Nemaju sva djeca iste mogućnosti za obrazovanje, alternativnu njegu, igru i rekreaciju – jedan je od poražavajućih zaključaka novog izvještaja o zaštiti djece s poteškoćama u razvoju.

Piše: Semir Mujkić

Foto: Haris Čalkić

Četrnaestogodišnji Filip tek što je pustio pjesmu na kompjuteru, a ruke njegovog prijatelja Huseina već su u zraku. Druga djeca ustaju sa svojih stolica i pridružuju se plesu. Kroz otvorena vrata zavidovićke igraonice za djecu s poteškoćama u razvoju čuje se graja, dok napolju pada proljetni pljusak.

Filipu su ljekari autizam otkrili u petoj godini. Tek u šestom razredu osnovne škole dobio je asistenta u nastavi. Sistem otkrivanja poteškoća u razvoju djece, koji u Bosni i Hercegovini na papiru postoji, u stvarnosti je u Filipovom slučaju zakazao i zakasnio. Filipova majka Pava Ilić kaže da je on zbog toga propustio važne terapije koje bi mu pomogle da brže i bolje napreduje.

“Tada je sve već propušteno”, kaže ona dok posmatra svog sina u igraonici Udruženja Mala sirena, jedinog mjesta u Zavidovićima u potpunosti prilagođenog djeci s poteškoćama u razvoju.

Zbog Filipovog i stotina drugih sličnih slučajeva BiH je dobila loše ocjene u prvom Indeksu dječije zaštite, izvještaju koji na osnovu više od 500 pokazatelja ocjenjuje način na koji se jedna država brine o djeci.

Zakoni nisu loši, ali se u praksi ne primjenjuju – generalni je zaključak istraživanja.

Sva djeca nemaju iste mogućnosti za obrazovanje, alternativnu njegu, igru i rekreaciju – jedan je od poražavajućih zaključaka o zaštiti djece s poteškoćama u razvoju Indeksa dječije zaštite.

Zid za djecu s poteškoćama

Već u šestom mjesecu Filipovog života Pava Ilić otkrit će svu okrutnost i nezainteresovanost sistema za brigu o djeci u BiH. Kaže kako je tada primijetila da Filip ne reaguje na njen govor. Ljekari su joj mjesecima govorili da nema razloga za brigu. Brzi pregledi završavali su utješnim riječima ljekara da će sve biti uredu.

“Jednostavno nije otkriveno”, kaže Ilićeva, i objašnjava da su oni, kao roditelji, postavili dijagnozu “vidjevši da nešto nije uredu, čitajući na internetu”.

Otišla je kod pedijatrice i rekla da Filip ima sve simptome autizma.

“Ona je napisala psihologu – pregled autizam i upitnik”, kaže Ilićeva, i prisjeća se kako su izgledali Filipovi pregledi. “Tu čeka desetero djece u čekaonici, to ide kao na traci. Roditelj ako šta i kaže, postane paranoičan.”

Psiholog je potvrdio da Filip ima smetnje i IQ od 40. U nalazu je napisao “umjerena mentalna retardacija”.

“Čudno mi je bilo što je spomenuo zavod u kojem bih mogla ostaviti dijete. Koliko sam ja shvatila, on je meni govorio da tamo mogu ostaviti dijete, riješiti ga se”, kaže Pava Ilić, i dodaje da je jedinu stručnu pomoć kao roditeljka dobila u riječima psihologa: “Nemojte to dramatično shvatati, vi znate puno o tome, vi ste čitali.”

Ona je do tada već bila napustila posao krojačice, koji je imala prije Filipovog rođenja.

“Roditelj je sam, izgubljen. Nailazi na zid, od vrtića, škole itd.”, kaže ona.

Filip je u prvi razred upisan u redovnu školu kroz program inkluzivne nastave, koji se u BiH primjenjuje već više od deset godina. Njegova majka i tu je naišla na prepreke, i kaže kako je htjela odustati od upisivanja Filipa u školu.

“Kako su mi objasnili, ja sam shvatila da dijete nema ni pravo da se upiše u školu”, kaže Pava Ilić i navodi neke od razloga koje je tada čula: “Drugi roditelji će se buniti, bit će na teret, nemamo logopeda, defektologa, asistenta…”

U drugom razredu škola je tražila da Filip uradi takozvanu kategorizaciju, proces utvrđivanja poteškoće u razvoju djeteta koji je zakonski predviđen za inkluzivnu nastavu.

