Pozornicu je protvorio u prostor na kom govori umjesto obespravljenih, poniženih i oštećenih, a njegova polazna osnova, ideja, scenografija i poenta su isključivo istina

U vremenu kad sebi svako prišiva etiketu angažovanosti, za reditelja Olivera Frljića najispravnije je vezati časnost, jer upravo su takvi njegovi izbori, režije i svjetonazori. Pozornicu je protvorio u prostor na kom govori umjesto obespravljenih, poniženih i oštećenih, a njegova polazna osnova, ideja, scenografija i poenta su isključivo istina, bilo da je riječ o rasvjetljavanju zločina počinjenih u ratu u Hrvatskoj, ubistva premijera Zorana Đinđića u Srbiji ili kada progovara o vlastitom porodičnom iskustvu kroz jednu od najboljih Frljićevih predstava ”Mrzim istinu”. Vjerujući da svako ima pravo na vlastite izbore, ne osuđuje one koji zbog straha od gubitka egzistencije pristaju na razne kompromise. Mogao je biti i socijalni slučaj jer se u šesnaestoj godini našao sam bez roditelja u Splitu na početku rata. Umjesto toga postao je najuspješniji regionalni pozorišni reditelj koji je trenutno na poziciji intedanta riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca .

(Pogrešni) izbori

”Prvo sam studirao teologiju zato što nisam znao što bih studirao. Filozofiju sam studirao jer sam to želio ali mislim da je bilo na krivom mjestu, trebao sam je studirati na nekom normalnom filozofskom fakultetu a ne na Filozofskom fakultetu družbe Isusove a akademiju sam upisao tek kad se raspala moja kazališna grupa Le Cheval, ja sam htio nastaviti baviti se kazalištem ali tu sam već malo postao svjestan kakav je taj sustav, ta glupa diploma je potrebna kao vrsta legitimacije sa kojom se počinje raditi u institucionalnom kontekstu, a onda sam u tom institucionalnom kontekstu radio ono što sam mislio da treba raditi, tj. propitivati ga iznutra”, prisjeća se za Urban magazin Oliver Frljić, reditelj za kog se najčešće vezuje rad bez dramskog predloška što svakako nameće i pitanje da li je odbacivanje teksta jedan od metoda dekonstrukcije uobičajenih pozorišnih matrica. Frljić podsjeća da nije riječ o nečemu novom već pristupu koji svoje korijenje ima od antike a za čim mi kaskamo.

”I Krleža je govorio o našem uobičajenom kašnjenju u recepciji evropskih književnih i inih tendencija. Mi smo valjda i točak otkrili sa 200 godina zakašnjenja. Od svojih početaka bavim se kritikom logocentrizma u kazalištu a tekst i dramski autor su ta instanca koja bi htjela kontrolirati i kazališnu reprezentaciju i značenje.”

Luksuzi

Najveći luksuz danas je imati autonomno mišljenje, onda to mišljenje artikulirati, a zatim snositi posljedice tog mišljenja. Zato većina ljudi ne misli jer mišljenje ima veliku cijenu”, kaže naš sagovornik koji poštuje autonomiju svojih saradnika svjesno ih izlažući ekstremnim situacijama.

”Moji projekti su takvi da svako može izaći kad hoće, naravno ne nekoliko dana prije premijere, ali do tada je valjda shvatio šta radimo i mogao je donijeti odluku. Ja sam pokušao demokratizirati proces rada. Ljudi mogu donijeti različite odluke. Ja ih stavljam u ekstremne situacije upravo zato što ne želim da budu poslušnici reditelja. Želim da se sami odrede. Glumcima u Rijeci, s kojima sam surađivao na svom zadnjem projektu, je jasno da ih mnoge kolege ne samo da neće pozdraviti već će raditi rukama i nogama da im zatvore sva kazališna vrata u Hrvatskoj. Glumci su ipak u malo težoj situaciji od mene jer su vezani za jezik a ja mogu raditi u drugim govornim područjima.”

Oliver Frljić kaže da je pitanje da li će nakon posljednje predstave ”Hrvatsko glumište” imati priliku režirati u Hrvatskoj jer činjenica je da smo navikli da na na čelne pozicije u kulturi dolaze politički poslušnici, a ne oni koji će dovoditi u pitanje političku opciju koja ih je postavila.

