On nikada nije koristio novčanike, a imao ih je bezbroj – crne, smeđe, kožne, platnene, koji su stajali u ladici i služili za čuvanje starih fotografija, isteklih članskih karata i vizitki koje nikada, kao i novčanici, nisu poslužile ničemu. Dokumente i novac nosio  je u zadnjim džepovima farmerica i kada bi plaćao piće, prvo bi izvlačio ispresavijan rodni list, potom Visa karticu, ličnu kartu, zatim veću novčanicu, pa manju, pa sitniš, kratko birao kako će platiti i kada bi se najzad odlučio, konobaru bi pružao novac. Uveče, tokom presvlačenja za spavanje, sitniš iz pantalona se rasipao po podu sobe. To je radnja koja se ponavljala godinama, a jedina razlika je bila ta što bi u zavisnosti od godišnjeg doba sitniš svake noći ispadao ili iz šorca ili iz farmerica.

Ona je godinama slušala zveket novca po parketu i pitala se kako je moguće da se to ponavljalo iz večeri u veče. Takođe je razmišljala o tome da li njen muž zaista nije shvatao da ponavlja jednu te istu stvar, iako nakon što bi začuo zvonjavu feninga progunđao, pa bi ih nekada pokupio, ali ne sve, a nekada bi ih ostavio na podu do ujutru. Užasavala ju je činjenica da je on bio toliko odsutan i ti su novčići predstavljali samo jedan mali, zvučni detalj njegovog izbivanja iz materijalnog svijeta. Jer on je kroz dan prolazio kao kroz san, s tom razlikom što je ostavljao tragove – šolju od kafe, omot od čokolade, cigarete iz kojih je ispao duhan, nezaključana vrata… I te novčiće.

Jednom joj je žena koja je čistila kuću teatralno prosula hrpu novčića na sto i rekla da je to stari način provjeravanja poštenja čistačice. Nakon pokušaja razuvjeravanja, žena je samo podizala obrve i gledala u nju kao što prodavač gleda klinca koji se pravda kako u džepu nema ukradene slatkiše.

A onda je došla bolest. Zapravo dolazila je, uvodeći naizgled nevažne, sićušne motive, kao pisac u priču. Žena je primijetila da slike poprimaju pogrešne boje. Krošnje drveća bi u proljeće bivale žućkasto-smeđe, a nebo sivo. Odlazila je na posao u strahu jer ju je progonio osjećaj da će se zemlja pod njom otvoriti i progutati je. Ili da će njeno tijelo u pokretu, kao pred snažnom čarolijom, stati i skameniti se. A kada bi radni dan prošao, a ona se vraćala tramvajem kući, sretna što je preživjela postajala bi dječak na biciklu koji se vozi obalom Miljacke, ili bi ronila po dnu Olimpijskog bazena sve dok joj ne pocrvene oči, ili bi se pretvarala u uličnog psa koji je njuškao grm u Parku zaljubljenih. Iskreno sretna što je uspjela doći do kuće, pozivala je prijateljice, zahvalna što ih ima i sa njima provodila večeri. Smijala se njihovim riječima da ona može sve, da je pametna, sposobna i dobra osoba.

Vremenom, napadi panike su se pojačali. Više nije smjela izaći iz kuće, a kamoli otići na posao. Neobjašnjivi umor u tijelu tjerao ju je da sjedi i čeka da dan prođe, kako bi spavala i sanjala snove o zgradama, nedovršenim zgradama, skladištima, podrumima prepunim ljudi za koje ne zna ni ko su, ni šta su, ni zašto ne razgovaraju s njom. Samo bi užurbano prolazili. Ujutru se budila i umorno podizala glavu s mokrog jastuka. Dnevna soba je poprimila izgled čekaonice, a stolica na kojoj je povazdan sjedila sve je više škripala pod njom. Mislila je da će se jednog dana, dok sjedi i čeka, danu vratiti njegove jarke boje, a predmetima obrisi.

