Povodom obilježavanja stogodišnjice rođenja slikara Behaudina Selmanovića, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića organizovao je naučni skup, izložbu i studentsku konferenciju, s ciljem afirmacije likovnog stvaralaštva jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika. Obilježavanje stogodišnjice rođenja Behaudina Selmanovića započeo je naučnim skupom pod nazivom Hommage slikaru Behaudinu Selmanoviću povodom stogodišnjice rođenja, a nastavljen dokumentarnim filmom Blistava jednostavnost slikara Behaudina Selmanovića, autora Ivana Kordića, u produkciji Televizije Sarajevo.

Izložba nakon tri decenije

U Bošnjačkom institutu također je postavljena izložba Behaudin Selmanović 1915 – 2015. Izložba je zajednički projekat Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića i Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine i s pravom možemo reći da se radi o jednom od najznačajnijih kulturnih događaja u oblasti likovne umjetnosti u Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina. Riječ je o prvoj velikoj izložbi slika ovog bosanskohercegovačkog umjetnika nakon njegove prve i jedine retrospektivne izložbe, koja je otvorena u Umjetničkoj galeriji BiH u decembru 1986. godine. Gotovo trideset godina poslije, javnost je ponovo dobila priliku da vidi umjetnička djela Behaudina Selmanovića, neka izložena prvi put. Djela za izložbu Behaudin Selmanović 1915-2015 ustupili su: Abdulmedžid Selmanović, Meliha Husedžinović, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Muzej Sarajeva, Franjevački samostan sv. Anto u Sarajevu, Muzej grada Zenice, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci, Međunarodna galerija portreta Tuzla, Ustanova „Založba kralja Tomislava“ u Čapljini i Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića. Umjetnička djela iz privatne kolekcije Abdulmedžida Selmanovića izložena su u galeriji Bošnjačkog instituta, a djela iz fundusa Umjetničke galerije BiH i kolekcija ostalih galerija, muzeja i samostana u BiH postavljena su u Umjetničkoj galeriji.

Behaudin_1

S ciljem predstavljanja izuzetno vrijednog likovnog stvaralaštva Behaudina Selmanovića mladim generacijama istraživača/ica, studenata/ica i umjetnika/ica, Bošnjački institut je organizovao stručno predavanje o stvaralaštvu Behaudina Selmanovića i tematski obilazak izložbe, a stručna predavanja iz oblasti historije umjetnosti i slikarstva održali su prof. dr. Ibrahim Krzović i profesor i slikar Salim Obralić. Bošnjački institut 10. februara 2016. godine priprema i studentsku konferenciju na kojoj će studenti/ice historije umjetnosti i slikarstva, kao i mladi historičari i historičarke umjetnosti dobiti priliku da prezentiraju i izlože svoje radove koji će se ticati likovnog stvaralaštva Behaudina Selmanovića.

Bošnjački institut ima za cilj inicirati jedan novi, sveobuhvatniji pristup istraživanju različitih slojeva likovnog stvaralaštva Behaudina Selmanovića, koji bi u konačnici trebao rezultirati prvom monografijom i drugim objavljenim naučnim radovima o umjetničkom djelu ovog gotovo zaboravljenog bosanskohercegovačkog slikara.

Behaudin Selmanović – Selman (1915.-1972.), umjetnik je rijetko skromne biografije, za biografe skoro nezahvalne i nezanimljive, za sociologe tipičan primjer fenomena “neuklopljenosti” kao česte sudbine savremenog umjetnika. Cijeli život proveo je sklonjen od buke i agresivnosti vanjskog svijeta, u toplini kuće ili ateljea, sabirajući svoj pogled – u dugim samoćama – na tri do četiri teme koje je stalno, strpljivo i dugo varirao. Kao i njegov život i Selmanova umjetnost je uglavnom statična i mirna. Estetske revolucije koje su prohujale umjetnošću u vrijeme njegovog života kao da ga nisu zanimale. Zbog toga se njegovo stvaralaštvo, umjesto na faze, može podijeliti jedino na tematske skupine: na figuru (portreti, autoportreti i ženski aktovi), pejzaž i mrtvu prirodu. Ali ni u ovim temama Selmanovo slikarstvo nije intelektualna zapitanost pred realnošću, već njeno smireno posmatranje. Izuzmemo li figuralne motive, i u pejzažu i u mrtvoj prirodi više je volio oblike prožete čarom davnine i komponentama istočnog porijekla (slike Husref-begovog hamama, Begovine u Stocu, Počitelja). Na neki poseban način ovim slikama on je pokazivao svoj odnos prema svijetu u kojem živi – svoju nostalgiju i sentiment prema toplini jednog drugog vremena, načina života i civilizacije koja mu je bila shvatljiva, slična ona u kojoj je rastao.

