Za Simonu niko nikada nije pitao kako se ono bješe zvala kada bi gledao zajedničke školske fotografije, a na proslavi mature takođe nije nedostajala. Ni po čemu karakteristična, ni lijepa, ni ružna, svijetloplave kose i blijedog tena, ova šutljiva djevojka šunjala se kroz dan kao da bi ako nešto učini ili kaže odalo neke velike tajne.

Ali, Simona je zapravo jako željela da kaže sve o sebi. Doduše, ne svakome i ne u lice. Njena strast bilo je dopisivanje. Sve je počelo kada je još kao tinejdžerka poslala svoje podatke jednom časopisu za rubriku “Piši mi”. Ubrzo zatim, njeno poštansko sanduče preplavila su pisma iz raznih krajeva zemlje. I zašto, razmišljala je Simona, da se otvara prema ljudima u njenoj neposrednoj blizini, da ćaska sa prodavačicom ili kolegicom u klupi, kada svijet dolazi njoj na vrata. Zaljubljene djevojčice sa njihovim jadima, dječaci, stidljivi i oni drski i drčni, stariji muškarci (to je zaključila po rukopisu koji je podsjećao na bakin iz sveske recepata), štićenici KPZ-a, vojnici… Cijeli jedan mikrosvijet u kovertama u njenoj sobici. Pisma su pristizala svakoga dana i ona nije imala vremena da odgovori svima, iako je to željela.

Simona je veoma brzo uvidjela da forma govori puno o sadržaju. Koverte napravljene od iskinutog papira iz nekog časopisa ili obične novinske hartije sigurno su napravili neki kreativci i pisma će biti zanimljiva. Romantične dušice kupovale su komplete pisama sa motivima zalazećeg sunca i tematika sadržaja pretežno se svodila na ljubav. Plave i bijele koverte slali su vojnici, zatvorenici i stariji muškarci, koji su se svojski trudili da je ubijede da im pošalje odgovor. Neki dječaci su parfemisali papire jeftinom kolonjskom vodom pa joj je kutija za pisma uvijek mirisala, doduše ne prijatno, ali to joj nije smetalo. Osjećala se važnom jer neko je ipak odvajao vrijeme da bi joj pisao.

Shvativši da je nemoguće odgovarati na pisma nekoliko stotina ljudi, počela je sa selekcijom i teška srca odabrala samo dvadeset osoba. Loše ocjene u školi primorale su je da listu prijatelja svede na nekolicinu, te je tako naposlijetku ostalo samo troje ljudi: jedna djevojka koja je pisala prekrasna pisma, u suštini patetična, ali je Simonu znala zaraziti i uvući u priču i ne dati joj da se pomakne s mjesta dok ne pročita pismo do kraja; jedan mladić, košarkaš, koji se simpatično pravio važan i jedan stariji gospodin koji je postavljao puno pitanja i nikada nije pisao mnogo o sebi.

Međutim, počeo je rat i Simona nikada nije uspjela saznati kako je djevojka, vješta pripovjedačica, kao dobrovoljac otišla na ratište i tu upoznala ljubav svog života, što ju je spriječilo da se pojavi iznad Simoninog grada i baci poneku granatu na njega. Što se tiče simpatičnog sportiste, Simona takođe nikada neće saznati da je njegova karijera žigola započela kod mame u firmi, jer su mu se njene kolegice toliko udvarale da je odlučio unovčiti svoju privlačnost. Što se tiče starijeg gospodina, pa… Simona će još neko vrijeme živjeti u uvjerenju da je pedofilija naziv za kućnu biljku.

Nakon rata pojavili su se kompjuteri i chat programi, što je oživjelo Simoninu strast. Ona i dalje nije željela upoznavati ljude lično, već samo podijeliti interesovanja i ambicije sa nekom srodnom dušom na chatu, ubiti vrijeme dok ne dođe jutro, a onda zaspati i prespavati pola dana. Samo je noću mogla neometano pričati jer je tada telefonska linija bila slobodna (ukućani su spavali) što joj je bilo potrebno zbog dial-up konekcije. Chat je bio mali raj za usamljenu Simonu. Toliko divnih ljudi i istomišljenika na jednom mjestu! Ubrzo je naučila kucati brzo na tastaturi kako bi mogla pričati sa svima koji su joj se javljali i bili pristojni, elokventni i duhoviti. Njena navika ubrzo zatim prešla je u opsesiju jer je dala otkaz na poslu i prestala ići na predavanja da bi stizala pričati sa svima. Počela je ometati telefonske pozive roditeljima jer je željela da bude non-stop konektovana. Preskakala je preko prljavog veša, ambalaža od grickalica i sokova, skripti i knjiga kako bi se smjestila za sto i tipkala kao mahnita. Prestala je da spava…

Jedne noći usred chat rasprave o tome da li je Polanski bolji od Formana, ili da li su oni uopšte uporedivi, nestalo je konekcije. Pokušala je da se uloguje i nakon desetog puta shvatila da nešto nije u redu. Sutradan je nazvala poštu i saznala da u narednih nekoliko dana neće biti interneta jer se mijenjala centrala. Osjetila je kako je obuzima panika jer i samo jedan dan bez njenih prijatelja na internetu činio se nemogućim. Plakala je satima sve dok joj se očni kapci nisu pretvorili u dva jastučića i okrenuli trepavice naglavačke. A onda je počela da razmišlja šta bi mogla da učini i sjetila se da njena rodica živi sama, udaljena od nje samo kilometar ili dva. Pozvala ju je i zamolila da se preseli kod nje na nekoliko dana dok se ne promijeni centrala.

