Atheist de Auberge Sable

Rano jutro, pola šest, Milena se sprema na posao, a ja čitam netom ukazani izvještaj o popisu stanovništva. Jutro kao i svako drugo, samo što je ovo nekako svečanije i puno mirisa jabuka koje nije odnio podstanar. Nakon pada Carstva prvi put u hiljadu godina imamo neke brojeve o sebi. Ko smo, šta smo, kol'ka nam je plata, đe se naši kopaju, kol'ko je nas a kol'ko njih, njiha i hin, kom’ obojci, kom’ opanci te kol'ko nas uopšte zna čitat’ i pisat’. Vrlo svečano jutro.

Vrlo uzbuđeno krenem da prelistavam podatke o stanovništvu prema etničkoj i vjerskoj pripadnosti, elem podatke koji su najmanje relevantni za planiranje ekonomskog i društvenog razvoja zemlje, a koji su nekako najviše u fokusu javnosti. Prebirem ja po tabelama, i dođem do Han Pijeska. Kad tamo u hladu jasmina sjedi jedan ateista. Jedan jedini od 3.530 popisanih. Podatak mi izmami osmijeh na licu. Ko je on? Čime se bavi? Šta li radi po vascijeli bogovetni dan? Sjetih se priče Jensa Sigsgaarda Pale sam na svijetu. Da li i moj usamljeni Mitar baš kao i Pale biva prvotno ushićen i sretan jer nema nikog na svijetu i može raditi šta hoće i biti ponosan na svoju jedinstvenu neponovljivost? Ili osjeti, baš kao i Pale, da je tužan i usamljen? Evo i mene sad rasplaka. Kud otvorih ovaj popis. Na kraju priče Pale se budi i shvata da je sve bio samo san, a uz njega je, naravno, njegova brižna majka, kojoj će ispričati šta je sanjao, i uz veliki zagrljaj biti sretan što nije sam na svijetu. Možda je moj Mitar sanjao da ima puno istomišljenika i da ima srodne duše, pa se iz stanja snene sreće probudio i zaplakao kada je vidio rezultate Popisa? Shvatio je da je sam na svijetu.

Zamišljam ga kako otvara prozor i osmatra okolinu. U avliji pored njegove primjećuje komšije Čvoroviće kako piju kafu. I oni listaju popis. Baš kao i on, došli su do Han Pijeska. Znam ja ko je on, reče najglasniji među njima, to je onaj pored Perine kuće. Još ne bi čovjek ni rek'o da je on ateista, onako uredan, lijepo obučen. One iz mog vremena mogao si da prepoznaš s pet kilometara. To im je bila taktika. Da ga se plašiš! Čim ga vidiš – znaš ko je. A ovi, opet, idu u drugu krajnost. Čim ga vidiš – ne znaš ko je. Mitar se nasmija i uđe u kuću po mantil. Odlučio je da prošeta po Pijesku ne ostavljajući tragove. Ostavio je Čvoroviće u žučnoj raspravi iza sebe i krenuo šorom i šutajući kamičke usput. Nekoliko metara od granapa, uz ogradu u hladu trešnje ugleda omanju grupu penzionera kako igraju šah. Drogirao se deset minuta! S ovolikom iglom – teeeeeežak narkoman!, reče jedan od njih. A šta drugo možeš od ateiste očekivat’. Jadan Savo što ga uze za podstanara, zdušno dodate drugi i promrmlja: Šah-šeh. To Mitru izmami širok osmijeh i nazre mu se zlatan zub. Svi sumnjaju u svakog. Oooo Mitreee, reče drugi penzioner, kako je, šta ima, da ti nisi ovaj ateista jedini u naske? Ha? Taman se Mitar spremi da zausti, kad prvi penzioner preko cigare u uglu usana prokrklja: ‘Ta će Mitar, vidi ga na šta liči… E on ateista… Mitar se nasmija i dobaci: Pazite da vas propuh ne ubije, i nastavi lagano prema Savinoj kući. Kad tamo u bašti s ibrikom u ruci stajaše Leposava. Taman što je zahvatila vode, iz kuće istrča Savo i vidno ljut upita svoju dragu ženicu: Đe je onaj podstanar? Čitavo selo priča da je on nakav ateista, i to jedini u Pijesku. E nek je on jedini i kod nas završi. Bruku si mi navukla na kuću s tim nesretnikom. Sto puta sam ti rek'o, al’ si ti navaljivala k'o da smo gladni, bosi i goli. K'o da nam život zavisi od pišljivi’ sto maraka: ‘Da izdamo sobu, da izdamo sobu…’ I izdala si ti, ali ne sobu — već mene. Mene si izdala! Leposava baci ibrik i reče da se goni u materinu jer stoja po stoja pa se nakupi, i nek razmisli jebivjetar od čega je kupila televizor na kojem po vascijeli dan gleda utakmice. I dodade da ona ide materi u Trebinje, a on nek otkazuje sobu ako misli, a da ona neće, pa taman joj zadnje bilo. I nije pit'o jel’ il nije ateista dok je s njim karata igr'o, a sad njoj broji li broji, magarac jedan. Krep'o dabogda. Onako fin čovjek im doš'o u podstanare i plaća redovno. Dok je ona ljutito držala bukvicu zaprepaštenom Savi, na vrata im dođoše komšije Kluckhohn i Murray, koji im ustvrdiše da je svaki čovjek u određenom smislu kao svi drugi ljudi, da je kao neki drugi ljudi i da je kao nijedan drugi čovjek. Na to Leposava odbrusi Savi: Jesam ti rekla.

I ostavi Mitar iza sebe Čvoroviće, penzionere, Savu i Leposavu, Kluckhohna i Murraya. Zamišljen, krenu šumskim puteljkom ka proplanku nadomak Pijeska željan tišine i sunca. U glavi mu je odzvanjala pjesma Plavog orkestra:

Život ide dalje,
život brzo prolazi,
ali osjećam da
to više nisi ti, a ni ja…

Pjesmu prekide slika koja mu zaokupi svu pažnju. Na proplanku mala kuća. Na vratima je stajala Ona. Čim ju je ugledao, znao je da je to susjeda iz kolone do njegove na popisu. U Pijesku je živjela i jedna agnostkinja. Zastrašen identitetima i prihvatanjem i odbijanjima, u glavi mu je odjekivala pjesma:

Stvarno sam htio vidjeti te opet,
sa istim smijehom na usnama tvojim.
Pričaj o kiši, o bilo čemu,
ne pričaj o sebi, još toga se bojim…

Ubrzanim korakom je hitao uz proplanak Njoj. Ona je stajala u cvjetnoj haljini, koju je lagano njihao povjetarac. Izdaleka je vidio širok osmijeh. Sad je već brže hodao. Znala sam da ćeš doći, rekla je. Zovem se Milena. Stao je pred nju s rukama uz tijelo, kao vojnik. Nije znao da li da je zgrabi, zagrli, ljubi. Samo je stajao i gledao. Oči su joj pune sna, kako li se preziva, njegova Milena. Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je, njegova Milena. Pitao se zašto se ranije nisu sreli.

Ko nam je ukrao dušu?