Udomljavanje pasa i mačaka je humano, besplatno, svima dostupno i oplemenjujuće iskustvo, naročito u zemlji s hiljadama napuštenih životinja na ulicama

Život na ulici je surov, a to najbolje znaju napuštene životinje, kojih po bosanskohercegovačkim gradovima luta na hiljade. Gladni, promrzli, sami, napadani na svakom koraku, psi i mačke osuđeni na životarenje na ulicama nemaju dugačak, a ni sretan životni vijek. Za ovaj problem je, kao i za većinu drugih, kriv čovjek, isti onaj čovjek kojem je pas najbolji prijatelj i kojem ljubimci psi i mačke – nauka je dokazala – snižavaju pritisak, popravljaju raspoloženje i produžavaju život. Neodgovorno vlasništvo i nekažnjeno napuštanje životinja u vrlo kratkom roku rezultira ogromnim brojem pasa i mačaka na ulici. Svjetska udruženja koja se bore za prava životinja zbog toga neprestano napominju da pas ili mačka nisu modni dodatak niti smiju biti statusni simbol i pozivaju ljude da dobro razmisle prije nego što kupe životinju kao rođendanski poklon svojoj djeci ili zato što je neka skupocjena rasa trenutno in.

Sa svojim novcem svako može da radi šta hoće, to je istina, ali kupovina životinje sa sobom donosi i veliku dozu odgovornosti. U narednih deset ili petnaest godina, koliko mačke i psi u prosjeku žive, svaki vaš dan će biti obilježen i obavezom prema njima. Nisu svi spremni na tu žrtvu i nepromišljena kupovina živog bića koje treba postati član porodice često završava napuštanjem. Srećom, sve je više onih koji odlučuju sanirati problem koji neodgovorni vlasnici prave čitavoj zajednici i udomiti napuštenu životinju. Svijest o potrebi udomljavanja životinja u zemlji u kojoj se na svakom koraku, kod svakog haustora, mrzne jedan pas ili mačka, na daleko je većem nivou nego što je bila prije samo nekoliko godina.

Dobri ljudi su svuda oko nas, oni kojima nije teško odvojiti parče svog stana i srca životinji nađenoj na ulici. Pravila nema: udomljavaju i penzioneri, studenti, kao i zaposleni mladi ljudi koji nemaju puno vremena. Jedini uslov je ljubav, ljubav prema živom biću koje će na nju znati uzvratiti istom mjerom.

Priča prva: Ediba Kapić

Pas i mačke pod istim krovom

“Mogli bismo pričati o hiljadu i jednom razlogu za udomljavanje Emily: od želje da se bar nekako pomogne živom biću koje pati na ulici, do principa da se samo sistematski može rješavati pitanje napuštenih pasa, a jedan od načina je produbljivanje svijesti o udomljavanju. I sve to stoji, ali mi smo prije svega željeli psa. Ni crnog ni bijelog, ni mužjaka ni ženku, ni labradora ni pekinezera, nego psa. A naša Emily je pas, i to prelijep pas. Nismo mogli naći niti jedan razlog za kupovinu psa, kad toliko pasa čeka priliku da pokažu kako su sjajan dodatak porodici. Već godinama živimo s mačkama (zapravo, kad su mačke u pitanju, onda vi živite s njima, a ne one s vama) i imali smo sreću da su sve bile izuzetno osobene, pa su samim tim i učinile da nijedan dan ne bude isti. Prva je došla Debura, koja je s nama sada devet godina, a prije godinu dana smo uzeli mače (Dževad) iz kontejnera i nismo se pokajali. Debura nije baš najsretnija jer voli svoj prostor, ali Dževad se baš puno i ne obazire. Emily je svojim dolaskom napravila mali haos, ali i unaprijedila odnose. Debura sada oboma pokazuje ko je glava kuće, a Emily i Dževad su nerazdvojni. Spavaju skupa, igraju se, jedu iz jedne zdjelice. Psi su drugačiji od maca i traže puno više pažnje i posvećenosti. Emily je postala prva stavka svih naših razgovora: šta radi, da li je jela, šta su ona i Dževad danas srušili. Bilo je svega, pregriženih kablova, rušenja, redizajniranih čarapa i cipela, i vjerujemo da će biti još puno toga. I sve se to u jednom trenutku zaboravi, kad uđeš na vrata i dočekaju te tri glavice, obično nakrivljene na jednu stranu sa porukom: “Evo neki je nered u kući, šta je bilo, mi ne znamo, ali nismo mi. Idemo se maziti!” Emily je sa nama oko dva mjeseca i mi se više ne sjećamo kakav je život bio prije, ona je jednostavno bila komadić koji je nedostajao. A povrh svega, najljepši je osjećaj pogledati je sada, onako sjajnu, veselu, razigranu, i shvatiti da joj je samo trebala prilika da pokaže kako i koliko može da voli i usreći. Nama je drago da smo bili dovoljno pametni da joj pružimo tu priliku.”