Sat vremena kasnije rodica je posmatrala čupavu Simonu u flekavoj trenerci kako užurbano povezuje kablove na računaru. Pričalo se po familiji da mala nije dobro, ali seliti se kod nekoga radi chata… Nekoliko trenutaka kasnije Simona je pogledala rodicu zakrvavljenim očima i viknula: “Šifra?!“, nakon čega je djevojka uplašeno izdeklamovala niz brojeva i slova. Simona je imala zažareni pogled i osmijeh serijskog ubice dok se konektovala na chat. „Tu sam, tu sam“, kucala je svima. „Nisam imala konekcije, mijenja se centrala“, objašnjavala je svima. „Izvinite, mislila sam na vas, ali se zaista do ovog trenutka nisam mogla javiti“, pravdala se svima. Ali niko nije odgovarao. Naslonila se na stolicu i u nevjerici zurila u ekran. Nakon nekoliko minuta javio se njen omiljeni sagovornik. „Ko je to?“, upitao je. „Pa ja sam, nisam promijenila nickname, kako ne znaš…“ „Javi se ti meni da poradimo po pitanju konekcija. I ponesi kondoma“, napisao je.

„Zaista su bili u pravu kada su rekli da mala nije sva svoja…“, razmišljala je rodica i gledala kako Simona čupa kablove iz utičnica, pakuje dijelove kompjutera u kese i ljutito napušta stan.

Nakon gorkog iskustva odlučila je da mora postati vidljiva i upoznati nekoga normalnog. Narumeniće obraze i nacrtati obrve. Više je niko neće zafrkavati samo zato što voli da razgovara o kulturi i umjetnosti. Simona se zarekla nad umašćenom tastaturom da više neće utrošiti ni minut vremena pričajući sa nekim kome je stalo samo do “onoga“. Od sada će biti pametnija.

Vratila se na chat koristeći drugi nadimak. Pregledala je listu i kliknula na nick „Pakleni jahač“ jer ju je to asociralo na rock'n'roll. „Ti ljudi su obično pošteni. Imaju masnu kosu, ali u suštini nisu loši“, zaključila je. Na postavljena pitanja Pakleni jahač odgovarao je kratko i jasno, što joj se dopalo, budući da je svakako bila sita luđaka i njihovih dodvoravanja u kilometarskim kvaziintelektualnim izjavama. Predložila mu je da se upoznaju i popiju kafu. Pristao je i rekao da živi u drugom gradu, pa ju je zamolio da se sastanu tek za sat-dva. On vozi crveni “golf” i parkiraće ga na platou ispred pošte.

Dva sata kasnije, posmatrajući čovjeka koji je izašao iz auta i smiješeći se krenuo prema njoj, pomislila je: “Simona, oho ti se, oho…“ Dok su se rukovali primijetila je samo crveni vrat, od sunca požutjelu kosu, a od zuba gornje dvojke. „Na kakvom li papkaru ovaj jaše?“, zapitala se dok su išli prema kafiću. Sjeli su jedno nasuprot drugog, a kada je kelner došao, Simona je viknula: “Dupli štok!“ Pakleni jahač pogledao ju je zbunjeno i naručio kafu. Ispričao je da ima kuću i da je vrijeme da se ženi. On zapravo nije iz onog grada koji joj je pomenuo, već iz obližnjeg sela i često ide u lov. U njegovom selu ima i jedan internet klub gdje je chatao kada mu se javila. Potom se nasmijao, a ona mu je ugledala krajnike. Rekao je da voli da koristi nadimak „Pakleni jahač“ jer se to ženama dopada. Njegov govor naglo je prekinula Simona, jer se sagnula i na pod kafića kroz nos povratila štok. Zatim je podigla glavu, izvadila maramicu iz tašne, obrisala lice i rekla: “Da, slušam te, nastavi…“ Ni danas nije sigurna šta je još ispričao. Sjeća se samo da je u mislima odlutala i našla se u kolibici. S cigarom u ustima čistila je lovačku pušku. Na peći se dinstala sarma. Petoro musave djece vrišteći je trčalo oko stola, a ona je pokušavala da ih udari mašicama. Potom se na vratima ukazala prvo njegova sjenka, a onda on. Krezavo se nacerio i rekao: “Ženo, idem“, a ona mu je spremno dobacila pušku.