Budući da je uska povezanost jezikoslovaca i nacionalističke politike na ovim prostorima trend koji je posebno aktualan već četvrt stoljeća, oni jezikoslovci koji se takvoj praksi suprotstave svakako zaslužuju pozornost šire javnosti. Među rijetkima je i naša sugovornica, jezikoslovka Sandra Zlotrg. Povod razgovora, između ostaloga, jeste i pravopisni priručnik „Principi prije pravila“, koji je Zlotrg u koautorstvu s nastavnicom Klaudijom Mlakić Vuković objavila prije nekoliko mjeseci.

Piše: Nikola Vučić

Profesorice Zlotrg, priručnik „Principi prije pravila“ u ovdašnjem obrazovnome kontekstu predstavlja zaista nešto novo. Prvenstveno zbog svoje jednostavnosti na razini stila, ali prije svega na razini poruke koja se učenicima ovakvim priručnikom želi odaslati. U svom obraćanju najmlađim čitateljicama i čitateljima zapisali ste skromno da „ova knjiga nije autoritet“. Smatrate li kako je pravopis u našem jezičnome kontekstu nešto precijenjeno, budući da se domaći jezikoslovci nerijetko pozivaju upravo na njegov autoritet?

Pristup koji smo mi imale pri izradi priručnika bio je taj da potaknemo đake da razmišljaju o svom jezičkom izboru. Uredu je potražiti rješenje nekog pravopisnog problema u priručnicima i rječnicima, ali sasvim je druga stvar ne vjerovati svom jezičkom osjećaju i imati strah od pisanja i javnog govorenja. U lektorskom poslu svakodnevnica je da vam klijenti ne vjeruju, da vas ispituju i da traže od vas da pokažete „gdje to piše“. Istina je da se lektorice često susreću s problemima na koja rješenje ne mogu naći ni u pravopisu ni u gramatici ni u rječniku. Postavljam pitanje, ako se svaki odgovor može naći u pravopisu, zašto školujemo lektorice i lektore? Zašto sam studirala četiri godine ako će se od mene tražiti samo da slijepo primjenjujem pravopis i da za svako pitanje tražim odgovor od „autoriteta“ (nekog profesora ili neke knjige)?

Često jezikoslovci iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore inzistiraju na ujednačenom korištenju jezika. Mislim pritom na krajnju dosljednost i odanost nacionalnim varijantama, koje ovdašnji lingvistički establišment tretira kao zasebne jezike.

Dosljednost jeste hvalevrijedna osobina, i nje bismo se trebali držati kako u postupcima tako i u izražavanju. Naprimjer, da odlučite da uredu pišete sastavljeno po principu da je to prilog nastao srastanjem prijedloga i imenice, pri čemu su se pojedinačna značenja „stopila“ u novo značenje. Dosljednost znači da ćete do kraja intervjua ili bilo kojeg teksta uredu pisati sastavljeno. Ali to ne znači da ste se vi automatski time opredijelili za bosansku normu i da sada trebate pisati i lahko i mehko. Nažalost, kod nas se načelno traži dosljednost, a iza nje se ustvari krije zahtjev za nacionalnim opredjeljenjem.

U prethodnome broju Urban magazina razgovarao sam s uglednom lingvisticom Snježanom Kordić o nekim od ovih tema. Između ostaloga, dotakli smo se i reforme obrazovanja. Kada je riječ o nastavi jezika, da li vjerujete da je moguće ukinuti „jezični apartheid“ koji vlada u školama naše zemlje? Zašto se toliko inzistira na nacionalnim nastavnim planovima i programima na, navodno, zasebnim jezicima?

To je kao da me pitate da li je moguće da imamo jednog predsjednika ili predsjednicu. Nije pitanje izvodivosti nego interesa i moći. Nacionalizmu sva tri predznaka nije u interesu da ukine aparthejd u vidu dvije škole pod jednim krovom, u vidu podijeljenih tabli i različitih nastavnih planova i programa. „Školegijum“ o tome piše iz broja u broj. Kada bi cilj škole bio obrazovati slobodnomislećeg građanina i građanku, a ne poslušne i podobne glasače, lako bismo proveli reformu obrazovanja. Kako je Snježana Kordić predložila, nazvali bismo predmet u školi Jezik nastave ili prosto Jezik i književnost, pa kad se smire nacionalističke tenzije, kad se oslobodimo straha od Drugog, sjeli bismo i lako se dogovorili o jedinstvenom planu i programu za svu djecu, i nacionalno opredijeljenu i neopredijeljenu.

O ovim temama je nedvojbeno važno i javno govoriti u okviru šire stručne rasprave. A nedavno ste baš govorili, zajedno s nekim drugim intelektualcima, na tematskom razgovoru „Jezik i anacionalizam u školi“. Jedno od pitanja koje ću Vam ovom prilikom postaviti bilo je: kako se nastavnice i nastavnici mogu preispitati da li su nacionalisti?

Kolegici Klaudiji Mlakić Vuković, nastavnici u osnovnoj, i kolegi Damiru Šabotiću, nastavniku u srednjoj školi, postavila sam pitanja kako predaju historiju jezika, a kako „Hasanaginicu“ i epske pjesme. Da li jezik srednjeg vijeka nacionalno određuju kao starobosanski ili starohrvatski? Da li je „Hasanaginica“ primjerak „naše“ bošnjačke usmene književnosti ili pak balada, povod da se s učenicima i učenicama govori o patrijarhalnim vrijednostima nekad i feminizmu danas. Nenad Veličković je pitao da li je „Povelja Kulina bana“ pisana bosančicom ili ustavnom ćirilicom. Tim pitanjima mogu dodati još i sljedeća: Može li nam Kraljević Marko biti moralni uzor? Čiji su Mak Dizdar, Ivo Andrić, Aleksa Šantić? Je li Meša ili Mehmed Meša Selimović? Je li Zuko Zulfikar? Eto, takvim i sličnim pitanjima.

Prilikom razgovora „Jezik i anacionalizam u školi“ bilo je riječi i o rodno osjetljivome jeziku. Svakako da se kroz upotrebu jezika doista može betonirati (i betonira) patrijarhat, kao i tradicionalna podjela rodnih uloga. Vi se takvim diskriminatornim praksama u jeziku odvažno suprotstavljate. Koautorica ste i priručnika koji se bavi ovim pitanjima. Međutim, ima li u institucionalnome obrazovnome sustavu sluha za ovu temu?

U martu ove godine Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo objavilo je novi pravilnik kojim se regulira sticanje akademskih titula i zvanja na visokoškolskim ustanovama u Kantonu Sarajevo. Od 2008. do danas ništa se nije promijenilo. Titule su i dalje isključivo u muškom rodu. Neki dan sam magistrirala na temu rod i žargon, ali sam stekla zvanje magistra lingvističkih nauka. Magistrirala na feminizmu, ali i dalje živim u patrijarhatu. Borba se nastavlja…