Život u gradu nerijetko znači blizinu drugih ljudi koje uopšte ne poznajemo, možda ih čak ni toliko da se pozdravljamo na ulici. S prozora vidimo njihov stan, sjedeći na balkonu čujemo njihove konverzacije, a često i u intimi svojih soba čujemo brojne zvukove koji nam govore o blizini neznanih komšija: smijeh, zveckanje escajga, plač malog djeteta. Ovaj prozor u tuđu svakodnevicu bio je polazna tačka za Gail Albert-Halaban, njujoršku fotografkinju, koja u svom fotografskom ciklusu “Kroz moj prozor” dokumentuje živote onako kako oni izgledaju s komšijskog prozora.

Sve je počelo kad je fotografkinju njena tek rođena beba počela buditi usred noći, a jedini narativ koji joj je mogao poslužiti kao motiv za fotografije u te sitne sate bila su dešavanja u cvjećari prekoputa, koja je radila 24 sata. Cvjećara je uskoro promijenila radno vrijeme, ali je Gail nastavila fotografisati. “Najbolji način da vidite grad je odozgo, a možete ga upoznati i gledajući iz stanova drugih ljudi”, objašnjava Gail svoj metod rada. Nakon što je svoje fotografije nastale pri pogledu kroz prozore u New Yorku okupila u monografiji, francuski Le Monde ju je angažovao da sličan ciklus fotografija napravi i u Parizu. Ista ideja će je, čini se, odvesti u brojne dijelove svijeta: “Upravo sam se vratila iz Istanbula, a uskoro idem u Buenos Aires”.

Ako pitate Gail Albert-Halaban, “život u gradu je brak između ljudi i arhitekture. Svaki grad je različit. Kultura čini veliki dio, kao i arhitektura. Još nisam bila u dva slična grada”, što znači da se njenom projektu smiješi svijetla budućnost.