Svaki je govor o Neizrecivom besciljan i besmislen. Ali, budući da je Neizrecivo sastavnica tajne njegovog bitka i budući da je njegov usud govor, čovjek je, tokom svoje historije, izgradio zaobilazne strategije posredovanog govora o Neizrecivom. Taj je govor uvijek približavanje Neizrecivom i težnja njegovom otkrivanju, pokušaj osluškivanja njegovih odjeka.

Piše: Fehim Hadžimuhamedović

Ontološki promatrano, tragedija Srebrenice jeste prostor neizrecivog. Jer, šta može preostati iza siline patnje, bola i smrti nego negovor i šutnja. Jezik se pojavljuje kao nedostatan i besmislen, njegove metafore uzmiču pred doslovnošću tragedije od koje se ne mogu spasiti posredovanjem, njegovi simboli bježe pred sirovošću istine doimajući se netačnim, diskurzivitet i logicitet jezika se iskazuju kao površni formalizam. Muk koji preostaje iza Srebrenice je znakovit. Jedna fotografija Srebrenice – slika žene okamenjenog lica, oduzima sposobnost govora njenom promatraču. Ta slika fotografa Almina Zrne, kao nijedna druga fotografija i govor, reflektira samo neizrecivo Srebrenice.

Možda je forma “šutljivog govora” fotografije jedna od rijetkih mogućih iskaza zrcaljenja srebreničkog pathosa. Za razliku od jezika, odnosno linearnog redanja lanca značenja i upošljavanja logiciteta racionalnog uma, slika, u svom rudimentarnom iskazivanju “ošine” svog promatrača, njen je “diskurzivitet” uvijek podvrgnut nelinearnoj i harmoničnoj cjelini, formi koja nema početka i kraja, i uvijek zahtijeva angažman osjećanja. Fotografija “žene iz Srebrenice”, Almina Zrne, upravo je takva slika rudimentarnog učinka. Ona nema čak niti naziv, ali “uzima” promatrača u potpunosti i izaziva empatiju bez ostatka – toliko, da ju je teško gledati duže vrijeme, teško se izboriti sa navalom osjećanja.

Jedan, hermetičan i nejasan, ali dubinski simbol nalazi se u središtu značenja ove fotografije. Taj simbol ima karakter svetog i označava “nestajanje”. On se iskazuje u dva vida, i može se razumjeti i kao predodžba dvije slike. Prva slika predočava svijet u ekspanziji. Utapanje mene i moga tijela u čitav svijet, povezivanje mene sa susjednim objektima, materijalima, šumama planinama…, sve dok se svijet i ja ne stopimo i ne postanemo jedno (jedan kvalitet). Ta slika, taj simbol svetog, nosi neku vrstu radosti u iščezavanju i priziva svjetlo… Druga je slika nestajanja suprotnosmjerna – označava svijet u skupljanju, skupljanje mene, nestajanje mene i moga svijeta u vrtlogu jedne tačke. Ta je slika težak i opasan simbol nestajanja, priziva vječni mrak i ništavilo

Fotografija srebreničke žene sa podvezanom maramom, okamenjenog lica… slika je mračnog iščezavanja čovjeka i njegovog života skupljanjem u sebe i svoju unutarnjost. Žena na fotografiji je živa osoba – ali sve što je život nju je napustilo… Ona je tek okamenjeni ostatak efemernog i materijalnog svijeta… I njena je odjeća materijalno doslovna, gdje forme dekoracije i dezena dominiraju, kao što dominiraju bore na njenom licu i zategnute linije njenog krajnje zgrčenog lica. Njen se život skupio i utonuo u nju samu. Utonuo je i svaki osjećaj, bol, misao i s njima svaki zvuk i svjetlo vanjskog svijeta – te žene više nema. Promatrač fotografije otkriva užas, koji postaje njegov: “žena sa podvezanom maramom kamenog lica nema očiju…” U njoj, u njenom svijetu nema svjetla, ono ne dopire do nje… Sav se svijet, sav se život skupio, utonuo, presahnuo u toj ženi, u njenoj unutarnjosti. Izvan nje, svijet je okupan Suncem, svjetlom. Na njenom izboranom licu Sunce, koje je nije mazilo pa joj je preplanulo kožu, ostavlja tragove svjetla i čini oštre sjene. Ženina je glava blago zabačena unatrag, okrenuta svetosti neba koje ovaj put ne obećava, izložena Suncu koje joj neće pomoći. Taj zakočeni pokret zakočio je i ukinuo vrijeme. Mogući zaključak koji užasava jeste da zapravo želja ove žene jeste da nestane, da iščezne i da je nema… Tumačen svetim knjigama o neizrecivom, Svijet nastaje svjetlom.

Svijet, koji umire na licu ove žene, postaje slijep i uranja u vječni mrak. Čitav se Svijet skupio u prazne očne duplje jedne srebreničke žene i u njima izgubio svjetlo…

Nedvojbeno, bezimena fotografija Almina Zrne, bezimene srebreničke žene antologijska je slika svjetskog značaja. Fotografija tumači konkretni udes pojedinca, Srebrenice i Bosne u njemu, i jednovremeno iskazuje vanvremenski pathos, tragediju koja nadilazi racionalno tumačenje svijeta. Pitanje koje također ne sluti racionalan odgovor jeste koji je to usud spojio okamenjeno lice jedne žene i oko jednog fotografa – ethos kamere Almina Zrne, kojom kritički promatra i premjerava svijet?