Iz njenih priča saznajemo ono što bismo svi najradije sakrili i od samih sebe: šta se dešava iza kulisa naše navodne porodične sreće. Rumena Bužarovska za Urban magazin govori o privrženosti formi kratke priče, simboličkim osvetama koje joj pisanje omogućuje, instituciji braka, prevođenju i današnjoj Makedoniji.

Piše: Tamara Zablocki

Vijesti iz Makedonije, vjerovati je – uslijed jezičke barijere, ne dopiru do nas tako često uprkos fizičkoj blizini i činjenici da dijelimo prošlost zajedničke države. A majstorica kratke priče i profesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skopju Rumena Bužarovska jedna je od najboljih vijesti koje su nam iz Makedonije stigle posljednjih godina, zahvaljujući hrvatskim izdavačkim kućama Algoritam i VBZ, koje su na “naš” jezik prevele njene zbirke priča Osmica i Moj muž. Bez obzira na to što je riječ o zahtjevnom i često nedovoljno cijenjenom obliku proze, Bužarovska je predana kratkopričašica, u čijoj kratkoj formi smjesta prepoznajemo prizore iz vlastite posttranzicijske i još uvijek nacionalističke svakodnevice. Dobra doza humora osigurava da nam njeno pripovijedanje ne padne teško na želudac iako se odreda radi o intimnim porazima, nefunkcionalnim porodicama i likovima koji kao da i ne znaju da bi im moglo biti bolje – samima. U pričama Rumene Bužarovske, ispripovijedanim u prvom licu, čitamo o majkama koje majčinstvo nije usrećilo, prevarenim suprugama koje se uživljavaju u svoju detektivsku ulogu, a teret krivnje stavljaju na pleća nepoznate ljubavnice, nelagodi iz ginekološke ordinacije, sitnim tajnama i lažima kojima se žene dovijaju u svojim brakovima, izblijedjelim strastima i nezadovoljstvu u porodici, istoj onoj porodici za koju su nas čitavog života učili da je jedini ispravan vid suživota. Jer, samo pristojni ljudi imaju porodice, samo pristojne ljude je neko dovoljno htio.

Moć nedorečenosti

Veza Rumene Bužarovske s književnošću, kako to obično biva, počela je još u djetinjstvu, a dovela ju je do američkih majstora pripovijedanja, s kojima je kritika danas upoređuje. “Moji su roditelji imali veliku biblioteku punu knjiga na ruskom, srpskohrvatskom i engleskom jeziku, a tu su, naravno, bile i dječije knjige prevedene na makedonski. Sjećam se romana Mire Alečković, Ferenca Molnara, Johanne Spyri, Kláre Jarunkove, knjiga makedonskih autora Jovana Strezovskog i Olivere Nikolove. Dnevnik Ane Frank sam često iznova iščitavala, i upravo ta knjiga je bila razlog zašto sam počela voditi vlastiti dnevnik. Godinama sam pisala dnevnik, i to mi je pomoglo da se naučim izraziti pisanjem, čega tada nisam bila svjesna. Nakon toga, sjećam se i opsjednutosti romanima Emila Zole, Isaaca Bashevisa Singera, ruskih klasika i na kraju Milana Kundere. U srednjoj školi sam boravila u Americi, i tad sam počela čitati modernu i savremenu američku književnost, koja me još i danas najviše uzbuđuje i vjerovatno najsnažnije utiče na moj način pisanja”, ispričala je Bužarovska za Urban magazin.

U pisanju kratku priču ne bira slučajno, doživljavajući je kao epizodu koja nam suptilno, nenametljivo, čak i nježno govori o najkrhkijim i najsloženijim duševnim i društvenim stanjima. Jednako promišljen je njen izbor pripovijedanja u prvom licu. “Kratka priča u sebi sadrži nedorečenost koja nam omogućava da sami popunimo ili završimo narativ. Ta subjektivnost percepcije i igra shvatanja dodatno se produbljuju pripovijedanjem u prvom licu. Narator ili naratorka tada postaje žrtva vlastite percepcije, a priča funkcioniše na najmanje dva nivoa: nivou naratora s jedne i čitaoca s druge strane, što može uzrokovati tragičnu, ali i komičnu situaciju.”

