Ako u muzici tražite strast, energiju i iskrenost, onda je beogradski Repetitor dobar izbor – već deceniju opravdava titulu najbučnijeg i najoriginalnijeg benda na našim prostorima

Repetitor odavno već nije mladi i novi bend, iako su njegove okosnice – Boris Vlastelica, Ana-Marija Cupin, Milena Milutinović – jedva prevalili dvadeset i petu. Po mišljenju mnogih jedan od najboljih bendova na prostoru Srbije i puno, puno šire u posljednjih desetak godina, beogradski Repetitor od svog prvog albuma, Sve što vidim je prvi put, koji je sada star već šest godina, pa do danas opravdava titulu najbučnijeg i najoriginalnijeg benda na našim prostorima, ali se hvalospjevima ne daju smesti: “Čvrsto smo nogama na zemlji”, kažu.

Ako baš insistirate na poređenjima među bendovima, Repetitor će se složiti da je njihov zvuk donekle srodan sa sastavima kao što su rani Mudhoney, Šarlo Akrobata, Fugazi, Sonic Youth, Pixies ili rana Nirvana, pa čak i Black Sabbath ili Suicide. A ako se nađete u publici na njihovom koncertu, nećete imati vremena razmišljati o tome: njihova energičnost, strast, pa i bijes ako hoćete, koji se spajaju u odličnom alternativnom rock zvuku, smjesta će vas osvojiti i natjerati da im se pridružite u pokretu. Milenu na bubnjevima, Borisa na gitari i mikrofonu i Anu-Mariju Cupin na basu sarajevska publika je mogla gledati i slušati dva puta u posljednjih nekoliko godina, oba puta u sali Art kina Kriterion, ispunjenoj ljubiteljima kvalitetnog zvuka.

Koncertni bend

Dugoočekivani drugi album, Dobrodošli na okean, stigao je četiri godine nakon prvijenca, zahvaljujući izdavačkoj kući Moonlee Records iz Slovenije, i donio još energičniji, oštriji, a neki kažu i zreliji zvuk. Album od devet trans-žanrovskih pjesama, kako sam bend navodi “izgrađenih na energičnom međuodnosu instrumenata i vokala, koji postepeno grade karakterističan kotrljajući zvučni zid koji gazi sve pred sobom” ojačao je nedavno objavljeni spot za pjesmu Biću bolji, sniman u “živopisnom” ambijentu Industrije motora Rakovica, koji tematizuje radničku borbu današnjeg doba u kojem o pravima radnika više niko ne brine. Repetitor, koji za sebe tvrdi da je u potpunosti koncertni bend i ne mari mnogo za druge načine “probijanja” i zarade, nedavno se otisnuo na turneju na kojoj će svirati pred publikom u Holandiji, Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, a mi se nadamo da ćemo ih uskoro ponovo gledati i na tlu Bosne i Hercegovine. Dok čekamo koncert, zadovoljili smo se kratkim razgovorom s gitaristom i frontmenom benda Borisom Vlastelicom.

Eureka momenti

Repetitor postoji od 2005. godine, kad su Boris, Milena i Ana-Marija bili srednjoškolci “koji su imali šta da kažu”, a prve koncerte su odsvirali godinu dana kasnije, u istoj formaciji u kakvoj su i danas. Sastav je isti, a šta se, ipak, promijenilo u svim ovim godinama? “Počeli smo još u srednjoj školi tako da se naravno puno promijenilo kod nas samih. I stalno se nešto mijenja, ali bitnije je ono što ostaje isto, naš odnos prema muzici.” I danas, kao i ranije, kaže, pjesme Repetitora nastaju iz “nekog napada inspiracije, žute minute, eureka momenta koji se zajedno nadograđuju”.

Odnos trojca koji čini Repetitor prema muzici neodvojiv je od publike koja ih prati na koncertima i snimanje je u drugom planu. U devet godina postojanja prešli su hiljade kilometara, njihov zvuk su čuli brojni klubovi, dvorane i festivali širom Evrope, a nije im strana ni ideja svirke čiji prihod ide u humanitarne svrhe: s Damirom Avdićem Grahom i slovenskim bendom Elvis Jackson, proljetos su u ljubljanskom Kinu Šiška odsvirali koncert čiji je sav prihod doniran za pomoć ljudima pogođenim poplavama.

