U Sarajevskom ratnom teatru upriličena je praizvedba teksta Igora Štiksa Brašno u venama u režiji Borisa Liješevića. Premijera predstave nastale u produkciji SARTR-a i festivala MESS-a izvedena je u okviru programa Modul memorije. U predstavi igraju Miki Trifunov, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Selma Alispahić i Jasenko Pašić. Dramaturgiju  potpisuje Dubravka ZrnčićKulenović, scenografiju Vedran Hrustanović, kostimografiju Lejla Hodžić, a autor muzike je Duško Šegvić.

Foto: Velija Hasanbegović

 

Prošlo je dvadeset godina od posljednjeg susreta. Porodica je ponovo na okupu. Svako sa ličnim bagažom trauma. Osim Davida koji je imao tu sreću da se ne rodi u Bosni i Hercegovini. On je samo rezigniran. Izmjestili su ga iz vlastitog čikaškog života i doveli u vukojebinu. Otac je ostao bez posla. Ponovo je pobjegao kao i 1992, smatra David. Vladimir, otac, tako ne misli. Jednostavno je iskoristio jedino ponuđeno mjesto njegovoj porodici u konvoju za izlazak iz grada. A Vladimiru je svakako dovoljno njegove muke i bez djetetovih optužbi. Jedan brat je poginuo, drugi preživio sa strašnim osjećajem krivnje za bratovu smrt, a on se eto jedini, formalno spasio. I još kao nagradu dobio preživjelog brata bivšu veliku ljubav. Preživjeli brat sa izgubljenom ljubavi, sebe je posljednjih dvadeset godina pokušavao pronaći po bjelosvjetskim ratištima sa kojih je izvještavao kao reporter. Roditelji su ostali sami u Sarajevu. Igor, sin sa krivicom, dvadeset godina im se nije javio. Helena, Igorova bivša ljubav a sadašnja Vladimirova žena, inicirala je okupljanje porodice.
Zvuči kao španska sapunica, ali u osnovi je sasvim moguća priča na prostoru gdje je rat određivao sudbinu. Neki nisu preživjeli. Preživjeli žive privide života, krijući kosture iz ormara koji kad izađu prave tektonske poremećaje u ličnoj i porodičnoj strukturu. U tekstu Igora Štiksa kosturi ispadaju pred Davida, najmlađeg izdanka, koji tek otkriva da ima strica a potom da su stric i mama imali veliku ljubav.
Igor će u napadu bijesa optužiti Helenu kako bi bila i sa trećim bratom da je ostao živ. A Heleni je trebalo samo malo utočišta. Uslijed Igorove nespremnosti da napusti grad, ona je otišla, nemajući gdje, nastanila se kod Vladimira koji je bio u Americi. Nakon dugog pokušavanja da ostanu prijatelji desilo se neminovno. Ljubav, pa dijete.
‘Njega sam naučila voljeti, ali tebe nisam prestala voljeti’, reći će Igoru u jednom trenutku Helena.
Nastojanje da se stvari u početku sačuvaju pod tepihom podsjeća na većinu (malo)građanskih odluka da sve ostane u krugu familije. ‘Da se sa kostiju strese prašina i ponovo vrate u ormar.’
Helena na Igorovo pitanje da li je sretna nema odgovora. U njenoj ćutnji veliki je dio odgovora o životu koji to pokušava biti a najčešće je imitacija.
Igor Štiks se dotakao velike i važne teme. Ko smo i gdje smo nakon dvadeset godina? Kako žive oni koji misle da su rat preživjeli?
Ono što stvara osjećaj želje za ponovnim gledanjem predstave su sjajni glumci i glumice i ako reditelj zaslužuje pohvale, one se u prvom redu odnose na podjelu. U našim specifičnim produkcijskim i ukupnim kulturnim prilikama, desilo se, spomenuo je to i Admir Glamočak na press konferenciji, da on, Selma Alispahić i Izudin Bajrović petnaest godina nisu bili zajedno na sceni. Šteta. Bilo bi dobro da ne čekamo još petnaest da ih ponovo zajedno vidimo u nekoj podjeli.
Taj talenat, preciznost, tačnost, davanje sebe do kraja na sceni, ta sjajna partnerska igra ono je što odlikuje ovaj trojac i emotivni trougao. Selma, naime, igra Helenu koja je i sa Vladimirom (Izudin Bajrović) i Igorom (Admir Glamočak) dijelila ljubav. Jednako uvjerljivi u svojoj interpretaciji su i Jasenko Pašić (David) koji prvi put nastupa u višegeneracijskoj podjeli, te scenski veterani Kaća Dorić i Miki Trifunov, koji tumače roditelje. Zahvaljujući takvima, pozorište će preživjeti sve trendove i transformacije i imati svoju odanu publiku.