Čovjek se čas odmicao, čas rukama oslanjao na šaltersko staklo, kao list novine u naletu vjetra, ritmično prateći vlastitu viku na službenika. Psovao je i njega, i preduzeće za koje radi, i ovu nesretnu državu jer su mu prodali neispravan telefon i on mora plaćati servis, i platio je, ali telefon opet ne radi i prevarili su ga, zato neka svi idu dođavola jer misle da je on majmun, ali nije. Tužiće ih!

“Hvala dragom Bogu, nije na mom šalteru”, pomisli službenica na drugom kraju prostorije. Pored sparine, nesnosne glavobolje, pritom i uniforme koju mora da nosi, a koja je steže toliko da ima osjećaj da će pući na njoj, samo bi joj još falio ludi čovjek da urla na nju.

Galama ogorčenog čovjeka odzvanjala je poštom dok je službenik pokušavao da ga umiri, a ljudi u redovima, s računima u rukama, odvajali se se u nevidljive tabore: neki su navijali za galamdžiju, neki gunđali, a nekima je bilo svejedno. Jedan usamljeni penzioner, ohrabren ovim iznenadnim povodom, obratio se gospođi u susjednom redu kako bi zajedno prokomentarisali situaciju.

Službenica u uskoj uniformi je debeljuškastim prstima ukrašenim prstenjem i iskrzanim sedefastim lakom grabila račune sa šaltera, kuckala po tastaturi, vraćala račune i gotovo da je zaboravila na glavobolju. Napokon se buka utišala, jer je neprijatni čovjek koji je vikao izašao van. “Nije ovo pošta, ovo je ludnica”, zaključila je u sebi. “Mi njima dođemo kao ispusni ventili. Nezadovoljni su ženom, mužem, poslom, djecom, životom, kreditima, pa dođu ovdje da se ispucaju na nama. A najdraže su mi one nadmene persone koje me gledaju kao čistačicu koju treba saplesti dok riba pod. Jer ja samo obrađujem njihove smrdljive račune.”

Na red je došla niska mršava starica, napadno našminkana i sa rozim šeširićem koji jedva da joj je prekrivao tjeme. – Dobar dan, rekla je. – Dan, promumlala je službenica. – Rekli su mi da ovdje dođem po penziju.  – Ovdje ne možete primiti penziju, odgovorila je službenica i pomislila: “Ovo će biti brzo, jedan gnjavator manje.” – Ali rekli su mi da ću ovdje primiti penziju. Ovo je pošta, zar ne? – Gospođo, vi ovdje ne možete primiti penziju, pogrešno su vam rekli. Zadržavate i mene i ove ljude koji čekaju iza vas i pravi se još veći red. – Kako ovdje ne mogu da primim penziju, šta sad da radim?, upitala je starica sada već plačnim glasom. – Pogrešno ste shvatili tog nekog ko vam je rekao da u pošti možete primiti penziju, odgovorila je službenica nervozno. Starica je pomalo prijetećim, povišenim tonom rekla: – Nisam ja ništa pogrešno shvatila, nisam ja budala. – Gospođo…, službenica, na ivici strpljenja, krenula je da kaže da će morati zvati nekoga da joj pomogne da ubijedi tu dosadnu matoru ženu da ovdje ne može primiti penziju. Nije uspjela da završi rečenicu jer u trenutku kada je podigla pogled prema starici ustuknula, a koža joj se naježila. Starica je bila iskežena, a kontrast crvenog karmina i žućkaste zubne proteze učinio je da napuderisano izborano lice poprimi izgled groteske. – Šta je, balerino? Zašto me tako gledaš?, upitala je starica naglo se uozbiljivši. U koščatoj ruci, na satenskim vezicama, klatile su se ružičaste baletne papuče. – Vidim, uništila si se i propala za sva vremena. Bravo. A kakav si talenat bila! Ni Bolshoi, ni Mikhailovsky, ni Royal, niko te ne bi bio dostojan… Ali kukavice poput tebe, cmizdravice i mamine curice znaju proći i gore nego ti. Ti si barem šalteruša. Evo, da ne ispadne da te vrijeđam… nagledala sam se prostitutki, beskućnica, narkomanki kojima nedostaje ili ruka ili noga ili oboje, prodavačica cvijeća ubranog na okolnim travnjacima. Ih. Zaista si dobro prošla. Službenica je pokrila lice rukama i počela da diše ubrzano. Upitala je: – Ali, kako znate… Ko ste vi? – Ja sam stranka i došla sam da platim struju, rekla je krhka starica zbunjeno. Službenica je bojažljivo pogledala ispred sebe i shvatila da je za šalterom zaista starica koja ima račun u ruci i nimalo ne liči na prikazu od prije nekoliko trenutaka. Uzela je račun i opet počela da radi. Osjetila je da joj se glavobolja vratila pa je ustala i otišla da se umije i popije tablete jer je mislila da će to pomoći da se pribere i zaboravi na halucinaciju. Stranke u redu su se složile u tome da budžetlije treba poslati u rudnik da kopaju jer su većina njih neradnici i samovoljno napuštaju radno mjesto. Evo, na primjer, ova žena, sada će fino otići da zapali cigaretu, da razmijeni koji trač, a još ako naiđe ona drugarica od one kolegice koja prodaje onu markiranu robu, eto ti veselja.

