O novom kontekstu kojeg egzilne priče Dubravka Brigića dobijaju danas, dok sa ekrana i monitora svakodnevno gledamo kako kroz Scilu i Haribdu prolaze hiljade sirijskih izbjeglica.

Piše: Lamija Begagić

Malo ko se danas u Sarajevu, osim prijatelja mu i bivših kolega, sjeća Dubravka Brigića, književnika i novinara, autora pet knjiga i ko zna koliko televizijskih priloga. Posljednje godine života, Brigić je proveo u egzilu, gdje je i umro, prerano, u svojoj trideset i devetoj godini. Sahranjen je u Sarajevu, gdje su mu tri knjige objavljene posthumno. Jedna od njih je i zbirka priča S ove strane života, sastavljena od dvadeset i tri kratke priče i osam pisama koju je izdala sarajevska izdavačka kuća Svjetlost sada već davne 1999. godine, dok je reizdanje više kuća planiralo i najavljivalo, ali nikad i realizovalo.

Kao neko ko je svoj diplomski rad posvetio ovoj zbirci i njenom neizmjerno talentovanom autoru, mogu samo i ovdje, Vama čitaocima, izraziti svoju žalost što takva knjiga na policama naših knjižara više nije dostupna. Zašto Vašoj pažnji preporučujem baš zaboravljenog Brigića? Zašto njega, zašto sada?

Odgovor se krije u novom kontekstu kojeg ove priče dobijaju danas, dok sa ekrana i monitora svakodnevno gledamo kako kroz Scilu i Haribdu prolaze hiljade sirijskih izbjeglica.

Jer i Brigićevi junaci svježi su migranti koji su, velikih očekivanja, stigli u vrli novi svijet, iza nekih tadašnjih, ne tako davnih, zidova.

Nigdje nije dobro

Objavljivanje zbirke S ove strane života, Brigić, nažalost, nije doživio. Da jeste, možda bi je drugačije uredio, možda bi je i formalno podijelio na cikluse.

Prvi dio podrazumijevao bi takozvane sarajevske priče, priče napisane u, kako bi Brodski rekao, sigurnom području prošlosti. Radi se o ratnim pričama iz opsade, pričama o ubijanju i preživljavanju, gladi, boli, krvi, nemoći. Drugi bi dio činile egzilne priče, ispričane iz jedne sasvim druge pozicije, sa mjesta u kojima više ne stanuju krv i smrt, u kojima nije rat, ali nije ni mir koji smo tražili.

Ta dva svijeta, onaj iz kojeg se pobjeglo i onaj u koji se stiglo u stalnom su srazu, pa će Brigić u pogovoru knjizi, napisati: U procjepu između onog što više nisam i onog što neću nikad biti, čekam eksploziju u glavi, sudar dva nepostojeća svijeta.

No, da ne bi bila tek crno-bijela, ova je zbirka dodatno obogaćena pismima. Ima ih tek nekoliko, sva jednako nostalgična, ali i razočarana, kratka, britka i sva pisana na mjestima izvan zajedničke prošlosti i izvan Sarajeva (Sydney, Cres, Toronto, Bergen, Beograd, Slovenj Gradec, Rovinj). Pisma su Brigiću u daleku Kanadu pisali prijatelji, a daleko je najsnažnije ono koje mu je u februaru 1997. godine iz Rovinja slao pisac i prijatelj Mirko Kovač. Mada u njemu hvali Istru (Ako misliš na povratak, a misliš, onda misli na Istru, ovdje je potrebno malo, a to malo već imamo u sebi samima), pismo ipak završava gotovo nihilističkim uzdahom: Moj Dubravko, nigdje nije dobro.

San o smoli i paprati

A ko su ti Brigićevi emigranti, ti njegovi junaci i zašto su nam važni sada?

Važni su nam jer su njihove priče i naše, njihove su priče i priče onih ljudi što spavaju u beogradskim parkovima, onih kojima uzimaju novce i oduzimaju dostojanstvo, onih koje skidaju sa vozova i pronalaze im tijela na morskim obalama.

Važni su nam jer smo oni mi, ili smo to, sasvim sigurno, nekad bili.

Zato morate upoznati Danijela, Damira, Denisa. Zato morate upoznati Zlatka.

Zlatko, junak priče Bijela zgrada sa pojasom za spasavanje, poput pisca samoga, svoje egzilantske dane provodi u Kanadi. Tamo živi i pokušava da radi. Hodajući ulicama koje ne poznaje, ka poslu za kojeg je prekvalifikovan, i kojeg, već to zna, neće dobiti zbog nedostatka “kanadskog iskustva” (Kako mogu dobiti kanadsko iskustvo ako niko neće da me primi bez kanadskog iskustva – pita se on), Zlatko se prisjeća sarajevskih ulica dok ga oko vrata steže kravata koju je, u onom tamo životu, nosio na maturskoj večeri. Njegove korake lakšim čini misao na mjesto iz kojeg je došao, dok hoda stranim ulicama bez ikakvog predznanja i prediskustva o njima i sa njih. U tom kontekstu, to njegovo izgubljeno mjesto nisu više samo određene prostorne koordinate, samo određeno geografsko područje, toponim, to mjesto nije više ulica-crkva-tramvajska stanica, već zbir iskustava koja su ga, nekada, određivala.

U toj Zlatkovoj i Brigićevoj Kanadi, živi i radi kao vrtlar i glavni junak priče Stari dobri Speedy. Kao i svi Brigićevi emigranti, i ovaj je izjeden osjećajem nepripadanja, poredeći sebe sa glistom kojoj je ašov nepažljivog vrtlara presijekao tijelo na dva dijela, pa su oba nastavila svoje živote, ne sjećajući se onog pređašnjeg.