“Guraju vas da kategorišete dijete”, kaže Ilić.

Dva pregleda koja je Filip imao tokom procesa kategorizacije nisu joj otkrila ništa što već nije znala. Prvi pregled, u centru za socijalni rad, uradili su pedijatar, defektolog i neuropsihijatar. Majka se prisjeća da je donijela svu dokumentaciju koju je do tada skupila. Testiranje je trajalo oko pola sata.

“Samo su pogledali nalaze. Filip je tada bio dosta hiperaktivan. Ušao je u sobu i sve razgledao. Oni nisu uspjeli s njim ostvariti kontakt.”

Drugi Filipov pregled, u Zenici, trajao je još kraće.

“Ostao je minut-dva, pogledali dokumente, i to je to”, kaže majka, i dodaje da bi vjerovatno odustala od Filipovog školovanja da nije bilo podrške Udruženja Mala sirena u Zavidovićima.

Predsjednica Udruženja Adisa Mahovac kaže kako je nemoguće tako brzo kategorisati dijete jer je to nešto što ga obilježi za čitav život.

“Ko imalo zna o djeci zna kako djeca reaguju u nepoznatoj sredini i da neće pokazati vještine i znanje koje posjeduju.”

U susjednoj Hrvatskoj proces opservacije djeteta traje četiri do pet godina.

Udruženje Filipu, koji ove godine završava osmi razred osnovne škole, od šestog razreda plaća asistenta u nastavi, osobu koja mu pomaže da prati školsko gradivo.

“Kada nema asistenta na nastavi, on donese praznu svesku iz škole”, kaže Filipova majka, i dodaje da “nema šta raditi u srednjoj školi ako ne bude imao asistenta”.

Nema novca za asistente

Asistent u nastavi za djecu s poteškoćama u razvoju predviđen je domaćim zakonima, ali nije najjasnije ko bi ga trebao plaćati. Kao i brojne druge usluge i načini pomoći djeci s poteškoćama i njihovim roditeljima, omogućavanje asistenta ostavljeno je na volju direktora škola, opštinskih načelnika i nadležnih ministara.

Žalbe roditelja na nepostojanje asistenta u nastavi Odjelu za praćenje prava djece u Instituciji ombudsmena BiH su česte, kaže Aleksandra Marin-Diklić, šefica tog odjela.

“Često imamo žalbe roditelja zato što moraju provoditi vrijeme s djetetom u školi jer ga nema ko odvesti u WC – prostim jezikom rečeno”, kaže Marin-Diklić, i dodaje kako se na sva usta hvale kako su sve konvencije ratifikovali, ali se postavlja pitanje kako to u praksi funkcioniše.

Roditelji drugog dječaka s poteškoćama u razvoju, koji je iz Hercegovine, imali su potvrdu da njihovo dijete treba ići u redovnu školu uz pomoć asistenta u nastavi, ali im to nije omogućeno, pa svoje dijete nisu upisali u školu 2009. godine. Ministarstvo prosvjete, nauke i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona odlučilo je da nema dovoljno novca za asistenta. Te godine budžet Vlade tog kantona iznosio je više od 150 miliona maraka, od čega je oko 105 miliona potrošeno na plate javnih službenika.

Ministarstvo je svojom odlukom prekršilo domaće zakone i Konvenciju o pravima djeteta, potvrdili su državni ombudsmeni u svom Specijalnom izvještaju o stanju prava djece sa smetnjama u psihofizičkom razvoju.

Umjesto da omogući asistenta, Ministarstvo je zatražilo dodatnu kategorizaciju djeteta, uz novu napomenu da nema novca za asistenta. Roditelji su zbog diskriminacije i kršenja prava na obrazovanje tužili Ministarstvo. Sud je utvrdio da je Ministarstvo sve vrijeme indirektno upućivalo dijete na školovanje u specijaliziranim ustanovama iako su stručnjaci tvrdili da školovanje treba nastaviti u redovnoj školi. Prijedloge kategorizacije sud je ocijenio “nehumanim”, a odnos prema dječaku diskriminatornim.

Asistente u Zavidovićima plaća Udruženje Mala sirena. Predsjednica Udruženja i nastavnica engleskog Adisa Mahovac kaže kako posljednje dvije godine Udruženje plaća asistente u nastavi, i to “na razne načine”. Zavidovićke škole do tada nisu imale asistente.