Vrativši se sa pauze radila je užurbano, želeći da potisne strašnu spodobu koju ni u najgorim košmarima nije mogla vidjeti. Red se postepeno smanjivao i jedan čovjek, sa debelim registrom u ruci, prišao je šalteru. – Izvolite?, rekla je službenica. – Samo trenutak, odgovorio je čovjek i otvorio registar. – Kako to da ne pripreme račune, barem vremena imaju na pretek dok čekaju u redu, progunđala je u sebi. Iz registra, kao iz slikovnice-iskakalice ukazala se ogromna torta na tri sprata. – Zašto ste preblijedjeli?, upitao je čovjek razočarano. Danima smo se dogovarali oko torte i cvijeća. Rekli ste bijela torta sa bijelim ružama, zeleni i zlatni listovi, ništa napadno i ništa što aludira na vašu karijeru. Zar nismo rekli da će biti bez baletnih papučica, suknjica i ostalog bukvalizovanog kiča? Još ćete mi reći da i cvjetne aranžmane promijenimo, a narudžba je prošla, već je sve u pripremi. Hoćete li i mladoženju promijeniti? – Ne, ne, torta je prekrasna, baš onakva kakvu sam zamišljala, rekla je službenica kroz suze. Čovjek je razvukao usta od uha do uha, u trenutku se pretvorivši u nacrtanog lika i rukama od kartona razmazao tortu po šalterskom staklu. – Ne!, povikala je žena. – Nije on kriv, on je samo dijete. Zašto galamite kao da je ubio nekoga?, rekla je jedna gospođa stojeći pored dječaka koji je razočarano gledao u štapić na mermernom podu. Niz staklo šaltera cijedio se sladoled. – Idemo, ne mogu da podnesem ove šalteruše, rekla je gospođa, uhvatila dječaka za ruku i odmarširala prema izlazu. Iscrpljena i omamljena tabletama protiv bolova gledala je kroz zamazano staklo u čovjeka koji se približavao. Nije mogla da procijeni da li je stvaran ili ne. Više se nije plašila. “Samo da izdržim još koji sat i domognem se kuće. Gladna sam. Ješću, pa ću onda opet jesti, pa jesti, pa spavati. Spavaću sve do ujutru”, pomislila je. Čovjek je došao do šaltera, izvadio kariranu maramicu iz džepa pantalona i obrisao znoj sa čela. Potom se sagnuo i ubacio formular kroz otvor šaltera. – Morate biti uredni. Razumijete li me? Uredni. Napišete ime djeteta nečitko i onda sam ja kriv što vam se ono zove onako kako nećete. – Žena je skamenjeno sjedila i gledala u papir. – Kako želite da se djevojčica zove – Sara ili Sarah? Šta je ovo poslije drugog slova a? Je li mrlja ili slovo h? Molim vas, dao sam vam prazan formular. Ponovo ga ispunite, pažljivo i polako. Ja ću sačekati. Pružila je ruku prema savijenom papiru ispred nje i ugledala račun za struju. Ljutito je pogledala čovjeka koji je stajao za šalterom i rekla: – Šezdeset maraka i dvadeset feninga. Nakon što joj je pružio sto maraka, upitala ga je drsko: – Imate li dvadeset feninga? – Nemam, odgovorio je. – Zašto niko nikad nema sitno?!, povikala je. – Zašto osobe koje rade na šalterima nikada nisu ljubazne?, upitao je čovjek.