Dok radi sa biljkama, on se saživljava jedino sa njima. Dok plijeni korov ili teška srca kosi zlatice i maslačke kako bi, po želji vlasnice vrta, napravio prostora irisima, u njenoj arijevskoj botaničkoj bašti u kojoj nema mjesta za Druge, on sam je poput tog nedovoljno lijepog maslačka koji nestaje pred drugima, on sam je korov, on sam je biljka bez korijena i nema više čak ni iluzije da će neki novi život nekad početi, jer uzalud je neke biljke presađivati – jednostavno, ne prime se.

Ne susrećemo tek u priči Stari dobri Speedy taj rusoovski poriv ka povratku prirodi. Brigićevi junaci vrlo često pronalaze svoje novo utočište, svoj novi identitet u prirodi.

Tu, u tim trenucima i u tim idiličnim opisima, Brigić pripovjedač povlači se pred Brigićem pjesnikom koji ispisuje lirske rečenice, nalik onim divnim stihovima iz pjesme Intermezzo (poetska zbirka Alfabet mrtvih ljudi):

Kakva braća, barjaci, trice i bakrači:

Ja ćošak ostavljam pod lipom.

Glavni su likovi najednom lirski subjekti, oni sanjanju o otoku u sred kristalno bistrog mora, oni sanjaju o livadama, otkosima trave, šumu vjetra u vrhovima četinara, i nije im više važno gdje su, da li u Vitezu, gradiću u srednjoj Bosni, dok se upitnim kanalima izvlače iz ratnog Sarajeva do mirnodopskog Splita ili su, pak, na nasukanom brodu, negdje na pučini ili u vrtu kanadskih sredovječnih gospođa čiji korov vole više od njihovog ukrasnog, presavršenog bilja.

U priči Smrt postoji i izvan Sarajeva glavni lik Damir, u gotovo grotesknoj situaciji, u ratnom Vitezu, napuštavši-napustivši krv i smrt, neće misliti ni na bogatu trpezu, ni na šarene izloge i osvijetljene gradske ulice, već na borove i paprat (On otškrinu prozor i zamirisa smola i paprat, zamirisa na sumrak i na jesen. Pomislio je da bi mogao leći pod te borove i gledati u nebo, slušati šum vjetra u vrhovima ovih četinara dok ne umre).

Šta je zapravo skriveno iza tog bijega u prirodu? Da li su i taj zrak, i to nebo, voda i trava i sami dijelom sjećanja, sjećanja na djetinjstvo, jer kao da su se Brigićevi likovi u svojim liriziranim povratcima prirodi vraćali zapravo u rane godine, u ono, kako zapisa Faruk Šehić, doba nepomućene sreće i bliskosti s prirodnim svijetom zmija, žaba, kornjača, riba, maslačaka, divlje kamilice i slasnih voćnih plodova.

Zaklon od sunca i ljudi

U romanu Sedmi čovjek John Berger piše o turskom emigrantu u Njemačkoj, izbjeglici i gastarbeiteru, osobi koja je iz domovine otišla u egzil vođena idejom boljeg života i stabilnije ekonomske situacije. Bilo je to vrijeme prve generacije takozvanih radnih emigranata koji su u zemlje zapadne i sjeverne Evrope ili preko bare dolazili puni nada u bolji svijet i lagodniji život.

Bergerov je sedmi čovjek nesretnik koji od sedam ujutro do tri popodne možda i ima smisao života kopajući te kanale i obrađujući metale, no u predvečerje, on je tek Turčin suočen sa okamenjenim glasovima stranog jezika koji njemu nisu ništa do tupi zvukovi prema kojima se odnosi kao da su tišina. Da bi razbio svoju tišinu, naučio je dvadeset riječi novog jezika. Ali na njegovo iznenađenje, njihovo se značenje mijenja kako ih on izgovara.

I tu je ključna sličnost između Bergerovog i Brigićevog junaka, taj sudar sa jezikom koji zvuči ali ne znači. Tako se, recimo, Bergerov emigrant kao i Danijel iz priče Rosa na travi sjedeći u atmosferi trošne kafane, tom tipično emigrantskom prostoru, suočavaju sa istom situacijom: obojica pokušavaju naizgled običnu radnju, naručiti i platiti pivo. Ni jednom, ni drugom, to ne polazi za rukom.

Kad nauči jezik, bit će i on kao oni, pomisli, bit će im ravan. Konobarica ga nešto pita i on, već naučen, odgovara “No, thank you”, da bi odmah potom, kad je i ona njemu rekla “Thank You” shvatio da je pitala hoće li kusur. Izluđivalo ga je to da ne zna, da ne umije ništa razumjeti. Mislio je o tome ne kako misle njegovi neobrazovani zemljaci, nego kao o poniženju i porazu, promišlja Danijel.

Brigićeva generacija odlazila je u sigurnost egzila prije više od dvadeset godina. I tada je engleski bio globalni jezik, no, u posljednje je dvije decenije to postao još i više.

Današnjim sirijskim migrantima, jednom kada sruše zidove i stignu gdje žele spustiti kofere, možda neće biti teško poručiti hranu i piće u restoranu. Njihove riječi neće zvoniti prazninom. Čekajući pismo od rodbine i prijatelja, neće svakodnevno sa zebnjom otvarati poštansko sanduče. Dopisivat će se faceboocima, whatsupima, viberima.

Da, sirijski migranti imaju mobitele.

Da, oni govore strane jezike.

Oni po mnogo čemu nisu Bergerovi, čak ni Brigićevi literarni junaci, osim, što sasvim sigurno, ostavljaju negdje neki ćošak pod lipom.

I na nama je da im ponudimo nove lipe. I nove zaklone od sunca. I ljudi.