala priliku pjevati uz operske pjevače, hor, orkestar… Rekao bi čovjek: ‘Pa šta se žališ, vidiš da si igrala.’ Problem je u tome što sam više stvari otpjevala u kući kako bih bila spremna kada mi se ukaže prilika. To je teško u našem pozivu, vrlo lako se stvari zaboravljaju i ispadaš iz kondicije. I onda me je pogledala sreća i pozvali su me muzičari iz Combine Quartet da im se pridružim. Jazz, ja, oni, takvi muzičari… Nećete vjerovati, bježala sam od njih mjesec dana jer me je uhvatila panika kako ću ja s njima, jer su užasno talentovani jazz muzičari, a ja sam glumica koja pomalo pjeva.

Uz CQ ja sam naučila da slušam jazz i sad mi nije jasno kako sam uopšte bilo šta slušala a da nisu jazz i klasična muzika. Slušanje ovakve vrste muzike me samo još više približava glumi, jer gluma je takav spoj. Neophodna je takva disciplina i tehnika i čistota misli kao u klasici, a takva sloboda i umijeće kao u jazzu, a apsolutno su neophodni obrazovanje i predznanje. Muzika mi pomaže da budem bolja.“

Često pomaže amaterskim pozorištima, organizuje radionice, bavi se onim što nije uski okvir „opisa posla“. Dugo radi s djecom i mladima.

„Mislim da je moja misija, kao i misija svakog glumca, pogotovo u nerazvijenim mjestima, da stvara publiku. Taj kontakt mora biti direktan i jedan na jedan. Ja bih voljela kada bi se osnove glume uvele u osnovne škole. Ko zna, možda se i to desi, ali do tada ja ću raditi s djecom. Prija mi, osjećam se mlađom i nevjerovatno je koliko pred današnjom djecom morate biti spremni i uključiti svaku svoju moždanu vijugu. Nema boljeg treninga za mene.“

Za kraj smo ostavile manje ugodnu temu, a riječ je o filmu u Republici Srpskoj, koji najčešće podrazumijeva koprodukcijsko učešće vlade u finansiranju ostvarenja iz Srbije, gdje domaći glumci i glumice nerijetko dobiju epizodne uloge.

„Strašna je činjenica koliko vlast RS-a ne zanima film, a kamoli filmska industrija. Poražavajuće je koliko ne vide prednosti. Sve se svede na to da iz regiona, konkretno Srbije, dođu i uzmu pare i RS od toga nema ništa. Definitivno smo u svemu skrajnuti i potcijenjeni. Napori pojedinaca, koji su ogromni, nisu dovoljni. Toliko imamo talentovanih mladih reditelja, glumaca, kompozitora, producenata, pisaca, iza njih su ozbiljni regionalni rezultati, a oni polako odlaze iz države s razlogom. Entuzijazam se istrošio“, kaže Slađana Zrnić, a da ne bismo u sivom tonu završile topli razgovor, neskromno ostavljamo ovu lijepu zahvalnicu.

„Hvala URBANU na ovako lijepom medijskom prostoru. Povod je bio lijep i nadam se da ćete nas i dalje pratiti, a mi glumci ćemo se truditi da pričamo tople, duhovite i nježne priče da publika okrijepi dušu.“