Selmanova izolacija je, najvjerovatnije, bila ishodište i razlog za njegov najbrojniji tematski ciklus – mrtvu prirodu. Slikarski dijalog sa stvarima oko sebe on je vodio na jedan gotovo pobožan način, tragajući za značenjem beznačajnog i ljepotom običnog na predmetima kakvi su: flaše, vaze sa cvijećem, bokali, zdjele sa voćem, trbušasti ćupovi, jabuke, kruške, vezeni peškiri, ibrici i džezve. Nekoliko ovih predmeta uvijek bi bili središte i okosnica svake slike na ovu temu. Izbor ovih predmeta u aranžmanu mrtve prirode dovoljno govori i o slikarskoj intimi, kojoj je bila draža patrijarhalna prisnost, kakvoj su pripadali ovi predmeti, nego stvari koje su ulazile u modu i sa kojima je mrtva priroda, u umjetnosti druge polovine XX vijeka, dobila sasvim drugačije poruke, konotacije i značenja postajući poruga, revolt i ironija prema potrošačkom načinu života. Poput starinskih kujundžija i pozlatara, Selman je u svom traganju za nečim apsolutnim i najboljim u slici, aranžmane ovih predmeta varirao u nizu djela, u kojima je nastojao da ih obogati novim idejama i novim ritmovima, i to ne samo u arhitektonici kompozicije već i u stalno novom otkrivanju zakonitosti, po kojima je trebalo složiti nove kolorističke odnose između njih i pozadine. Njegov izražajni vrhunac u okviru ovog tematskog ciklusa bile su godine oko 1960. i 1963. kada je naslikao dva antologijska djela bosansko-hercegovačkog slikarstva Ponjavu i Crvenu mrtvu prirodu čiji je meditativni naboj snažan do te mjere da se i na posmatrača prenosi Selmanov osjećaj skrušenosti pred sasvim običnim stvarima. U magiji kojom ove slike zrače, a zrače snagom koja u sebi ima neki oprost samog života, najveću vrijednost imaju boje i njihovi dragocjeni i uzbuđujući tonaliteti. Selmanove boje (koje je, uglavnom, sam spravljao) ona su komponenta djela koja je imala razornu ulogu u mogućem ikonografskom naturalizmu. U njihovoj tačnosti, Selman se nikada nije takmičio sa prirodom i boja je rijetko kada bukvalno transponovana na platno. S bojom Selman je vizuelne podatke preobrazio u plastičke znakove, a realnost u čistu likovnost. Iako je njegovo koloritsko načelo bilo sazdano na tonskom jedinstvu i njigovoj gradaciji toplog do hladnog, on ga je ponekad znao i narušiti resko obojenim detaljem, koji bi u kompoziciji unio neku neočekivanu notu i pustio da boja zablista i zaplamti u kontrastu sa preovlađujućom gamom. Jedna gotova slika vjerovatno bi ga ohrabrila za dalju elaboraciju sličnih slika u nizu, čiju će kompoziciju razvijati ili ponavljati u različitim ritmičkim sklopovima, od dura do mola, poput muzike, sa istančanim varijacijama detalja. Do kraja života. A kroz ekspresivne vrijednosti njegovih boja isijavaju i sve njegove radosti i tjeskobe, preko njih se skoro iz oblasti estetike može preći na plan psihologije i kroz djela prepoznavati sve periode u kojima se umjesto životne radosti pojavljuju laka sjeta i melanholija, i doista, sve što je Selman naslikao, naslikao je iz dubine svoga ljudskog bića. Slikati na svoj i jedini mogući način, za njega je bio jedini izlaz, razlog i opravdanje za život. Njegovo djelo koje plijeni poštenjem i iskrenošću – istovremeno svjedoči i o procesu istrajnosti umjetničke volje i moći. Bez aluzija i asocijacija, istovremeno i moderno i uraslo u tradiciju, prepoznatljivo i osobeno po nekoj svojoj specifičnoj animi, Selmanovo djelo govori i o nijemoj ozbiljnosti čovjeka koji je okušao patnju, ali i o njegovom svojevrsnom hedonizmu. A on, koji je oko sebe skoro izgradio tvrđavu šutnje, koji iza sebe nije ostavio nikakav intervju ili izjavu, on je to svoje djelo, svoju najveću dragocjenost predao svojoj sredini, uvjeren da na taj čin povjerenja ona neće odgovoriti otporom, prezirom ili zaboravom. Iz zaborava ovaj je opus izvučen nekoliko puta poslije njegove smrti. Prezentiran je u Tuzli, Stocu, Banjaluci i na velikoj retrospektivi 1986. godine u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Sa ovom kamernom prezentacijom ponovo ukazujemo i na djelo i na legat s nadom da će, napokon, ova sredina u Behaudinu Selmanoviću Selmanu prepoznati jednog od svojih najdragocjenijih slikara.