“Jedna naša članica je dala otkaz na poslu da bi dijete s cerebralnom paralizom išlo u školu”, kaže Mahovac.

Dok nema novca za asistente za djecu s poteškoćama, državnom premijeru i ministrima je na raspolaganju oko 50 asistenata, odnosno savjetnika. Samo za plate savjetnika u jednoj od 14 vlada u državi mjesečno se izdvoji oko 120.000 maraka.

Edita Ogrić Filipova je asistentica u nastavi. Kaže kako nastavnici, uz izuzetak nastavnice Adise, rijetko prave prilagođene nastavne planove za djecu s poteškoćama.

“Mi prilagođavamo plan djeci”, objašnjava posao asistenta u nastavi.

Ona Filipu gradivo napiše u jednostavnim rečenicama, a on ih jako dobro pamti, kaže ona, i dodaje da Filip posebno dobro poznaje kartu svijeta.

Odnedavno i osnovne škole u Doboju imaju asistenta u nastavi, ali samo za djecu s motoričkim smetnjama i autizmom, objašnjava učiteljica Sanja Živković, predsjednica Udruženja za djecu s posebnim potrebama iz Doboja.

Dodatni je problem kako zaposliti asistente. Živković objašnjava da, kada pronađu visokokvalifikovanog asistenta, poput logopeda, tu osobu mogu platiti samo na pola radnog vremena i platom nekoga sa završenom srednjom školom.

“Ko će nam se tu javiti”, kaže ona, i dodaje da asistenti u srednjim školama još uvijek nisu predviđeni zakonom.

Svakodnevne barijere

Djeca s poteškoćama u razvoju svakodnevno se u školi suočavaju i s fizičkim preprekama. Samo jedna od tri osnovne škole u Doboju ima toalete prilagođene djeci s poteškoćama. I taj toalet je prilagođen uz pomoć Udruženja.

“Svi kažu da škola mora biti sagrađena po određenim građevinskim normativima, a niko nije propisao da sve škole, osim prilagođenog ulaza, moraju imati i prilagođene sanitarne čvorove”, kaže Živković.

Tokom cijelog školovanja majka Nikše Pijunovića, koji boluje od cerebralne paralize, je vrijeme nastave provodila s njim u školi, kaže Živković.

“Mi smo slomili tu majku, bukvalno je slomili. Zbog nepostojanja liftova u dobojskim školama majka je morala nositi dijete iz učionice u učionicu. Dijete u invalidskim kolicima majka je morala da vuče uz spratove jer ne postoji lift, jer nije postojao način da viši razredi siđu u prizemlje, u kojem su svi niži razredi. Zamislite kada jednu maltene odraslu osobu vučete od prizemlja gore, pa iz učionice do učionice.”

Nikša je školu završio zahvaljujući naporu roditelja, objašnjava, i dodaje da srednja škola koju je Nikša pohađao ni danas nema zaposlenog defektologa. Njegov otac Zoran objašnjava da je Nikšina majka napustila posao da bi se brinula o njemu.

“Kada je rodila sina, nikada više nije nastavila raditi jer je morala s njim, i dan-danas mora”, kaže Zoran Pijunović, čiji je sin Nikša danas dvadesetšestogodišnjak.

Sam put do škole ili bilo koje druge ustanove u gradu, čak i uz pomoć roditelja, veliki je problem djece u kolicima. U Zavidovićima je nedavno napravljen novi, moderan pothodnik. Opremljen je kamerama za nadzor, ali ne i pristupom za osobe s poteškoćama. Nova gradska pijaca također nema prilaz za kolica. Jedina zgrada s prilazom za djecu u kolicima je dom zdravlja.

“Jedini park gdje se naša djeca mogu igrati je ovaj ovdje što smo mi napravili”, kaže Adisa Mahovac.

“Lakše je otići na Mjesec”

Usluge koje djeca dobiju u institucijama, nakon što se izbore s fizičkim preprekama, nisu dovoljno dobre, smatraju naši sagovornici. Ombudsmeni godinama upozoravaju na to da centri za socijalni rad nemaju dovoljno stručnog osoblja.

“Samo veći gradovi imaju kapacitet”, kaže Aleksandra Marin-Diklić, i dodaje da u nekim manjim centrima ima više radnika koji uopšte nisu stručni radnici.

