Piše: Zoran Lešić

Fotografije: Zoran Lešić

Ona. Majka sa čedom u krilu. Bubi frizura ala Khmer Rouge. Bluza crna, obična. Tamne velike oči natečene od plakanja, graške znoja na blijedoj koži. Crna ploča sa khmer natpisom i brojem. Datum 14.5.1978. Ime joj je Chan Kim Srun. Žena je Seat Chhe Tuma, zamjenika ministra spoljnih poslova u vladi Brata broj jedan – Pol Pota. Beznadežna, prepuštena sudbini. Gleda vas pravo u oči.

On. Na licu grimasa za koju bi trebalo pretpostaviti da je osmijeh. Praznih očiju, sjedi ispred mikrofona i obraća se svojoj crvenoj braći. Teško mi je odrediti da li objašnjava kamaradima ljepotu i veličinu revolucije ili ih obučava kako izvući priznanje iz zatvorenika prije pogubljenja. Na fotografiji je Comrade Duch (Kang Keklew), komandant zatvora Tuol Sleng. Gleda negdje gore, iznad glava.

I ako u Kambodži nije bilo dominantne etničke grupe niti nacionalizmom opsjednute većine, od 1975. do 1979, za vrijeme vladavine Crvenih Khmera, u 45 mjeseci povratka na „nultu“ godinu, dva miliona muškaraca, žena i djece umrlo je od gladi, prisilnog rada, bolesti ili je brutalno ubijeno. Na početku u ime političke ideologije, a kasnije zbog krvožedne i izopačene paranoje. Znati francuski ili nositi naočare bio je smrtni grijeh i dovoljan razlog da završiš u S-21, prepušten na nemilost, jer milosti nije bilo, stram i mržnjom otrovanih desetogodišnjih stražara. Braća su ubijala sestre. Djeca roditelje. Khmeri su ubijali Khmere!

Tuol Sleng (ili skraćeno S-21) je 1980. pretvoren u muzej i otvoren za javnost. Hiljade registarskih fotografija zatvorenika izložene su u istim onim prostorijama u kojima su žrtve mučene. Niko nije mogao biti pogubljen dok ne bi „priznao krivicu“. Poslije perverzne i nezamislive torture kojoj su zatvorenici bili podvrgnuti, svi su na kraju „priznali“ – „istinu, samo istinu i mnogo više od istine“!

Za sve to vrijeme jedan je čovjek bio zadužen za „slikanje“ u S-21. Nhem Ein se pridružio revoluciji 1970, u desetoj godini života. Pol Pot ga je poslao u Kinu da usavrši fotografski zanat, te je postavljen za fotografa u S-21. „Ja sam fotograf i ne znam ništa“, rekao bi novopristiglim zatvorenicima dok bi im skidao povez sa očiju i namještao ih u poziciju za slikanje. A znao je, znao je ono što oni nisu – da će svako ko stane pred njegov objektiv biti pogubljen. Upravo te njegove registarske fotografije zatvorenika iz Tuol Slenga postale su najsnažniji simbol kambodžanskog holokausta. Dokaz ludila jedne ideologije i golgote njenih nevinih žrtava.

Kada je 1997. godine selekcija tih fotografija izložena u muzeju MoMA, ozbiljno sam se zapitao: „Koji to ima smisao?“ U sterilnosti galerije za gledaoca je u prvi plan postavljena fotografska studija portreta, a u drugi gurnuto brutalno svjedočanstvo masovnog zločina. I tako, 20 godina nakon njihovog nastanka neko je od 6000 sačuvanih negativa odabrao 100 „najuspješnijih“ i postavio u galeriji da budu gledane kao „portret jednog vremena“. Neko je sebi dozvolio slobodu da odredi ko će da preživi zaborav, a ko ne.

I sada u mom studiju stoji uramljena reprodukcija fotografije Chan Kim Srun. Fotografije Ducha, koje sam snimio 26. i 27. februara 2008. na sudskom suočenju u Phnom Penhu, su na „sigurnom“, u sefu. Rijetko bacim pogled na njih, a i kad to učinim, vidim samo onaj isti glupavi osmijeh, kao na onoj slici od prije 30 godina. Nema žaljenja, emocija – ništa! Samo pogled u prazno. Sa obje strane!

A Srun – kad god je pogledam, nazirem svoju nejasnu refleksiju u staklu koja se miješa sa hiljadama refleksija njenih nestalih sapatnika i kao da mi njena prelijepa usta tiho, pretiho šapuću na hibru, armenskom, romskom, tutski, khmer… na bosanskom: ZAŠTO. ZAŠTO. ZAŠTO.