Pozorišne majstore najlakše je pronaći daleko od pozorišta.To su obično oni koje teatar ne zanima kao mehanizam reproduciranja klišeja i konvencija.

Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive riječne tokove, koji uglavnom zaobilaze pozorišne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući podražavatii nekakve svjetove.

Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrirane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo pozorište umije majstorski razotkriti.

Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak evropskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Franza Kafku, Thomasa Manna i Marcela Prousta. A u tu bih grupu proroka dodao još i Johna Maxwella Coetzeea. Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta, ne  planete, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna, danas nas neumoljivo i zajedljivo prati.

Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potapaju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom brzo dosade i nepovratno  nestaju iz novinskih izvještaja, a mi se osjećamo besopomoćni, užasnuti i opkoljeni. Ne umijemo više graditi kule, a zidove koje uporno podižemo, više nas ni pred čim ne brane, naprotiv, i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo radi toga treba postojati pozorište i upravo u tome treba tražiti svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.

„Predaja pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proizilazi iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom“ – riječi koje je Kafka uzdigao do metamorfoze predanja o Prometeju snažno se odnose na to kakvo pozorište treba da bude i takvom pozorištu, koje treba da ima početak u dubini istine i da pronalazi kraj u svim njegovim djelatnicima, onima na sceni i onima u publici, čestitam svim srcem.