U zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu večeras će biti odigrana premijera predstave ‘Sveto S’, autorskog projekta rediteljke Tanje Miletić – Oručević, koja evocira sjećanje na prekinutu predstavu Sveti Sava koju je ansambl BNP-a 1990. godine pokušao izvesti na gostovanju u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu.

U predstavi igraju: Anđela Ilić, Sabina Kulenović, Ermina Nišić-Kurevija, Snežana Vidović, Lana Zablocki-Džehverović, Ištvan Gabor, Saša Handžić, Miroljub Mijatović, Nusmir Muharemović, Zlatan Školjić.

Sjećanje/Trauma – katarza

Tridesetprvog maja 1990. godine Narodno pozorište iz Zenice je došlo na gostovanje u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu s predstavom Sveti Sava (po tekstu Siniše Kovačevića i u režiji Vladimira Milčina) s kojom je prethodne večeri uspješno nastupilo na Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Pred pozorištem ih je dočekala grupa demonstranata sa četničkim obilježjima i transparentima, članovi Svetosavske stranke predvođeni izvjesnim raspopom Žarkom Gavrilovićem. Protestirali su protiv izvođenja predstave koja je, po njihovim informacijama, vrijeđala lik Svetog Save, Srpsku pravoslavnu crkvu i srpski narod kao takav. Grupa od pedesetak ili više demonstranata ušla je u punu pozorišnu salu, te uzvicima, skandiranjima, vikom i pjevanjem svetosavskih pjesama onemogućila izvedbu predstave.

Sveto_3

Ovaj događaj je i danas, nakon dvadeset i pet godina, prisutan u kolektivnom sjećanju na prostoru bivše Jugoslavije. Vjerovatno zbog toga što je jedan od aktera, nosilac glavne uloge u predstavi, bio jedan od najomiljenijih glumaca tadašnje Jugoslavije, Žarko Laušević. Frapantno je da u predstavi koristimo zapis jednog internetskog foruma na kome danas očito mladi ljudi raspravljaju s puno strasti o tome da li je trebalo prekinuti tu predstavu i zašto, te ko je i šta je sve njome uvrijeđeno. (Zabavno je to da oni iz nekog razloga misle da je Sveti Sava prikazan kao gay; očito sadašnja desničarska mladež pripisuje ono što njih najviše provocira jednoj davnašnjoj provokaciji!) U tom trenutku taj prekid predstave je bio prvorazredan medijski i politički skandal; dnevnici su počinjali s viješću o njemu, štampa se raspisivala sedmicama, svi su – od udruženja dramskih umjetnika, preko političkih organizacija i stranaka, izdavali saopštenja, uglavnom osuđujući, no ponekad i podržavajući taj brutalni napad na jednu predstavu. Organizirani su okrugli stolovi i diskusije, a jedan beogradski dnevni list je u nastavcima, u vidu feljtona, objavio cijeli tekst „sporne“ drame Sveti Sava Siniše Kovačevića.

Sveto_1

U svom tom moru informacija i komentara s početka ljeta 1990. tek se ponegdje nazire svijest o tome da je ovaj događaj samo jedan od znakova sigurnog početka kraja države Jugoslavije. Tek petnaestak dana ranije Arkan je poveo grupu od 5000 navijača Crvene zvezde na utakmicu sa Dinamom u Zagreb, gdje su pravili nerede po gradu, a na samoj utakmici provalili ogradu, ušli u teren i sukobili se sa Bad Blue Boysima, pa je povrijeđeno 59 navijača i 70 milicionera. Tih dana je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Hrvatske, a u Bosni i Hercegovini osnovana Stranka demokratske akcije.

U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica postoji posebno pamćenje tog ne baš prijatnog trenutka iz vlastite historije. Glumci i ekipa te velike predstave su preživjeli traumu i nerado joj se u mislima vraćaju, no, s druge strane, s pijetetom čuvaju osjećaj učešća u značajnom umjetničkom činu. (Bila sam zapanjena kad sam otkrila da se u Pozorištu još čuva kompletna glomazna scenografija i mnogobrojni rekviziti iz te predstave.)

Htjela sam se baviti sjećanjem na jednu predstavu i na jedan kulturno-politički skandal, no prije svega me zanimalo individualno ljudsko sjećanje (dakako, u dobro potkrijepljenom kontekstu zvaničnog dokumentiranja). Zanimalo me kako ljudi iz današnje perspektive vide taj trenutak: kako su se osjećali, čega su se plašili? I – jesu li mogli zamisliti šta ih sve čeka, kakve događaje i kakvu sudbinu im spremaju nosioci ideja koje su tada rikale iz gledališta JDP?

