Piše: Jasenka Kratović

Popularni sarajevski bend Sikter pokušao je održati svoj oproštajni koncert u utorak, 31. januara 2017, u prostorijama BHRT-a u sklopu serijala Studio 2 Live. U krcatom televizijskom Studiju 2 (Studiju Esad Arnautalić) nastup Siktera uspješno je održan, publika je uživala u svirci, ali u međuvremenu se ispostavilo da ovaj koncert ipak neće biti oproštajni. Dakle, Sikter se ne raspada!
O razlozima svih ovih za javnost zbunjujućih najava razgovarali smo s Enesom Zlatarom Buretom, frontmenom benda, i zamolili ga da nam pojasni da li ćemo se (ili možda ipak nećemo) u skorijoj budućnosti morati oprostiti od jednog od najomiljenijih bh. alternativnih bendova, čija muzika nas prati već punih 27 godina.

„Priča o mogućem raspadu krenula je između mene i Rokve (op.a. Dragan Rokvić, bas gitara) iz nekoliko razloga: nismo dugo ništa snimili, rijetko sviramo, pa smo pomislili da je možda i vrijeme da prestanemo. Bez konsultacije s ostalim članovima benda priča je, ne znam ni sam kako, otišla u javnost. Kad su ostali čuli za ‘oproštajni koncert’, naljutili su se, žestoko pobunili, tako da ovo ustvari i nije oproštajni koncert Siktera. To je lažni oproštajni koncert, ustvari oproštajni je za januar 2017!“, izjavio je u pomalo šaljivom tonu Bure neposredno pred održavanje koncerta, dodavši:
„Kada sam vidio reakciju ostalih članova, ali i naše publike, shvatio sam da ni meni nije do raspada. Mene i Rokvu je ta priča ponijela, ali shvatili smo nakon ove burne reakcije da nema potrebe za razilaskom bez obzira na to što dugo ne snimamo, što sviramo možda jednom godišnje, jer kada sviramo, super nam je. Ali, možda nam i ova situacija, u kojoj su se vode među članovima benda malo uzburkale, da neki novi impuls da uradimo nešto novo.“

Sikter je uvijek otvorena priča

Jedan od onih koji je digao glas protiv završetka priče „Sikter“ bio je i Esad Bratović, gitarista benda još od 1993, koji je široj javnosti ostao urezan u pamćenju kao mladić koji je 1997. godine na prepunom sarajevskom stadionu Koševo u emocijama nabijenoj atmosferi na gitari odsvirao himnu Bosne i Hercegovine i time najavio početak legendarnog koncerta grupe U2.

„Zašto završavati priču koja je dobra i uspješna, priču u kojoj uživamo i mi i publika, koja je i dio našeg identiteta? Nismo aktivni kao nekada, ali kad god nastupamo, dobro nam je. Zašto stavljati kraj na to?“, rekao nam je Esad Bratović povodom najavljenog prestanka djelovanja benda, pojašnjavajući da su veličina i specifičnost Siktera oduvijek bili u otvorenosti i fluidnosti benda, u kojem su se smjenjivali članovi, gostovali muzičari, u kojem su svi bili spremni na nove saradnje i eksperimente.

Da je bend otvoren i uvijek spreman na proširen sastav pokazuje i činjenica da su na koncertu, pored stalnih članova Enesa Zlatara, Esada Bratovića, Dragana Rokvića, Igora Čame, Lea Šarića, Nedima Zlatara i Dejana Kajevića, ovaj put nastupili i muzičari Dado Džihan i Dušan Vranić, inače prijatelji i povremeni saradnici benda, a gostovala su i dva ženska vokala Lela Laković i Dunja Gelineo Kajević.

„Sikter je jedan od meni najdražih domaćih bendova, tako da sam bila baš obradovana prijedlogom da gostujem na njihovom koncertu. Ustvari, poziv je stigao od Dade Džihana, koji je također bio njihov gost i predložio da otpjevam jednu njegovu pjesmu. Mislim da je ideja o ovom koncertu bila pun pogodak, jer osim što smo se zaželjeli Siktera, održavanje koncerta u studiju BHRT-a dalo je neku dodatnu posebnost atmosferi. U publici sam srela puno dragih ljudi koje ne viđam često, tako da se druženje nastavilo i poslije koncerta i trajalo skoro do zore“, prokomentarisala je za Urban magazin koncert i saradnju sa Sikterom vidno zabavljena Lela Laković.