Priča druga: Dina Ćerić

Arya i korpa iz Počitelja

“Aryu sam pronašla u augustu 2011. godine, ispred vikendice u Počitelju, kao dvomjesečno mače. Sjedila je pored ceste i prela, a kad sam je uzela u ruke vidjela sam da se ne naslanja na zadnje noge i da je toliko mršava da je čudno što je uopšte živa. Uzela sam je, nahranila, stavila u kutiju da spava, ubijeđena da je u pitanju povreda kičme i s namjerom da je sutra vodim kod veterinara, koji će je vjerovatno uspavati. Srećom, veterinar mi je rekao da nije ništa slomila, da ju je vjerovatno neko udario i da trpi bolove, te da je mogu izliječiti, naoružana strpljenjem. To sam shvatila kao misiju. Dovela sam je sa sobom u Sarajevo sa planom da je izliječim i da joj u međuvremenu nađem dom. U dva mjeseca koliko je trajao oporavak, ona mi se toliko uspjela uvući pod kožu da su sve opcije o traženju udomitelja otpale. Odrasla sam okružena mačkama i tokom svih tih godina sam naučila da je životinja svjesna kada joj čovjek pomaže i da je ta veza posebna. Dala sam joj ime Arya, po dječjoj heroini iz knjiga Pjesme Leda i Vatre George R.R. Martina. Arya je hrabra, draga, duhovita, zabavna, mangup, ali i puna ljubavi: nijedno drugo ime nije dolazilo u obzir. Sada su joj tri i po godine i ja uopšte ne mogu zamisliti život bez nje. Potpuno je zdrava, živahna, inteligentna i umiljata maca (osim kad dođu gosti, tada je stidljiva). Svaki dan ima neki novi “fazon”, svaki dan me uspije iznervirati, ali i nasmijati baš kada treba. Ne boji se ničega osim usisivača i mačića koje povremeno dovedem dok im ne nađem dom. Voli da se igra sa šišarikama i suhim voćem i dan-danas spava u korpi u kojoj sam je donijela iz Počitelja.”

Udomljavanje_Zlatan_Menkovic

Priča treća: Armina Begagić

Psi nas čine empatičnijim i boljim

“Oduvijek imam pse. Rino je bio prva ljubav, uginuo je kad je imao šesnaest godina, nisam mogla vjerovati da ću za nekim toliko tugovati i da će mi toliko nedostajati, mada je doživio duboku starost i imao svu ljubav i pažnju. Bio je, reklo bi se, rasni pas, mada ga nisam kupila, dobili smo ga na poklon, bio je štenac rodicinog psa. Nisam se interesovala za rodoslov, oduvijek mi je to bilo strano i neprirodno. Pas je pas. Kad je već bio u poodmaklim godinama, kupili smo vikendicu na brdu iznad grada. Rino je zauzeo počasno mjesto u kući, suvereno vladao terirorijem, a onda se jedne strašno hladne zime pred kućom pojavila mala crna kujica, isprepadana, sa očiglednim traumama i strahom od ljudi, nekako je stekla povjerenje u mene i počela stidljivo navraćati sve češće. Uskoro je postala dio doma, Rino nije imao ništa protiv, a kada je nesretnim slučajem uginula, tačno dvije godine nakon Rine, odlučila sam, mada silno tužna, da ni ja, ni ta kuća na brdu, ni ta prekrasna priroda, livade i pogled na grad, ne zaslužujemo život bez pasa. Nije bilo dvojbe da želim udomiti psa sa ulice, preko kćerkine prijateljice saznala sam za Aju i uskoro dobila novu prijateljicu: zahvalnu, vjernu, maznu. Svima bih preporučila da udome uličnog psa, da se bude svako jutro uz te okice. Imam dvoje unučadi, dolaze često, odrastanje s psima, duboko vjerujem u to, načinit će ih boljim, empatičnijim, odgovornijim ljudima. Oni i Aja daju jedni drugima najbolje što imaju. A imaju mnogo za dati.”

SONY DSC