Novi Grad na sjeveru Bosne, opština s 25.000 stanovnika, nema psihologa u Centru za socijalni rad. “Godinama ga traže”, kaže Marin-Diklić, i dodaje da su ombudsmeni u svojim preporukama naveli i kako je potrebno u Tuzli osnovati centar za autizam. O njemu se priča godinama, ali se on ne otvara, objašnjava ona.

“Kod nas je sve nekakav proces, a šest godina u životu djeteta… To je puno u životu odraslih, a kamoli u životu djeteta.”

U centrima za socijalni rad u Republici Srpskoj tokom 2014. godine radilo je 614 zaposlenih. Tek nešto više od polovine, njih 366, su stručni radnici. Još uvijek u jednom broju centara za socijalni rad stručni radnici ne čine ni polovinu zaposlenih, opštinske službe socijalne zaštite imaju jednog ili nijednog zaposlenog stručnog radnika, navodi se u godišnjem izvještaju Ombudsmena za djecu Republike Srpske za 2015. godinu.

U Zavidovićima lokalno udruženje radi posao centra za socijalni rad.

“Mi radimo posao centra za socijalni rad, idemo u kućne posjete. Radimo i posao doma zdravlja, obezbjeđujemo logopedski tretman za djecu”, kaže predsjednica Udruženja Mala sirena Adisa Mahovac.

Roditelji s kojima smo razgovarali dijele iskustvo odlaska kod privatnog ljekara, jer specijalizovanih ljekara u javnim institucijama ili nema ili nisu dovoljno stručni.

Sanja Živković smatra da sistem zdravstvene zaštite nije obezbijedio dovoljan broj kvalitetnih stručnjaka u tom prvom periodu rasta i razvoja.

“Nemamo dovoljan broj pedijatara, ljudi su preopterećeni”, kaže Živković.

Nikolinu Baštinac njeni roditelji najčešće vode na tretmane u Srbiju, jer u BiH nema dovoljno stručnih ljekara, objašnjava nam njen otac Saša.

“To se sve plaća, puno se plaća”, kaže Baštinac, i dodaje da tretmane koji koštaju i po nekoliko hiljada maraka ne plaćaju bosanskohercegovački fondovi zdravstvenog osiguranja. Slušni aparat od 1.700 maraka morali su naručiti iz Minhena.

“To sam ja platio bez obzira na historijat bolesti i sva prava koja ima.’’

“Porodice s oboljelom djecom prepuštene su same sebi”, rečenica je kojom državni ombudsmeni počinju priču o slučaju djevojčice s teškoćama vida i umjerenom mentalnom retardacijom. Imena te djece nisu navedena, ali je njihova situacija dobro poznata svim roditeljima s bolesnom djecom.

Otac, koji je i sam osoba s invaliditetom, nije imao dovoljno novca da plati skupo liječenje djevojčice u Zagrebu. Zbog toga su roditelji morali prodati porodičnu kuću. Od ombudsmena su tražili da im pomognu kako bi što prije uknjižili ugovor o prodaji kuće i dobili novac za liječenje.

Porodica Baštinac dobija 80 maraka za tuđu njegu i pomoć, kaže Nikolin otac Saša: “Sad, ako je to dovoljno…”

Do svoje osamnaeste godine djeca s poteškoćama u razvoju imaju i dječiji dodatak. Ionako skromni, iznosi novca koji djeca dobiju razlikuju se od grada do grada.

Za roditelje koji žive u Zavidovićima kriterij za dobijanje dječijeg doplatka je da imaju manje od stotinu maraka prihoda po članu domaćinstva.

Aleksandra Marin-Diklić na osnovu svog višegodišnjeg iskustva smatra da u BiH postoji diskriminacija djece na osnovu mjesta prebivališta.

“Nije isto ako se dijete rodi u Cazinu ili Sarajevu. To je odmah loša startna pozicija za dijete iz Cazina, postoji i razlika u mogućnostima za dijete s poteškoćama sa sela ili iz grada.

To je diskriminacija po svim međunarodnim standardima, ja ne mogu reći drugačije”, kaže šefica Odjela za praćenje prava djece, i objašnjava da je taj odjel Omudsmena za ljudska prava zamišljen kao mehanizam koji bi trebao doprinijeti izjednačavanju prava djeteta na području cijele države.

