Peter i Annette iznajmili su veliku kuću na Vracama jer su, kao i većina stranaca, željeli posmatrati Sarajevo i ljude u njemu iz ptičije perspektive. On je bio ekonomista, a ona domaćica. Nomadski život spašavao ih je od previsokih danskih poreza, a radom u zemljama istočne Evrope mogli su uštedjeti za crne dane, Peterov vinski podrum i Harley-Davidson na kojem će jednoga dana obići sve države u kojima su živjeli.
Bila je zima kada sam počela raditi kod njih kao dadilja. Trogodišnja Emma imala je mamine azijatske oči i nezgodnu narav na oca. Iako mala, bila je svjesna svoje ljepote. Za razliku od starije sestre, Sofia je bila simpatična i klempava dvogodišnjakinja koja se svima osmjehivala i pružala ručice.
Annette me je već prvog dana upozorila na komšiluk.
„Dobri, ali primitivni ljudi. Žene nam zvone na vrata i donose kolače i pite. To je malo naporno, ali u redu. Problem je taj što mi dolaze kada Sofia spava u dvorištu pa rukama i grimasama objašnjavaju kako joj je hladno i kako će se razboljeti. U Danskoj djeca spavaju na otvorenom, čak i u toku zimskog perioda. Sofia je u vreći za spavanje, toplo joj je i udobno. I šta se to, na kraju krajeva, njih tiče? Narušavaju našu privatnost.”
„Ja to ne bih nazvala primitivizmom, već…“, pokušala sam objasniti, ali me Annette prekinula: “Nemoj se ljutiti, nisam te željela uvrijediti jer i ti si odavde”, pravdala se, a ja sam ušutjela i bez ijednog daljnjeg komentara odslušala monolog o crvenom koncu koji je našla na Sofijinoj ručici, a koji je “protiv uroka”, i karijesu na mliječnim zubićima svakog djeteta iz komšiluka.
Sa djevojčicama sam morala razgovarati na engleskom jeziku jer od mog, po mišljenju njihovih roditelja, nikada neće imati nikakve koristi. Sofia je bila dobra djevojčica koju sam lako zavoljela. Emma je na sebe skretala pažnju tako što bi prosula pun tanjir na pod ili bi udarila sestru. Zbog jezičke barijere bilo nam je teško da se zbližimo.
Za razliku od Annette koja je provodila puno vremena sa mnom, Peter je bio od onih ljudi koji ne razgovaraju sa “poslugom”, osim u važnim situacijama poput izdavanja naređenja. Tako je jednog jutra, raščupan i u donjem vešu, ušao u kuhinju i zamolio me da mu priđem. Otvorio je frižider i rekao: “Nina, već smo ti naglasili da je ovo naša hrana i da je ti ne smiješ uzimati. Takođe smo se ponudili da ti kupimo nešto što voliš jesti, naravno, samo na pauzi za ručak, i da će to stajati odvojeno od naših namirnica. I ako hoćeš, dok jedeš sjedi na pod, vi to u Bosni tako volite. Šalim se. Malo sam istraživao. Nego, sada te želim upozoriti da ni ovo ne smiješ dirati“, rekao je pokazujući prstom na okruglu pljosnatu kutijicu. „Ovo je kavijar. Znaš li šta je kavijar?“
Pogledala sam u Annette koja je zurila u kuhinjske pločice.
„Ne znam, naravno da ne znam šta je kavijar“, rekla sam. “Ali nemojte se brinuti, jer ja sam, kao i svakog jutra do sada, završila sa svojim obrokom. Znate, prije nego što sunce izađe, ja uhvatim pijetla. Onda, držeći ga čvrsto za noge zavitlam ga ukrug ukrug ukrug otprilike deset puta dok mu se ne zamanta, a zatim mu odsiječem krijestu jer žene ne smiju jesti pijetla sa krijestom. Potom mu položim glavu na panj i kada na njega padne prva zraka sunca zakoljem ga i skuham. U supu dodam uobičajene začine poput kandiranih žabica i praha od kostiju incestuoznih predaka. Potom otplešem ritualni ples oko vatre nad kojom se klati veliki crni lonac, pomolim se bogovima i na kraju pojedem svoj doručak, sjedeći na zemlji, naravno.”
Peter je izašao iz kuhinje u pravi čas jer sam mu htjela reći u čemu čuvam ostatke obroka. Tu bih se već obrukala, budući da nisam znala, a ni dan-danas ne znam kako se na engleskom jeziku kaže pacovski mijeh.
