“Korida” Siniše Vidovića više nego bikovima bavi se malim ljudima i velikom istinom da se živjeti mora bez obzira na ideologije, politike, zavade, čak i ratove.

Piše: Tamara Zablocki

Iskoristivši kontroverznu temu borbi bikova, na kojoj se posljednjih godina lome koplja zagovornika “urbane” kulture, koji se gnušaju “prizemne zabave za mase” u blatu udaljenih im sela, branilaca tradicije, zaštitnika prava životinja i onih koji ponavljaju da bosanska korida, za razliku od španjolske, koja biku suprotstavlja nadmoćnog, naoružanog neprijatelja, ne znači zlostavljanje životinja, Siniša Vidović, filmski autor porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji živi i radi u Austriji, svojim je prvim dugometražnim dokumentarnim filmom “Korida” ispričao priču o ljudima koji četvrt vijeka nakon rata nastoje preživjeti kako najbolje umiju, a, kako se čini, najbolje je zajedno. Deplasirano može zvučati da se neko još uvijek bavi tezom da je zajednički život svih ljudi u Bosni i Hercegovini ne samo moguć i potreban nego i jedini smislen, ali nije Vidović kreirao bosanskohercegovačku realnost u kojoj je ponavljanje očiglednog nužno: on nam je samo pružio uvid u vrijedne poruke koje nosi svakodnevica ljudi obično nam nevidljivih u našim udobnim gradskim životima. Nevidljivih, a time i nedostojnih razumijevanja.

Propitivanje predrasuda

Renata, Pero, Stipe, Marko, Kinija, Mujaga, Neno, domaći iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i gastarbajteri kojima nije teško spakovati svoje i dječije kofere, sjesti u auto i prevaliti dobar dio Evrope samo da bi svjedočili koridi, protagonisti su filma uz koji učimo razumijevati koridu i ljude koji za nju žive. Prvo što je Vidović čuo pri susretu s akterima svog filma bilo je: “Koride su ujedinile narod u Bosni i Hercegovini više nego međunarodna zajednica”, prisjetio se.

“Ono što me je istinski zanimalo kod te vizuelno jedinstvene, za veliko platno stvorene teme tradicionalnih borbi bikova bila je ta politička dimenzija. Htio sam bolje upoznati teren, te ljude koje mnogi smatraju seljacima i gledaju na njih s visine. Htio sam propitati predrasude i osude koje se tiču maltretiranja životinja i na kraju vidjeti šta je u tom ‘fenomenu’ o kojem oni sami pričaju, o tome da su na jednom mjestu, složni pripadnici sva tri naroda, istinito.”

Snimati dokumentarni film znači prepustiti se toku priče koju piše život sam, u slučaju “Koride” obični ljudi, ljudi koji se šale da, kad je već sve u nas podijeljeno po nacionalnoj osnovi i ako se politika pokušava umiješati čak i u organizaciju korida, ko zna, možda se i bikovi dijele po nacionalnosti, a onda jedni drugima uskaču u riječ ne dozvoljavajući da se bikovi vrijeđaju na taj način. Jer, bikovi su pametniji od nacionalnih podjela. Kad se priča o bikovima, međunacionalne razmirice ima da zašute.

“Tokom snimanja sam naučio da ljudi u ruralnim sredinama imaju drugačije vrijednosti, da poštuju druge, prirodu i životinje, da im na drugi način pristupaju”, dodao je Vidović u razgovoru za Urban magazin.

Odnos prema životinjama

A pristupaju im, ako je suditi po kadrovima “Koride”, s mnogo nježnosti svojstvene samo čovjekovom odnosu prema kućnim ljubimcima. Bikovi nježnošću uzvraćaju, toliko da uzimaju jabuku iz usta svoje vlasnice. U filmu, istina, postoje i prizori klanja svinje i jagnjeta – premda jedan od protagonista priznaje da “nije lako ubiti životinju”, te da on to radi da bi preživio – ali ako vas takve slike uznemiruju, možda je vrijeme da preispitate vlastitu hipokriziju, potcrtava Siniša.

“Nakon sedam godina, od stvaranja ideje za film pa sve do sada, nisam bio svjedok zlostavljanja životinja, a posjetio sam mnogobrojne koride i rančeve vlasnika bikova. Svaki od njih ima svoj način odgajanja bikova, ali nijedan, nijedna od njih nije učinio nešto što bi se smatralo maltretiranjem. Da je to bio slučaj, imao bih moralni problem da snimam ovaj film. Čini mi se da ljudi koji nisu svakodnevno sa životinjama misle da znaju više o tome šta je pametnije za životinje.