Danas joj se ovaj cilj čini kao jedna nemoguća misija.

Na takvoj misiji ombudsmeni su bili 2015. godine, kada su tražili od Opštine Novo Goražde da pomogne stambeno zbrinuti majku djeteta s tjelesnim oštećenjem. Opštini su, otkrili su ombudsmeni, računi gotovo svakodnevno blokirani, pa novca nema ni za papir.

U odgovoru ombudsmenima navodi se kako “općinska uprava hronično kuburi s nedostatkom kancelarijskog materijala”, tako da su prinuđeni svoje navode istaknuti u kratkim crtama, kako bi uštedjeli papir.

Kanton Sarajevo redovno izdvaja novac za dječiji doplatak. U isto vrijeme, iako ima najniži propisani dječiji doplatak u Federaciji, Unsko-sanski kanton ga nije isplaćivao.

Zdravstvena zaštita za djecu je besplatna, ali se većina pregleda i terapija za djecu s poteškoćama može uraditi samo u većim gradovima. Djeca iz manjih gradova moraju putovati, a njihovim roditeljima te troškove niko ne plaća. Predsjednica Udruženja Mala sirena svog sina je vodila na terapije u Sarajevo i Zenicu.

“Ja sam svoje dijete vodila, ali dok mi dođemo, on je preumoran, i treba mi 100 maraka za svako putovanje”, kaže Mahovac.

Djeca iz Trebinja putuju vjerovatno najduže – do Banje Luke. Zbog toga roditelji često djecu vode u Podgoricu, gdje sami plaćaju troškove, navode ombudsmeni u svom izvještaju.

Roditelji kažu da bi im od velike pomoći bio prevoz djece do škole i dnevnih centara, jer, za razliku od druge djece, djeca s poteškoćama ne mogu ići sama.

Darko Antonić ima cerebralnu paralizu i kombinovane smetnje. Otac ga u dobojski Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju dovodi kad god je u prilici.

“Kada radim drugu ili treću smjenu, nema ko da doveze dijete”, kaže Antonić, i objašnjava da Darko tim danima ne dolazi u Centar, jer u Doboju, kao i većini drugih gradova, ne postoji prevoz za djecu s poteškoćama u razvoju.

Aleksandra Marin-Diklić navodi kako djeca s poteškoćama i njihovi roditelji u zakonima imaju zagarantovanu pomoć, ali da ta pomoć u stvarnosti gotovo da ne postoji.

“Ti se ljudi zaista susreću s velikim brojem problema, i većinom su prepušteni sami sebi.”

“Niko ne razmišlja da u toj porodici osim djeteta s poteškoćama ima i druge djece, a ona itekako pate”, kaže Živković, i dodaje da bi država trebala zaštititi roditelje, jer u 90 posto slučajeva jedan od roditelja napusti posao da bi se brinuo o djetetu.

“Puštamo ih da rade besplatno posao koji je posao medicinskih radnika, njegovatelja, asistenata u nastavi, to sve rade roditelji.”

O zaposlenju djece s poteškoćama, kada završe školu, roditelji rijetko i pomišljaju.

“Mogućnost zaposlenja je u rangu odlaska na Mjesec za tim bosanskohercegovačkih astronauta. Djeca s poteškoćama mogu biti fantastična u pomoćnim zanimanjima, naročito djeca s Downovim sindromom”, objašnjava Živković.

“Oni su tako tople osobe, oni bi mogli po dva sata da rade u trgovinama, s osmijehom na licu sve što kupite stave u vrećicu, slažu police, vjerujte, to je jedna kvaliteta u vašem životu.”

Prostorije pune ljubavi

Za prava koja su im zakonom zagarantovana roditelji se moraju svakodnevno boriti. Udruženja koja osnivaju djeci s poteškoćama pružaju više nego opštine, entiteti i država zajedno.

Udruženje Mala sirena ima svoje defektologe, odgajateljice i asistente u nastavi. Sada im se, kažu, dešava da pedijatri upućuju djecu defektologu koji radi u Udruženju.

Od Opštine Zavidovići su prije nekoliko godina dobili neuslovne prostorije na korištenje. Prostorije su bile vlažne jer je krov prokišnjavao.

Organizovali su koncert Hanke Paldum, na kojem su prikupili oko 2.000 maraka. Opština je tada kupila 100 ulaznica za 700 maraka. Uz još jednu donaciju, roditelji iz Male sirene počeli su obnavljati svoje prostorije. Roditelji i njihovi prijatelji besplatno su radili na uređenju prostorija.

