Tvornica bicikala Rog, nekadašnji simbol moćne slovenačke i jugoslovenske industrije, kasnije simbol njenog iščeznuća, danas je autonomni društveni centar, prostor slobode, kreativnosti, solidarnosti i inkluzije.

Piše: Tamara Zablocki

Svi naši poniji, omiljeni bicikli jugoslovenskog odrastanja nastali po italijanskom modelu Graziella, kao i avanturistički BMX te različiti modeli gradskih, brdskih i trkaćih bicikala rađali su se baš ovdje, u Rogu, tvorničkom kompleksu smještenom na lokaciji kakva se danas naziva elitnom, u samom centru Ljubljane, jedva desetak minuta šetnje od Prešernovog trga. Bicikli su u postrojenjima na Trubarjevoj ulici, u nekadašnjoj kožari, pravljeni od početka ‘50-ih, a u zlatnom dobu Roga, oko 1987. godine, nastajalo je između 300 i 350 hiljada Rogovih bicikala godišnje. Nakon raspada zajedničke države Rog je doživio sudbinu brojnih fabrika širom Jugoslavije: stečaj. Nekadašnji plodonosni fabrički krug u potpunosti je napušten i prepušten propadanju, a čak i nakon što je 2002. zvanično prešao u ruke Opštine, godinama je služio tek kao simbol propasti nekad jake industrije.

Zahvaljujući grupi mladih ljudi koja je prije deset godina odlučila preskočiti zakatančenu kapiju napuštenog kompleksa, očistiti zapušteni prostor i prenamijeniti ga, Rog je dobio novu priliku za život, a u bezličnim sivim zgradama postepeno je nastajao dinamični i višenamjenski društveni centar koji su njegovi korisnici i korisnice, umjetnici i umjetnice, akrobate i skateri, studenti i studentice, aktivisti i aktivistkinje u potrazi za adekvatnim prostorom za djelovanje sami osmišljavali prema svojim potrebama. Postajao je društveni centar u kojem su od početka bile dobrodošle grupe koje je ostatak društva ostavio na cjedilu: umjetnici i studenti bez prostora za rad, „izbrisani“, obespravljeni „nevidljivi“ radnici, tražioci azila i svi oni koji su tražili zaklon od diskriminacije, rasizma, seksizma, homofobije – ukratko, od nepravde vanjskog svijeta. Hrabrost da zauzmu prostor koji je godinama zjapio prazan rezultirala je aktivističkim akcijama, razmjenom ideja i kreativne energije, rođenjem i rastom cijele jedne nove zajednice, ali i bitkom s gradskim vlastima.

Osvajanje zajedničkih prostora

Rogova korisnica, jedna od nekoliko hiljada njih, Eva Zibler iz Cirkusarne NaokRog za Urban magazin je podsjetila na začetke promišljanja Roga kao otvorenog prostora za djelovanje. „Na početku se radilo o projektu studenata i studentica arhitekture, neformalne skupine Temp, koji su u gradskoj jezgri označavali napuštene objekte velikog kapaciteta protiveći se njihovom zanemarivanju. Počeli su s kraćim programom, a potom se Rog punio ljudima koji ili nisu mogli dobiti mjesto nigdje drugo ili im je odgovarao baš ovakav prostor, kakav prije korištenja moraš sam popraviti i osmisliti, a usput i puno toga naučiti, napraviti sam i funkcionisati u kolektivu.“ Početna skupina, koja se u zvaničnoj komunikaciji s gradskim vlastima zvala Inicijativa za Rog, pokušala je legalnim putem dobiti dozvolu za privremenu revitalizaciju nekadašnje fabrike, ali je odbijena uz objašnjenje da objekat nije siguran za upotrebu. Bez obzira na mišljenje gradskih vlasti, odlučili su zaposjesti Rog. Bio je to početak priče o centru grada koji, rame uz rame s donosiocima odluka, kreiraju i njegovi stanovnici.