U toku dvosatnog koncerta Sikter je izveo niz svojih hitova nastalih u proteklim godinama. Ipak, ono što je karakteristika svakog njihovog koncerta jeste poseban emotivni naboj koji se stvara u prostoriji, maloj ili velikoj – nebitno je gdje nastupaju – kada na repertoar dođu njihove ratne stvari, poput do besvijesti slušane i ponavljane „Gudre“.

Od gerilskih početaka do odrastanja i svjetskih nastupa

Sikter je bend koji je sad već davne 1990. do svog prvog javnog nastupa došao „gerilskim“ putem, tako što je usred koncerta na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu sa scene otjerao sarajevsku pop-grupu Regina, rekao im „Sikter!“, preuzeo instrumente i odsvirao svoj repertoar. Od tada pa do danas bend je rastao, sazrijevao, eksperimentisao s muzičkim stilovima od soula, funka do rock and rolla. Njihove pjesme bile su uvijek odraz vremena u kojem žive, ali i nekog intimnog, unutrašnjeg razvoja i spoznaje. Ipak, upravo su ti predratni, a posebno ratni buntovnički počeci nešto što je Sikter smjestilo na posebno mjesto kada je u pitanju sarajevska publika. Sikterove svirke u sarajevskim ratnim, podrumskim kafanama, poput Obale, za mlade tog vremena značile su život, energiju, opstanak, pražnjenje, tračak predratne normalnosti i ljepote.

„Mi smo grupa koja je izašla iz revolta, svirali smo punk i radili neke obrade. Sve do rata nismo se doživljavali previše ozbiljno, čak i u ratu smo nastavili s tom nekom zezancijom, ali u jednom momentu smo shvatili da moramo nešto ozbiljno reći. I tu počinjemo pisati autorske tekstove i muziku. Upravo taj rat, te granate koje su karakterisale naše dane ustvari su i opredijelile Sikter da postane pravi bend. Rat je bio žestok, i naše pjesme su tada bile žestoke. Poslije rata nastupili su opuštanje, kontemplacija, pa su naše pjesme postale meditativnije, a tada smo i snimili svoj prvi album koji je u duhu tadašnjeg vremena i bio malo melanholičan“, pojašnjava Enes Zlatar buntovničke početke, ali i dalji razvoj grupe Sikter, za koju se već u ratu i neposredno poslije otvaraju brojne mogućnosti da svoju muziku iznese van granica BiH i regije.

Sikter je bio prva bh. grupa koja se pojavila na MTV-ju. Pored pomenutog nastupa na koncertu slavnog U2 u Sarajevu, oni su 1995. i 1996. gostovali na velikoj turneji poznate talijanske rock-zvijezde Vasca Rossija, sarađivali s Bonom Voxom, Brianom Enom, Jovanottijem, i u međuvremenu izdali albume: „Now, Always, Never“ (2000), „Queen Of The Disco“ (2002), „Don't You Miss Me“ (2005), „My Music“ (2005) i „Ego Trip“ (2009).

Novi put je Demode’?

Iako kaže da je došao u godine kada čovjek razbija iluzije i više ne vjeruje da se muzikom može promijeniti svijet, Bure se prisjeća nevjerovatno živahne prijeratne punk rock sarajevske scene, niza demo bendova, eksperimentisanja i žali što je današnja scena ne samo u BiH nego i generalno u svijetu sasvim komercijalizovana i što se gradi prevashodno na raznim talent show programima.
„Danas nema publike, vjerovatno i zbog toga što nema ni mjesta na kojima se svira. U naše doba u Sarajevu je bilo bezbroj prostora i studentskih klubova koji su živjeli i podržavali žive svirke. Talent show programi i folkoteke danas su preuzeli primat i time je i alternativna muzička scena u velikoj mjeri nestala. Publika danas ne ide na svirke nego sjedi u kući i navija pred televizorom. Bendova i muzičara koji imaju potrebu nešto reći i dalje naravno ima, ali u oskudnom broju“, kaže Bure, koji bez obzira na sve ne odustaje od muzike i najavljuje i novi muzički projekat Demode, koji radi zajedno s Dušanom Vranićem i koji je nedavno izdao i svoj prvi single „Waisting Love“.

Kako god, dok se mladi ne probude, usprkos turbulencijama u bendu i nekim oprečnim stavovima, Sikter nastavlja postojati, a fanovi ne trebaju biti nesretni. Do narednog koncerta publika će se vjerovatno malo načekati, ali prorijeđeni nastupi i svirke su svakako već godinama u maniru ovog benda. Mada, ko zna, možda u budućnosti iznenade i nekim novim materijalom!