Često se može čuti kako je nehumano održavati borbe bikova jer su bikovi dovedeni do arena protiv svoje volje. To je tačno, ali ako se bikovi ne žele boriti, tada i ne dolazi do borbe. Kraj borbe nastupa kad se bik okrene i pobjegne, što je mnogo pametnije od ljudi ili pasa, koji bi se borili do krvi ili do smrti. Bikovi prekidaju borbu, a ne ljudi. Bikovi također u svojoj prirodi imaju to da odmjeravaju snagu, da se dokazuju. Osim toga, pitanje je šta je humanije za bika: da nastupa na koridama i živi svojih petnaest ili šesnaest godina, ili da mu život bude dug kao na Zapadu – gdje je inače sve ‘civilizovanije’ – gdje ga zakolju s nekoliko mjeseci starosti da bi završio kao odrezak u otmjenom restoranu ili manje otmjenom McDonald’su. To što je stav prema životinjama na Zapadu drugačiji ne znači da je pravilniji, pošteniji ili humaniji.

U filmu, recimo, svjedočimo kontroverznoj sceni koja prikazuje oca koji svojim sinovima pokazuje kako se kolje jagnje. Dugo smo razmišljali da li da ostavimo ovu scenu u filmu ili ne, a na kraju sam poslušao mišljenje montažerke filma Cordule Werner, koja nas je natjerala da se zapitamo šta je sporno s tom scenom. Zašto je to grozno za vidjeti? Da li je humanije otići u supermarket i s police frižidera uzeti zapakovan kotlet? Da li se pritom ikad zapitamo na koji način je to jagnje ili neka druga životinja doživjela smrt? Da li je bilo othranjeno na selu ili je bilo dio velike mesne industrije gdje se čin klanja mašinski odrađuje? Po čemu je taj otac u mom filmu grozan i brutalan? Zašto njega treba osuđivati? Mislim da su ta pitanja samo neke od tema kojima se ‘Korida’ bavi, nastojeći otvoriti diskusiju.”

Ljudi kojih u medijima nema

Za film, koji je dosad prikazan u Austriji, Njemačkoj i u Bosni i Hercegovini, gdje je premijeru doživio na Sarajevo Film Festivalu, te okrunjen s pet nagrada – između ostalih i onom za najbolji dokumentarni film na festivalu u Freistadtu – Vidović priznaje da je “možda trunku više namijenjen publici iz regiona jer se bavi regionalnom, a ne globalnom temom”. Tačno, jer tema, kako će to shvatiti svaki pažljiviji gledalac ili gledateljka već nakon nekoliko minuta, nije korida niti odnos čovjeka prema životinjama nego bosanskohercegovačko društvo u svoj svojoj postratnoj i tranzicijskoj kompleksnosti i tragikomičnosti, koje čine da je jedva i domaćima išta jasno. Snimajući “Koridu” Siniša Vidović je i sam učio teško shvatljive pojedinosti o društvu zemlje iz koje je potekao.

“Kroz rad na filmu upoznao sam različita gledišta i stavove o Bosni i Hercegovini, sagledao kompleksnost situacije. Nisam pametniji sad. Situacija je zaista komplikovana. Ali ipak je bilo zanimljivo vidjeti da postoje ljudi koje politika ne zanima i koji se, za razliku od slike kakva se predstavlja u medijima, slažu, žive jedni s drugima i pomažu jedni drugima. Lijepo je bilo upoznati te ljude i vidjeti da u ovoj državi ima nade za suživot.”

Publika izvan Bosne i Hercegovine, prema Vidovićevim riječima, na film reaguje s iskrenim oduševljenjem, pristupajući mu bez predrasuda, bez da unaprijed osuđuje nešto što ne poznaje, a iz čega bi i Bosanci i Hercegovci trebali učiti.

“Na svjetskoj premijeri u Njemačkoj na diskusiji nakon filma javio se gledalac i rekao da je, kao vegetarijanac i zaštitnik životinja, tokom cijele projekcije čekao da se desi neki osude vrijedan trenutak, ali da se on nije desio. Zato mislim da film otvara i druga pitanja, poput: koliko smo otvoreni prema drugima? Zašto osuđujemo nešto o čemu nemamo pojma? Zašto krivimo nekoga koga ne poznajemo? To su pitanja za cijelo naše društvo. Trebamo se zapitati kojim pravcem idemo, koliko još trebamo dopuštati manipulaciju, huškanje, raspirivanje mržnje. Ili se odlučiti na potez aktera ‘Koride’, da jedni drugima pružimo ruku. Ili, da završim riječima Renate Pranjković, jedne od protagonistkinja filma: ‘Mi možda jesmo krkani i seljaci, ali mi smo zajedno. Jer samo zajedno možemo opstati.’