Sveto_2

Predstava Sveto S ili Kako je „arhivirana“ predstava Sveti Sava tako se na jednom nivou bavi dokumentarističkim elementima prekida predstave Sveti Sava, ali prvenstveno zbog onoga što takav događaj može značiti nama danas. Pitanje umjetničke slobode i, pogotovo, blasfemije ili vrijeđanja vjerskih osjećanja u umjetnosti danas je, nažalost, izoštrenije i aktuelnije nego ikad: pa danas živimo u svijetu u kome se dešava da oni uvrijeđenih vjerskih osjećanja ne samo prekidaju umjetnički čin, nego pozivaju na nasilje protiv umjetnika ili ih ubijaju. Izjave mnogih glumaca iz onog vremena, koje bi se mogle svesti na tvrdnju “Ja ne namjeravam vjernicima ometati vjersku službu u bogomolji, pa očekujem i da oni ne ometaju moju službu u mom hramu, pozorištu” – danas zvuče vrlo progresivno i nisam sigurna da bi bile dio nekog općeprihvaćenog i politički korektnog stava. Jednako nam je poznata i aktuelna situacija u kojoj se uvrijeđeni bune protiv djela koga zapravo ne poznaju; oni koji su prekinuli predstavu nisu je gledali, nisu čitali ni dramski tekst. Glasine i poneki novinski napis dovoljni su bili, onda i sada, da formiraju mišljenje puno buke, bijesa i nasilja. U takvoj medijsko – političko – propagandnoj mašineriji umjetnost zapravo ne dobija glas; ona je ućutkana, zaglušena i izviždana unaprijed, baš kao ta predstava, koja je uspjela potrajati samo devet replika.

Ultranacionalistički diskurs koji nerazmrsivo spliće religiju i nacionalne mitove, koji je progovorio povodom predstave Sveti Sava, jačao je u sljedećim godinama i našao svoju političku realizaciju u ratovima, destrukciji i smrti. Zato je važna tema kojom smo se bavili u ovoj predstavi i to posvećenje nacionalne mitologije, uzdizanje nacije i svih mitova i zabluda o njoj na razinu sakralnog. Kasnije, radikalnom militarističkom logikom, ta sakralnost vlastitog nacionalnog pokušava se, ognjem i mačem, nametnuti svemu oko sebe kao jedina koja ima pravo na postojanje. Izvjestan paradoks leži u tome da sama drama Sveti Sava ima idejni potencijal tog sakraliziranja nacije i nacionalne države, gdje je svetost Rastka Nemanjića viđena u njegovom geniju državnika, beskrajno efikasnog utemeljitelja nacionalne države; pri tome je ta država, dakako, neizmjerno autoritativna i do ekstrema patrijarhalna. I taj smo element dotakli u istraživanju scenskim sredstvima. No, očito su uticajni političko – vjerski krugovi odredili da dramu i predstavu treba staviti na odstrel i optužiti za blasfemiju, makar im argumenti bili banalni – psovka i seks u priči o svecu.

Sveto

Neizbježno je, dakle, bilo iz naše današnje perspektive postaviti pitanje šta je to zaista u našem društvu (onom, ondašnjem i svijetu u kome mi živimo) postavljeno na nivo sakralnog: religija ili nacija? Ako je to religija kao univerzalna humanistička i moralna vrijednost, kako je bilo moguće ubijati u njeno ime? A to smo, nažalost, vidjeli. I nije nam bilo moguće ne zapitati se koliko je mladića koji su tog 31.5.1990. u pozorištu galamili i pjevali himnu Svetom Savi u sljedećim godinama išlo dokazivati svoju gorljivu odanost vjeri i naciji po ratištima od Hrvatske do Kosova.

Važno je baviti se prošlošću, vlastitom prošlošću i prošlošću svoje sredine. Nadamo se da na taj način možemo bolje sagledati teška pitanja koja nam se opet nameću u ovom trenutku: koje su granice slobode govora i umjetničke slobode? Kad treba praviti kompromise? Šta znači vrijeđanje nečijih osjećanja i kad možemo misliti da imamo pravo, pa makar se neko i osjetio uvrijeđenim? Izbori koji stoje pred nama bit će, možda, i mnogo dramatičniji od onih pred kojima su starije kolege stajale 1990. godine.

Tanja Miletić-Oručević, rediteljica