Njegov minuli rad mu omogućava luksuz da u okviru institucije radi isto što je nekada radio kroz vlastite režije. I neće da pravi nikakve kompromise, čak ni u okolnostima kad jedno nacionalno kazalište od kulturnog fikusa pretvori u nešto drugo, mijenjajući kulturnu paradigmu i propitujući šta uopće jesu nacionalna pozorišta u 21. stoljeću.

Njegova postavka predstave ”Hrvatsko glumište” stvorila je novu mrežu neprijatelja.

”Podrška kolega je bila mala i mogu je prebrojati na prste jedne ruke i to najviše govori o hrvatskom glumištu i potvrđuje moju tezu, da parafraziram Vjerana Zuppana iz knjige Uvod u fenomenologiju hrvatskog glumišta, koji kaže da je hrvatsko glumište pojam koji radi na važnosti pojma. To je dakle jedna heterogena masa koja si je našla kišobran a to je ta sintagma hrvatsko glumište, skupila se ispod njega i, kao što Krleža kaže, smrdi ali je toplo.”

Homofobna društva

Prozivanje hrvatskog društva za grijehe fašizma u najnovijoj predstavi koju je Frljić postavio na početku intendature u riječkom Hrvatskom kazalištu Ivana pl. Zajca uz javnu podršku LGBT zajednici, Italijanima koji žive u Rijeci i Bojanu Glavaševiću protiv kog su bili branitelji, serijski su ”udarci” ovog čestitog čovjeka u pleksus dominantnoj heteropatrijarhalnoj i profašističkoj javnosti.

”Činjenica je da živimo u društvima koja jesu homofobna. LGBT zajednica jako sporo dobiva, a onda još sporije ostvaruje svoja prava. U Hrvatskoj se dogodio ovaj nesretni referendum gdje se glasalo za institucionalizaciju homofobije. Akcija s postavljanjem zastave LGBT zajednice htjela je ukazati na homofobiju hrvatskog društva, a udruženo lijevo-desne reakcije su to potvrdile. Uz to, htjeli smo pokazati da HNK je prostor svih građana, a ne samo pripadnika većinskog nacionalnog korpusa. Dakle, HNK je prostor svih, bez obzira na njihovu vjersku, spolnu, rodnu ili nacionalnu pripadnost. Zastavu smo izvjesili na Dan neovisnosti jer smo pretpostavljali da će hrvatsku homofobiju dodatno zaboljeti afirmacija prava ove manjine na dan kad većina nekritički slavi. Dakle, datum nije slučajno izabran. Htjeli smo pokazati da država, što god mi mislili o njoj, mora poštivati prava svih svojih građana”, objašnjava nam Frljić, a na pitanje kako je moguće da se referendum dešava u trenutku kad je Hrvatska već ušla u Evropsku uniju objašnjava kroz primjer pojačane fašizacije i drugih društava koja su u skorije vrijeme ušla u EU, jer ih do ulaska njihova vlast pokušava disciplinirati.

”Problem zakona o referendumu je što se njime legalno može odlučivati i o onim pravima koja su ustavom zagarantirana. Kad u ustav uđe odredba kao što je ova da je brak isključivo zajednica muškarca i žene, onda to, budući da je ustav temeljni dokument određene zemlje, ima reperkusija i na druge zakone i ono što se u njima piše. Tako da trenutno u Hrvatskoj ne samo da istospolni parovi ne mogu ući u bračnu zajednicu nego ne mogu posvojiti dijete što bi po meni trebalo biti normalno.”

Frljić se nije umorio od obavljanja posla koji bi trebale raditi institucije. Vjerujući da za umjetnike zločin nikada ne zastarjeva, nakon neuspjelog pokušaja u Zagrebu, predstavu ”Aleksandra Zec” postavio je u Rijeci.

Umjetnici umjesto institucija

”Mislim da će umjetnici uvijek raditi posao onih institucija koje bi se trebale baviti ‘našim’ zločinima. To je situacija koju imamo od antičke Grčke i Eshilovih Perzijanaca gdje autor teksta govori ono što svi znaju, što je javna tajna – kako se grčka vojska ophodila prema poraženim Perzijancima i to govori upravo iz vizure onih koji su poraženi. Mi imamo specifičnu situaciju da većina zločina iz devedesetih nije procesuirana – jer institucije to ne žele napraviti. Onda nam preostaje da se svim tim klanjima, masovnim grobnicama, ali i strukturalnim fašizmom bavimo u umjetnosti. Mi ne možemo izreći sudsku kaznu ali možemo izreći simboličke osude za ono što se događalo. I vjerojatno ćemo to raditi do sljedećeg rata, a onda dolaze na red novi zločini.”