Izidor Barši, moj drugi sagovornik iz Roga, član kolektiva Živko Skvotec, napominje da nastanak autonomnog društvenog centra treba staviti u društveno-historijski kontekst. „Važno je razumjeti okolnosti u kojima se desilo zauzimanje Roga. Jedna je, historijsko-geografski gledajući, propast socijalizma i nastupanje potpuno drugačije organizacije javnih prostora i odnosa do vlasništva. Za vrijeme socijalizma su u kvartovima i zgradama postojali zajednički prostori, koji su danas neformalno ali suštinski privatizovani. Potreba za prostor kakav je Rog, koji nije unaprijed pod nadzorom i u kojem se ne zna tačno ko ga posjeduje, desila se nakon što su ti specifični prostori, koji nisu bili ni privatni ni javni, počeli radikalno nestajati. Rog je, istina, u vlasništvu Gradske opštine Ljubljana, ali Opština s njim nije napravila ništa. Druga je, s kulturno-političkog aspekta, činjenica da od ‘90-ih kultura u Sloveniji djeluje na temelju javnih sredstava, što je dovelo do jake birokratizacije i institucionalizacije kulture i prave bitke za javna sredstva, a mnogima u potpunosti onemogućilo da uđu u javni prostor djelovanja. Rog je bio odgovor na to, ali i na čitav niz nestalih društvenih aktivnosti koje je ranije obezbjeđivala država, odgovor na osiromašenje socijalne države.“

Skate park, društveni centar, cirkus, ateljei

Deset godina, puno popravaka, čišćenja i reciklaže kasnije, među hiljadama bicikala i onim što je ostalo od opreme nekadašnje fabrike djeluje mnoštvo neformalnih kolektiva, pojedinaca i pojedinki koji su u nekom kutku Roga našli prostor za svoj rad. U Cirkusarni NaokRog odvijaju se akrobatske i cirkuske vježbe. U Skate parku, u zatvorenom, svoje mjesto i za hladnih dana imaju skateri i roleri. U Živko Skvotec dolaze zainteresovani za čitalačke kružoke i javne debate. U Socijalnom centru tražioci azila pristigli u izbjegličkom valu s Bliskog istoka besplatno uče slovenački i engleski, učestvuju u radionicama, nalaze, kako kažu moji sagovornici, „sve što im treba da prežive dan“. Socijalni centar je mjesto nastanka Protivrasističkog fronta, a tu se pripremaju i protesti, jer, kako se može i pretpostaviti, ljudi koje ćete sresti u Rogu isti su oni koje ćete vidjeti na protestima za otvaranje granica i poštivanje ljudskih prava manjina i deprivilegovanih. U Fuzbal placu naići ćete na sportske aktivnosti, između ostalih i kung fu. Iz kuhinje pod šatorom privući će vas mirisi hrane koja se upravo krčka u loncu. U ogromnom unutrašnjem dvorištu može vam se desiti, kao što se desilo meni, da upoznate sredovječnog Nijemca koji je, u potrazi za novim domom u kojem će provesti ostatak života, autoprikolicom doputovao iz Kölna i u Rogu našao mjesto na kojem će poslušati akorde Pink Floyda koji dopiru s prozora i sklopiti prva poznanstva. Prvi dom, prostor za probe, u Rogu je našao i ženski zbor Kombinat. Brojni mladi umjetnici i umjetnice tu su dobili prve ateljee. Prostori su vremenom mijenjali svoje namjene, korisnici su ih dijelili, neki su odlazili, drugi dolazili.

Izidor Barši je s manjom grupom filozofa i teoretičara u Rogu prije tri godine našao mjesto za predavanja i simpozije kakvo im je trebalo. „Razmišljajući koji prostor bismo zauzeli, dobili smo sjedište u Rogu, tako da smo na kraju skvotirali – skvot. Na početku smo organizovali seminar na kojem smo čitali Foucaultovu Arheologiju znanja, a srijedom smo održavali predavanja nazvana po osnovnoškolskom predmetu Poznavanje prirode i društva. Bila je to naša reakcija protiv fakulteta, a i protiv Radničko-punkerskog univerziteta, kvaziizvanakademske institucije u kojoj također nismo mogli raditi ono što smo željeli jer nije bila dovoljno otvorena. U Rogu smo insistirali na principu otvorenosti i uključivanja. Pored predavanja, imali smo projekcije filmova koji su se u isto vrijeme nalazili na repertoaru Kinodvora, ali su se u Rogu mogli pogledati besplatno, a potom smo se preusmjerili na tematske projekcije. Taj isti prostor koji smo koristili mi koristile su i druge grupe, poput Erasmus studenata i studentica koji su tu održavali međunarodne susrete, a danas se u njemu održavaju i probe za predstave.“