Patrijarhat je živ i zdrav

Baš kroz takve tragikomične i ironične situacije Bužarovska u svojim pričama raskrinkava mit da nam feminizam više nije potreban jer smo zahvaljujući pripadnosti povlaštenijoj klasi ili uživanju u savremenom životu u velikim gradovima pobijedile patrijarhat. Sve što živimo je patrijarhat, a pretvarajući se da smo njime zadovoljni održavamo status quo. Nerijetko ispadamo i smiješni. “On ti je muž. Ti si ga izabrala, ti ga moraš i trpjeti. Razvod ne dolazi u obzir.” Izgovara to majka jedne od pripovjedačica u knjizi Moj muž. Majka, poslovično na braniku patrijarhata. Makedonska spisateljica, međutim, nije izmislila ovu i slične replike. I danas, uprkos obrazovanju i ekonomskoj nezavisnosti, žene na Balkanu žive život u kojem je razvod tabu, a samoća sramota, kaže.

“Taj citat nije proizašao iz moje mašte, to ljudi zaista govore i rade. Majka jedne moje poznanice izbacila ju je iz kuće onda kad je ona pokušavala ostaviti svog muža, ali jeste u svoj dom primila svog sina nakon što se razveo. Prijateljica mi je ispričala da je, kada ide po kćerku u školu, nastavnice i majke gledaju sa sažaljenjem jer je razvedena. Moj susjed me je pitao da li sam sigurna da moj razvedeni partner ne spava sa svojom bivšom suprugom kad se viđaju zbog njihovog sina. U mojoj akademskoj zajednici su ženu koja nije u braku i nema djece nazvali ‘nepodobnom’ za rukovodeću funkciju. Nedavno mi je jedan naš reditelj ozbiljno rekao: ‘Da budemo iskreni, žena sve može dobiti pičkom, a mi moramo da radimo kao crnci.’ To je moja svakodnevica. Nije da se stvari ne mijenjaju, ali ovakve stvari vidim i čujem prečesto.”

U prozi Rumene Bužarovske naići ćete na takve prizore od kojih ćete osjetiti nelagodu, poput žene koja povraća u maloj kupaonici za goste dok se njen suprug, ne primjećujući povraćanje, u velikoj kupaonici bezbrižno sprema za posao. Ona mu je prethodno pripremila čistu i ispeglanu odjeću koju će odjenuti na posao. Čak i čarape. Skuhala je i ručak za cijelu porodicu. Ali, tu su i oni drugi prizori ili cijele priče uz koje ćete se glasno smijati, poput autorici ovih redova omiljene priče Osmi mart, u kojoj srećemo dvoje ljubavnika koje su iznenadni i vrlo očigledni probavni problemi onemogućili u preljubu koji im je bio na samom dohvatu ruke, ali i jedini ženski lik u cijeloj knjizi koji se usuđuje okolini reći šta je sljeduje: marš iz mojih reproduktivnih organa i mog privatnog života. Kako učimo iz ove priče, već spomenuti anahroni patrijarhalni svjetonazor nije rijetkost ni u intelektualnim krugovima. I ondje ćete, ako ste žena, od kolega trpjeti uplitanja u svoje bračno stanje, imanje ili nemanje djece, podrugljive komentare i navodne dobronamjerne savjete.

“Moram priznati da je i meni ta priča najomiljenija baš zbog toga što ljudi u krugovima koje mi doživljavamo kao naprednije, poput akademskih krugova, zapravo uopšte nisu napredni. Baš ovako, kao u priči, obraćali su se meni i mojim kolegicama, uz dominirajuću riječ ‘frustrirana’. A problem s akademskim zajednicama jeste što se u njihovom slučaju to shvata kao društveno prihvatljivo jer su oni navodno samo zabrinuti za nas i žele nam najbolje, promovišući svoj život kao uzor, zaboravljajući da i ti primjećuješ kako su oni jednako disfunkcionalni. I tako, zbog toga što je neprihvatljivo odgovoriti im bezobrazno kao što zaslužuju, riješila sam da ih u priči simbolično ponizim trovanjem”, pojašnjava Rumena.

Problemi današnje Makedonije

Čitava zbirka Moj muž, koju je kritika ocijenila dosad najzrelijim ostvarenjem makedonske spisateljice, može se iščitavati kao svojevrsna parodija i odgovor na društveni zahtjev od žene da se po svaku cijenu uda i rodi djecu, predstavljajući tragikomičan uvid u to šta je zapravo čeka u svakodnevici “dok ih smrt ne rastavi”. Rumena, očito je to iz svake njene priče, na ideju braka ne gleda blagonaklono. Način na koji brak predstavlja u svojim pričama govori da je on zanima tek kao lakmus papir za licemjerstvo društva. “Na brak gledam kao na instituciju u kojoj je žena tradicionalno shvaćena kao roba koja se mora kupiti od oca i koja mora biti ispravna i korisna, inače će biti vraćena tamo odakle je i došla. To je sve perverzno izromantizirano u činu svadbe, a još je prisutna i tradicija u kojoj žena uvijek preuzima prezime – čitaj, identitet – od muža. Civilna partnerstva vidim kao neku normalniju alternativu braku.” Prevaziđenost braka, međutim, nije niti jedini niti najveći problem s kojim se suočavaju žene u današnjoj Makedoniji.