Kako nastaviti živjeti na prostoru na kom se nije desila katarza, kada žrtve nisu dobile satisfakciju barem kroz adekvatno procesuiranje počinilaca zločina, kako da nastavimo graditi postratno i postkonfliktno društvo kada nemamo ni jednog zdravog temelja za to, pitamo jednog od najmjerodavnijih sagovornika na ovu temu.

”Po meni to što se u svim ovim društvima nije dogodila denacifikacija, ona su zadržala one vrijednosi koje su stvorena u ratu. Bosna je specifična po tome jer se u njoj ništa neće riješiti dok ideja građanskog društva ne pobijedi jedan fašistički etnoteritorijalni koncept. Pristanak na ovakvu i ovu Bosnu je pristanak na različite fašizme koje su je stvorile – od onih unutrašnjih, do onih vanjskih.

Koliko god da nas je malo važno je da pokušamo artikulirati drugačije pozicije, da se one pojave u javnom prostoru. Ovi protesti su pokazali da ideja građanskog bunta u BiH nije mrtva, ali se mobiliziralo sve živo i mrtvo da tu ideju građanskog društva ubiju u samom začetku. S druge strane vidjećemo da li je upravo produbljenje krize uz neku novu političku platformu stvori pretpostavke da se u Bosni ali i u ovim drugim republikama stvari počnu mijenjati. Imate ovu paradoksalnu situaciju u Srbiji, gdje je čovjek koji je govorio ‘za jednog ubijenog Srbina ubićemo sto muslimana’ danas premijer i cijelom društvu to nije problem. Jedini kome je to problem u ovom trenutku je Vojislav Šešelj, njegov bivši partijski kolega. Šešelju je, naravno, problem što Vučić nije nastavio provoditi njegovu politiku. U Hrvatskoj imamo vječni HDZ koji nestaje i vraća se i koji se u ovom trenutku potpuno okrenuo retorici iz devedesetih. Pitanje je samo kad će ta retorika sa riječi preći na djela”, smatra Frljić.

Ukoliko bi bilo moguće izmjeriti koliko je koja Frljićeva predstava izazvala reakcija, onda bi ”Zoran Đinđić” postavljena u beogradskom Ateljeu 212 pod tadašnjim vodstvom Kokana Mladenovića zauzela jedno od prvih mjesta. Hrabra, angažovana i časna Mladenovićeva odluka ”nagrađena” je njegovom smjenom nakon Frljićevog Đinđića, ali pod drugim obrazloženjem.

Nedostatak hrabrosti

Danas Oliver Frljić smatra da je važnije i od same predstave tadašnja Kokanova spremnost da je uvrsti na repertoar, za šta sada, kada Frljić nudi da u Srbiji režira predstavu o Aleksandru Vučiću niko nema hrabrost, što našeg sagovornika ne znenađuje jer ljudi u svojoj osnovi nisu časni.

”Ne znam što bi u Srbiji bilo aktualnije od činjenice da zemlju vodi čovjek koji je još prije nekoliko godina na tablu sa imenom ulice Zorana Đinđića nalijepio ime ulice Ratka Mladića.

Ne trebamo biti naivni i misliti da su ljudi po prirodi časni. Biti častan zahtijeva odgovornost i spremnost na žrtve. Društvo koje je promoviralo brzo bogaćenje, u kojem su ratni zločinci najveće zvijezde ili njihove supruge se ne može tako jednostavno odlučiti za suočavanje sa tom i takvom prošlošću. Zbog toga je vrlo važno da postoje teatri i upravnici koji se usuđuju postaviti i predstave koje govore o onome što nam se događalo jučer i načinu na koji zbog toga živimo danas.”

Raditi i živjeti na način kako to čini Oliver Frljić zasigurno nije najudobniji izbor, ali ako nam komfor nije imperativ te od toga kako živimo važnije šta ćemo ostaviti iza sebe, Oliver Frljić je sjajna inspiracija i putokaz. Njegovo pozorište je živo, progresivno, otrežnjujuće, baš kakav je i sam, stvoren da djeluje ”protiv sistema” čak i onda kada je formalno njegov dio.

Iz Rijeke neće otići jer vjeruje da je Rijeka drugačija od ostatka Hrvatske, učiniće to samo onda ako tako budu željeli njeni građani.