Eva Zibler naglašava da se malo gdje osim u Rogu mogu naći prostori s tako visokim stropom potrebnim za cirkuske i akrobatske vježbe. „Rog se za cirkuske vježbe koristio već po samom zauzimanju jer je riječ o halama dovoljno visokim za zračne discipline. Prije dvije godine smo ponovo uredili taj prostor, parter prekrili gumama nađenim u fabričkoj galvani – hali u kojoj je rađena galvanizacija – kako bi bio adekvatniji za vježbanje, objesili tkanine, obruč i trapez, a danas se tu održavaju radionice i otvorene vježbe na koje bilo ko može doći, tu se rastezati, žonglirati…“ I cirkuski prostor je višenamjenski: u njemu se održavaju koncerti jer je riječ o prostoriji s najboljom akustikom u cijelom Rogu.

Bitka za Rog

Glomazna, neugledna betonska građevina s mnoštvom polupanih prozora, danas prekrivena muralima umjetnika koji su na njenim zidovima našli idealan prostor za rad, uprkos svom izgledu i gabaritima neobično uklopljena u živopisnu Trubarjevu ulicu punu jurećih bicikala, egipatskih, indijskih, libanonskih restorana, prodavnica začina i kineske hrane, malih barova i galerija, zasigurno najmultikulturalniju ulicu u slovenačkoj prijestonici, u aprilu se našla na udaru gradskih vlasti. Baš u vrijeme obilježavanja desete godišnjice djelovanja autonomnog centra naređeno je rušenje Roga. Gradonačelnik Zoran Janković je na tom mjestu zamislio izgradnju Centra Rog, u kojem će, ako prethodno prežive birokratsko minsko polje, umjetnici aplicirati za komadić prostora, a daleko više će biti onih koji će ostati na ulici. Osim toga, brojni nedovršeni građevinski projekti u centru Ljubljane, koji iza zaštitne ograde godinama čekaju na bolja vremena, nameću sumnju da bi iza srušenog Roga ostao još samo jedan neiskorišten prostor.

Rogovci su najprije organizovali veliki protest podrške daljnjem djelovanju Roga, dolazak prvih bagera i radnika početkom juna spriječili su fizičkim obračunom, a potom su se morali odbraniti i organizovane grupe maskiranih napadača. Na ulazu u Rog postavili su barikadu opasanu bodljikavom žicom, čiju je ironiju teško ne primijetiti u Sloveniji, koja se upravo bodljikavom žicom branila od izbjeglica. Organizovali su Rogoviljenje – u prevodu „pravljenje nereda“ – program koncerata, izložbi, predavanja i debata u svrhu podrške opstanku Roga.

„U Sloveniji je još u ‘80-im postojala kontrakulturna, alternativna scena, i to je zasigurno jedan od temelja današnje alternativne scene u Ljubljani.“

A podršku su pružili mnogi. Na izložbi Decentralizacija savremenih umjetnosti učestvovala su poznata imena poput direktorice Moderne galerije u Ljubljani Zdenke Badovinac, Novog kolektivizma i kolektiva IRWIN i ŠKART. Ciklus javnih rasprava otvorili su, između ostalih, antropologinja Svetlana Slapšak i osnivač Mirovnog instituta Tonči Kuzmanič, otvorenim pismom gradonačelniku su se obratile univerzitetske profesorice okupljene u Feminističkoj akciji FemA. Sedmičnik Mladina je Rogu posvetio naslovnicu i veliki dio izdanja, na dobrotvornom koncertu podrške svirao je Damir Avdić, Dubioza Kolektiv je podršku pokazala nenajavljenim dolaskom i nastupom u Rogu, a poznati italijanski ulični umjetnik Blu je na najvišoj fasadi Roga kreirao džinovski mural pištolja sačinjenog od simbola Roga i borbe za Rog: megafona, knjiga, olovaka, kistova, sprejeva za grafite, muzičkih instrumenata, bicikala, bodljikave žice i – mozga.