U početku mog druženja sa porodicom Andersen Peter gotovo da me nije primjećivao, ali nakon našeg razgovora u kuhinji počeo je da se pretvara da me ne primjećuje.
Annette nije bila snob kao njen suprug, možda zato što ju je još kao bebu, siroče iz Korejskog rata, usvojila danska porodica. Ali je zato bila Dankinja i radila isto što rade svi Danci kada im djeca dobiju prehladu. Naočigled užasnutog komšiluka, usred februara, Emma bi stajala u snijegu i lizala sladoled, sa sve slinama.
Jednog jutra Annette se požalila kako je Sofia preplakala noć hvatajući se za ušice.
“U kojoj god zemlji boravimo, mi jedanput godišnje idemo u Dansku da vidimo familiju i obavimo preglede kod doktora i zubara. Sada ne možemo putovati, Peter nije u mogućnosti da uzima odmor, a Sofia vjerovatno ima upalu uha. Možeš li mi preporučiti nekog pedijatra? Skeptična sam, ne vjerujem da su vaši ljekari stručni, ali mislim da joj ne može ozbiljno nauditi.”
Riješena da Annette i njenog muža najzad ubijedim da nisu došli u nedođiju koja nema čak ni dobrog ljekara, pozvala sam poznatog sarajevskog pedijatra, koji je obavljao kućne posjete i ugovorila pregled. Kada je stigao, upitao me na kojem od tri jezika koje govori tečno može razgovarati sa Annette. Likujući u sebi što je došao stari doktor koji je pritom i poliglota, kakvih više nema, prevela sam joj pitanje, a ona je odabrala da komuniciraju na njemačkom. Nakon što je doktor pregledao Sofiu i potvrdio Annettine sumnje da je u pitanju upala uha, domaćica ga je isplatila i ljubazno ispratila do vrata. Kada se vratila, kroz smijeh je ispričala da joj je rekao da djevojčici stavlja vatu u uši.
“Pobogu, na pragu smo dvadeset i prvog vijeka! Kakva vata u ušima? Dao mi je i ovaj recept za antibiotik. Kupićemo ga, pa šta bude.“
Na proljeće su Emmu upisali u privatni vrtić, a do jeseni je počela govoriti na dansko-bosanskom. („Na kraju krajeva, zaboraviće bosanski čim se odselimo u drugu zemlju“, tješio je Peter svoju zabrinutu suprugu.)
Annette je uz pomoć komšinice savladala vještinu razvijanja jufke i tjerala muža da jede zeljanicu. Iako se činilo da je konačno uslijedila faza “Ljubi se Istok i Zapad”, ja ipak nisam bila zadovoljna…
A onda je jednog dana Annette predložila da samo nas dvije izađemo u grad. Njen poziv shvatila sam kao novu šansu da je oslobodim predrasuda koje ima prema Bosancima. Odlučila sam da je upoznam sa svojim prijateljima, ljudima koji studiraju, rade, čitaju knjige, bave se sportom, posjećuju pozorišta…
U restoranu nam se pridružila moja dugogodišnja prijateljica Esma, studentica arhitekture. Pričala je o istoriji Sarajeva, o muzici i filmu. Annette se smijala vicevima koje smo joj prevodile i našim zajedničkim anegdotama iz djetinjstva. „Konačno sam uspjela“, pomislila sam.
Na kraju večeri Esma se ponudila da Annette i mene odveze kući. Annette je sjela na suvozačevo, a ja na zadnje sjedište luksuznog automobila.
“Prvo ćemo odbaciti Annette, a onda tebe“, rekla je Esma.
Na putu ka Vracama automobil je naglo zakočio. Na sredini ceste stajala je crna mačka, ukopana od straha, i gledala svojim farovima u nas. Nekoliko trenutaka kasnije pretrčala je ulicu i sakrila se pod automobil koji je bio parkiran na trotoaru. Esma je brzo otvorila vrata, nagnula se nad asfalt i pljunula triput. Annette je pogledala moju prijateljicu koja je ležerno, poput fudbalera, rukom brisala pljuvačku sa usta, a onda se okrenula i uputila mi pobjedonosni smiješak. Pogledala sam je tobože zbunjeno, kao da nisam vidjela šta se upravo dogodilo. I ona je odlučila da se pretvara:
“Večeras mi je bilo super, Nina. Jako sam umorna, a ti?”
“I meni je bilo lijepo. Da, i ja sam umorna.”
“Kasno je, a sutra trebamo ustati rano.”
“Da, dovoljno rano da stignem zaklati pijetla.”