Osim kupljenih ulaznica, u prvoj godini rada u prostorijama Male sirene od Opštine Zavidovići nisu dobili novčanu pomoć. Druge godine su se izborili za 11.000 maraka u budžetu, ali su na kraju dobili tek 1.900 maraka. Godinu kasnije iznos je porastao na 7.000, a danas je 10.000 maraka.

Za sve aktivnosti Maloj sireni je godišnje potrebno 63.000 maraka, objašnjava Mahovac. Udruženje u tri zavidovićke škole plaća asistente, u svojim prostorijama imaju inkluzivni vrtić, a idu i u kućne posjete.

Nedavno su prodali heklanja članica Udruženja za 700 maraka, i od toga uveli grijanje.

Više od pedesetero djece dolazi u njihove prostorije.

Za razliku od opštinskih i kantonalnih službenika, Udruženje nema službeni auto. Zato za kućne posjete traže defektologa koji ima svoj auto.

U dobojski Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju dolazi oko 200 osoba od dvije do 38 godina.

Taj centar jedan je od rijetkih u BiH koji se u potpunosti finansira iz budžeta. On je rezultat zalaganja roditelja iz Udruženja za djecu s posebnim potrebama posljednjih 15 godina.

U Centar svakodnevno dolazi tridesetdvogodišnja Suzana Nuić. Zbog Downovog sindroma Suzana je kategorisana kao nesposobna čak i za specijalno školovanje, kaže njena majka Radojka. Suzana je propustila obdanište i školovanje. Centar je prvo mjesto u koje je Suzana “sposobna” dolaziti.

“Ovo je naš prostor, ovdje nas očekuju. Nije izolovan, sve nam je blizu. U dvorištu smo osnovne škole, i puno nam znači”, kaže Sanja Živković, predsjednica Udruženja za djecu s posebnim potrebama i učiteljica u osnovnoj školi.

Udruženje je osnovano prije 15 godina i nema zaposlenih. Sve su funkcije volonterske, a danas broji više od 200 članova.

“Kancelarija koju godinama koristimo je prostor škole koji je bio ostava, koji smo mi opremili”, objašnjava, dodajući da se prostor rijetko koristi kao kancelarija, a češće kao učionica za djecu s poteškoćama u razvoju.

Centar za djecu je njihov dugogodišnji san i rezultat petogodišnjeg planiranja, kažu članovi Udruženja. U Centru danas radi dvostruko više logopeda nego u dobojskom Domu zdravlja. Centar finansiran iz budžeta je jedino trajno rješenje.

“Mi ne možemo biti privremeni projekat, kao što je to u 99 posto slučajeva.”

Od Specijalnog izvještaja o stanju prava djece s posebnim potrebama/smetnjama u psihofizičkom razvoju, koji su uz pomoć donatora napravili ombudsmeni, promjena gotovo da nije bilo, smatra Marin-Diklić.

Tokom 2015. godine Institucija ombudsmena je primila 148 žalbi zbog kršenja prava djece, što je povećanje veće od 3,5 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Razlika između zakona i prakse i dalje je ogromna. Zakoni su usklađeni s Konvencijom o pravima djeteta, ali se ne poštuju dovoljno, kaže Marin-Diklić.

“Problem je što kod nas donosioci odluka ne shvataju da je ta konvencija minimum prava koja bi država trebala obezbijediti. Mi nažalost nemamo ni taj minimum, ili ako ga imamo, zakon se ne primjenjuje.”

Šta je Indeks dječije zaštite?

Indeks je zajednička inicijativa organizacija World Vision i ChildPact. Organizacija Naša djeca iz Zenice jedna je od organizacija koje su pripremale Indeks za BiH. Indeks ocjenjuje na koji način države poštuju Konvenciju o pravima djeteta Ujedinjenih nacija i koristi specifične članke zaštite djece iz Konvencije i principe sistemskog pristupa dječijoj zaštiti, navodi se u njegovom opisu. Na skali od nula do pet niti u jednom od istraživanih oblasti BiH nije dobila ocjenu veću od 0,5! Bosna i Hercegovina najlošije je ocijenjena zemlja ovim indeksom od devet zemalja regiona u kojima je istraživanje provedeno