On je i dalje uveče prosipao novčiće kojih je bilo sve manje. Tragove za njim ona je bezvoljno pospremala u trenucima kada bi se natjerala da ustane. Živjeli su u neredu, u materijalizovanom stanju njenog uma. Ali nije zaboravljala novčiće na podu koje je uzimala sebi. 

Druženja s prijateljima postepeno su prerasla u opijanja. U početku je alkohol smirivao paniku, grijao tijelo koje nije htjelo da se pokrene i tjerao na pozitivne misli. Omamljeno je pričala da će sve biti u redu, da će se jednom ustati i izaći iz kuće, učiniti velike stvari. I izašla je. Odlučna da nešto promijeni, hodala je saplićući se i padajući po ulici, pravila je scene bez naročitog razloga, zavodila muškarce oko kojih nije ni bilo potrebno truditi se da bi poželjeli seks. Kada bi se otrijeznila odlazila je do ceste i zamišljala da se baca pod auto. Zatim se kukavički dovlačila do kuće.

On se najzad probudio iz sna i odveo je ljekaru. Ljekar je šarao po papiru dok je ona pričala o smrtima i bolestima u porodici, o batinanjima, siromaštvu, ovim i onim traumama koje su se negdje zaglavile, nataložile i zgrušale. Prepisao joj je lijekove i rekao da se njena bolest liječi.

Tablete su poslužile novoj maštariji – popiće ih sve odjednom, s pićem koje će kupiti od novca ispalog iz njegovih džepova i više se neće probuditi. Međutim, probudila se među polomljenim stvarima i sa isječenim nogama, dok joj je bolničar vadio krv, a doktorica ispitivala muža o njenoj bolesti. Ili bi se budila u bolnici, na krevetu oko kojeg su ljekari trčali i oživljavali ljude nastradale u saobraćajnoj nesreći. Posmatrala je istetovirane grudi mrtvog muškarca i maštala da je to ona.

U trenucima lucidnosti slušala je prijatelje dok joj pričaju gdje je bila, koga je napala, kome se bestidno nudila. Osjećala se posramljeno, ali samo nakratko, do trenutka kada bi se opet napila.

Počeo je da skuplja novčiće s poda i da ih sakriva od nje. Bjesnila je, vrijeđala ga, udarala i cijepala mu odjeću. Na preklinjanja prijatelja da si najzad pomogne, da počne piti tablete i umiri se, odgovarala je psovkama. Iz dana u dan pisala je uvredljive mailove i poruke dok najzad nije otjerala sve ljude koji su joj bili bliski. Kada nije bila dovoljno uvjerljiva u laži da joj je novac potreban za nešto važno i da to nipošto ne znači da će kupiti alkohol, onda je prodavala vrijedne stvari iz kuće i opijala se. Bilo je važno postići stanje u kojem nema nema ni ljubavi, ni prijatelja, ni poslova, ni želja, ni prošlosti, ni budućnosti. Ničega. Samo spavati i ne sanjati ništa.

Rekla mu je da je tu zbog njega, jer ona može sama da si pomogne. Nije joj potreban niko ko će joj govoriti kako se uništava i da vrlo dobro zna u kakvom je stanju i da sve što radi vodi u propast. Potom su ušli u baraku koja je predstavljala odjel za odvikavanje od ovisnosti. Dok su joj bolničari i ljekari prilazili i srdačno se predstavljali, iz susjedne prostorije se čuo žamor. Uskoro je sjedila u njoj, među natečenim crvenim licima, koja su je ohrabrivala i govorila kako ne treba da se stidi. Ponavljali su da je to bolest treća u svijetu, refrenično, kao djeca u vrtiću što uče pjesmice o cvijeću i domovini.

Na povratku kući pitao ju je šta su joj rekli i do kada će trajati liječenje. „Do ponovnog zveketa novčića po parketu“, pomislila je.