Mi smo koncertni bend, to stalno ponavljamo. Ljudi treba da nas vide uživo da bi imali pravu sliku o onome što želimo da prenesemo. Studio to ne hvata do kraja, mada su nam oba studijska iskustva bila bolja nego što smo se nadali. Teško je izdvojiti neki koncert konkretno, ali recimo od onih u Bosni, možda i najbolji je bio u Tuzli kada smo prvi put svirali u nekom malom klubu gdje se nekim čudom nakrcalo stotinjak ljudi, a klub prima bar upola manje. Takvi koncerti ti ostanu urezani”, priča Boris za Urban Magazin.

Promišljanja

No, ljudi zbijeni u malom klubu tu su zbog odličnog zvuka ali ne treba zanemariti ni tekstove Repetitora koji nekad više, a nekad manje suptilno (kao u pjesmi Prosečan čovek) tjeraju na promišljanje o svijetu u kojem jesmo. Iz brojnih javnih nastupa i intervjua, njihov stav je potpuno jasan: “treba se boriti za uništenje političke elite na Balkanu” ali i protiv svake nepravde i političarenja: prekidaju koncert ako na njemu počinju skandirati skinheadi, bez problema sviraju u Prištini… Vlastelica, ipak, smatra da ni rock'n'roll nije svemoguć i da može mijenjati mišljenje i pozivati na akciju samo one koji ga protumače kako treba. “Mnogi ovi naši, a i strani političari su odrasli na rock'n'rollu, što je dokaz da on može da ima i poguban uticaj ako se ne tumači ispravno. Rock'n'roll ne treba da pati od tema i angažovanosti, već da bude krik samooslobođenja ljudi sa margine, da nosi tu energiju o čemu god da se pjeva”, kaže Boris, a o pjesmama Repetitora dodaje: “Naše pjesme nisu takve da imaju samo jedan ključ u kom se shvataju i razumiju. Niti su neka duboka poezija. Prosto to su lične priče i slike, koje su stvorene za lična tumačenja. Pitanje do koga dopire angažovani izraz danas, u vremenu konzumerizma, konformizma, prekarijata dovodi u sumnju smisao angažovane muzike. Zato smo mi tu angažovanost uvijek htjeli da stavimo iza tog ličnog doživljaja i pečata koji je važniji i vrijedniji od puke angažovanosti i koji sprečava pamfletizam.”

Scena u krizi identiteta

Borisa, kao frontmena na sve strane hvaljenog benda koji na najbolji način predstavlja indie scenu čitavog Balkana, pitamo i šta misli o kolegama muzičarima iz regiona. “Scena je raznovrsna, ima puno kvaliteta, ali je i u identitetskoj krizi. To je ovo što smo pričali o temama rock'n'rolla, angažovanosti… Kao da mu se opet traži smisao i mjesto. Za nas je to glas ulice, energija, snaga, lomljenje, grmljavina. Zato su nam sugrađani Straight Mickey and the Boyz jedan od dražih bendova. Tu je i izvrstan hrvatski neotkriveni biser, bend Vlasta Popić iz Varaždina, kao i The John iz Skoplja, Andrija iz Livna, Nikki Louder iz Slovenije. Eto od svuda po jedan, jer je duga lista, mogli bismo do sutra.” Protiv “cajki” nema ništa, sve dok ima publike za rock'n'roll. A ima je, onda kad se organizator koncerta potrudi. “I cajke slušaju ljudi, i u narodnoj muzici ima kvaliteta kao što među rock'n'rollom ima škarta. A publike za rock'n'roll ima, to se jasno vidi svaki put kad je dobro izreklamiran koncert, kad neko uloži trud, vrijeme i lovu. Sarajevo nas je baš dobro prihvatilo prvi put. Kriterion, puno ljudi, sjajan koncert, dobro najavljen, baš se osjetilo nešto taj put. Drugi put na istom mjestu je bilo malo manje ljudi, kao da je slabije bio najavljen, ali nadamo se da će zato biti svirka treća – najveća sreća”.