“Problemi makedonskih žena puno su ozbiljniji od onoga što ja opisujem u svojim pričama. U pričama se bavim uglavnom intimnim problemima i dilemama žena u patrijarhalnoj, posttranzicijskoj sredini, dok se još ne usuđujem tematizirati teme poput nasilja u porodici, raspada institucija zaduženih za socijalnu pomoć ženama, tragičnih zdravstvenih komplikacija koje su posljedica novog zakona kojim se birokratizira i otežava pristup abortusu, mizernih i opasnih ginekoloških ordinacija – doduše, o tome sam ipak malo pisala – i generalno, demokršćanskog tretmana žene kao mašine za rađanje djece koja će spasiti presvetu makedonsku naciju. Što se tiče porodice, tu su problem i alkoholizam, ljubomora, ekonomska ovisnost žena, a veliki problem makedonskog društva je i niska zastupljenost žena u politici i poslovnom sektoru – kao i u puno drugih zemalja.” Svjesna nepravdi, u svojoj profesiji Bužarovska insistira na tome da ne postoji izričito muška ili ženska književnost, a protiv predrasuda na kakve neprestano nailazi u svom akademskom radu – poput činjenice da muškarci ne čitaju književnost koju pišu žene i koja tematizuje žensko iskustvo zajedničkog nam društva – vjeruje, moguće je boriti se jedino emancipacijom čitavog društva.

A na pitanje kakvo je makedonsko društvo u kojem se dešava masovni građanski pokret otpora Šarena revolucija i šta bismo, svjesni da, kako rekoh, rijetke vijesti stižu iz ove zemlje, trebali znati o današnjoj Makedoniji, Bužarovska odgovara: “Trebali biste znati da je Makedonija u ogromnoj političkoj krizi, možda jednoj od najbitnijih u našoj povijesti. Mi smo taoci jedne vrlo ozbiljne mafijaške porodice koja rukovodi svim institucijama. Korupcija je na epskom nivou. Moć koju su akumulirali dovela ih je do ludila, materijalizovanog u bolesnim kičastim spomenicima po kojima je, nažalost, Skopje danas poznato. Dobra stvar je što su se ljudi napokon osvijestili, što se kritička svijest budi – što se vidi i po masovnim studentskim protestima – što se ljudi više ne plaše da kažu svoje mišljenje. Zato možda ima nade da će se stvari promijeniti nabolje. Iako stvarno ne znam, stvarno ne znam kako je moguće da smo dozvolili da se neko tako dugo ruga našoj inteligenciji i integritetu.”

Obezvrijeđeno prevođenje

Kao profesorica američke književnosti, Rumena Bužarovska se prihvatila i posla da s engleskog na makedonski prevede djela Lewisa Carrolla, J.M. Coetzeeja, Trumana Capotea, Charlesa Bukowskog i Richarda Gwyna, a napisala je i studiju o humoru u savremenoj američkoj književnosti naziva Šta je smiješno: Teorije humora primijenjene na kratku priču. Prevođenje je za nju, međutim, stvar prošlosti. Makar dok su stvari takve kakve jesu na prevodilačkom tržištu. “Trenutno se ne bavim prevodom. To je užasno zahtjevan posao, vremenski i mentalno, a trenutno sebi ne mogu priuštiti takav ‘luksuz’. Kažem luksuz, jer su vrijeme i energija koje potrošiš u procesu prevođenja nesrazmjerni s onim što možeš zaraditi od prevođenja. Čak se i u akademskom svijetu književni prevod ne vrednuje više s novim zvanjima, što je apsurd. Osim toga, ministarstvo za kulturu već godinama raspisuje megalomanske prevodilačke projekte koji podrazumijevaju prevođenje hiljada knjiga u vrlo kratkom vremenskom roku, što, naravno, znači veoma sumnjiv kvalitet prevoda. To je oborilo cijene prevođenja, na tržište izbacilo loše prevedene knjige, promoviralo loše prevodioce, stvorilo nove sumnjive izdavačke kuće”, kaže Bužarovska.