blu

Spisak onih koji razumiju smisao postojanja Roga u svijetu diktature kapitalizma puno je duži od nabrojanog. Barši i Zibler pojašnjavaju da se zauzimanje Roga, njegov dosadašnji opstanak, kao i trenutna podrška koju uživa moraju posmatrati kroz historiju slovenačke alternativne scene. „U Sloveniji je još u ‘80-im postojala kontrakulturna, alternativna scena, i to je zasigurno jedan od temelja današnje alternativne scene u Ljubljani. Dio aktera tadašnje kontrakulturne scene je danas s nama ovdje, a dio je prešao u institucije – ne samo institucije kulture nego generalno na lijevo-liberalnu političku scenu. Borba koju Rog sada vodi moguća je samo zato što na području medija, kulture i politike postoji jedna, nazovimo je, ljevičarska hegemonija. Na nivou ideologije i politike, oni sebi ne mogu dopustiti da nas ne podrže. Mi smo, osim toga, odrastali uz Metelkovu (zaposjednutu bivšu kasarnu koja u obliku autonomnog centra, ali i turističke atrakcije gazi već svoju 24. godinu, op. a.) i već kao tinejdžeri smo znali da je takvo nešto moguće.“ Očekivano, većina sugrađana je, ipak, spremna braniti neoliberalne vrijednosti radije nego aktiviste za prava ugnjetavanih i umjetnike, zato pozivaju na izbacivanje Rogovaca iz prostora „koji nisu platili“.

Borba koju Rog sada vodi moguća je samo zato što na području medija, kulture i politike postoji jedna, nazovimo je, ljevičarska hegemonija.

Vidljivost i glasna podrška koju dobija bitka za Rog možda će ipak donijeti bolje razumijevanje onoga što se dešava unutar zaboravljenih zidina stare fabrike, jer, kako kažu moji sagovornici, Rog se počeo istinski otvarati ka spoljašnjem svijetu tek onda kad su na njegov ulaz postavljene barikade i bodljikava žica. „Rog je većinu vremena bio zatvoren prema vanjskom svijetu i tek sada, otkako traje bitka za Rog, shvatamo da u svim tim godinama nismo dopustili ni najbližim susjedima da nas upoznaju, da vide šta mi to ovdje radimo. Ta zatvorenost je, međutim, imala i svoju dobru stranu: ljudi koji su trebali zaklon i zaštitu osjećali su se sigurnim. Tama u zgradi bez struje štitila ih je od predrasuda i nasilja vanjskog svijeta.“

Rog za budućnost

Rušenje Roga je nedavnom odlukom suda privremeno zabranjeno, a Rogovci se nadaju da će budućnost ovog prostora biti odlučena u dijalogu s Opštinom umjesto obostranim tužbama. „Na mjestu Roga bi trebao, prema ideji Opštine, niknuti međunarodni kulturni centar, a mi baš to već imamo“, tvrde. Ako Opština bude spremna na razmišljanje izvan okvira i prepozna važnost Roga kao umjetničkog i aktivističkog centra kakav ne može nadomjestiti još jedna gradska institucija kulture, uređena po zamislima onih koji se umjetnošću i aktivizmom nikad nisu bavili, u budućnosti će morati biti dogovorena sanacija kompleksa i njegovo opskrbljivanje strujom.

Upitani kako zamišljaju idealnu sliku budućnosti Roga, Izidor i Eva odgovaraju: „Gomila djece koja se igraju ovako ovdje, vježbaju cirkuske vještine, filozofiraju o čokoladi… (smijeh). Idealna budućnost je Rog kao istinski dnevni centar s aktivnostima u kojima bi učestvovalo i stanovništvo iz kvarta. Rog kao autonomna zona, neinstitucionalizovan, neoporezovan jer je neprofitan. Rog kao živi organizam: prostor tvornice može se još ispuniti najrazličitijim djelatnostima. Rog kao kulturno-politički centar u kojem se potpuno različiti ljudi upoznaju i rade zajedno. Rog uz sadašnji vid vođenja, bez podjela.“