Ta me ženska nije ni pitala jesam li ja gošća koju čeka i je li onaj kofer moj. Samo me ugurala u taksi i odvela “na dernek”. U autu sam sramežljivo i u šali rekla kako je to sve sumnjivo i da se možda radi o mojoj otmici.

– Ma da, naročito, odgovorila je. – Prošla gošća nam je bila poteška. Ispostavilo se da je luda i bezobrazna u isto vrijeme, da je vegetarijanka koja jede samo teletinu, janjetinu i ribu, nepušačica koja puši samo tuđe cigarete i zakleta pješakinja koja voli vožnju taksijem. Nije joj valjao rezidencijalni stan, nije joj valjala naša dobrodošlica… Dakle, pretpostavljajući da vi niste ni ludi ni bezobrazni, vodim vas na dernek u planinu.

– Aaaa, vi to želite mene napiti pa da mi se sve svidi?

– Tako nekako…

Na terasi vikendice u planini lelujalo je jedno desetak pripitih ljudi.

– E ovo vam je sve sama umjetnička elita, rekla je moja domaćica izlazeći iz taksija.

Neko iz elite dobacio je da ako želim da se istuširam u svom rezidencijalnom stanu nakon puta evo sad mogu i pokazao prstom na domaćina koji je sa dvije kante vode u rukama odlazio prema WC-u. Ne znam jesam li umislila kako je onda neko drugi pomenuo slamnati krevet na spratu. Dosipajući mi vino u čašu, grleći me i pjevajući dalmatinske pjesme učinili su da se najzad opustim. Uvečer su me odvezli do stana u kojem sam trebala boraviti. Omamljena vinom i mišlju da ću u Sarajevu provesti cijelih mjesec dana, odmaknuta od svih problema koji su me kod kuće mučili, shvatila sam kako je ovo bio fenomenalan doček.

Sutradan sam se posvetila upoznavanju grada. Kako mi je orijentacija u prostoru slaba strana, često sam zaustavljala prolaznike na ulici da ih priupitam gdje sam. Svako kome bih se obratila u strahu da se ne izgubim bio je nevjerovatno ljubazan. Pogotovo kada bi čuo da živim na moru. Jer svi nose neku uspomenu iz Dalmacije, neku morsku ljubav, anegdotu… Osjećala sam se sretnom i ispunjenom u gradu koji vrvi od srdačnih i dobronamjernih ljudi.

U narednih nekoliko dana stekla sam dojam da se cijelo Sarajevo vrti oko mene. Jer nisu me zvali samo prijatelji koje imam u ovom gradu, već i ljudi koji su samo čuli za mene. Svi bi me pozivali da im dođem doma, a kada bih osjetila potrebu da odem malo i do svog rezidencijalnog stana i da se posvetim pisanju, oni bi govorili: “Neka te s nama, naši smo!“Naravno da nisam znala da kafa s prijateljima u Sarajevu znači odlazak na piće, zatim na čorbu na Trebević, onda na poslijepodnevni dernek kod nekoga, te najzad na tamburaše do kasnih noćnih sati. Ponekad je ta kafa završavala i odlaskom u drugi grad. U Mostaru sam poželjela da probam pravu bosansku kafu. Ušli smo u kafić koji nosi naziv po najpoznatijem mostarskom pjesniku. Kada mi je kelner rekao da imaju samo espresso, razočarano sam odgovorila kako to nije moguće. – Ali jeste! Zar ti nisi čula da je Šantić pio isključivo kratki espresso?!, upitao je prijatelj.

Bila sam hronično umorna i presretna.

Svoje utiske o Bosni svakodnevno sam dijelila ostavljajući statuse na Facebooku. Nisam ni slutila da ću time izazvati neku vrstu medijskog booma. Jer nije prošlo dugo od mog dolaska u Sarajevo, a novinari su počeli da me zovu u želji da sa mnom urade intervju. Bila sam sušta suprotnost toj nesretnoj gošći prethodnici koja je toliko iritirala ljude da su od nje bježali. Provodila sam možda najljepše trenutke u životu, družeći se s novim prijateljima i ćakulajući s prolaznicima na šetalištu i vozačima tramvaja. Sama pomisao na povratak kući padala mi je teško, jer sam bila svjesna da će mjesec dana proći brzo, pogotovo kada si okružen dobrim ljudima i ništa ti ne nedostaje. Vrhunac mog iznenađenja nastupio je kada su me pozvali iz jedne baščaršijske pekare da bi mi se kao Dalmatinki zahvalili na Facebook statusima o Sarajevu i pozvali me da dođem na vruće somune. Nisam više željela da spavam da ne bih propustila neki dragocjen trenutak u tom magičnom gradu. Kako se broj novostečenih prijatelja povećavao, a samim tim i pozivi za izlaske, više nisam imala vremena ništa drugo ni raditi.

Trideset dana ipak je proletjelo i gorčinu koju sam osjećala zbog povratka u Dalmaciju ublažavala je jedino činjenica da ide ljeto. Živim na malenom otoku i u nekoj od tajnih uvalica i za početak se mogu skriti od problema koji će me neminovno dočekati, a i na miru sabirati utiske iz Sarajeva. Svi su me tješili da to nije kraj i da ćemo se uskoro opet ovako lijepo družiti. Prijatelji su me ispratili gurnuvši mi u ruke vrećice pune domaćih zalivenih kolača i bosanske kafe. Plakala sam cijelim putem do kuće.

Nekoliko dana nakon dolaska na otok, vraćajući se s tržnice srela sam susjeda koji je rekao da se neko raspituje za mene. Nedugo zatim ugledala sam poveću grupu ljudi kako idu prema meni, prepirući se.

– Rek'o sam ti da trebamo ić’ lijevo!

– Pa i da smo išli lijevo, opet bi se izgubili u onom grmlju…

– Ja vučem ovaj roštilj i šator sve vrijeme, lako je tebi da galamiš. Ej, Dalmatinko! Tražimo te cijelo jutro! Evo nas, stigli smo ti.

Ispred mene je stajalo jedno petnaestak Sarajlija. Predvodilo ih je četvoro ljudi koje sam upoznala na prvom derneku u planini. Dio umjetničke elite… Zatim sam prepoznala prolaznika s Vilsonovog koji mi je pomogao da pronađem kafić Tito, a za ostale sam pretpostavila da su taksista, vozač tramvaja, pekar koji pravi odlične somune i gospođa sa sarajevske tržnice koja mi je jednom prodala paradajz. Vodili su i djecu.

Rekla sam, uz iskrivljen osmijeh, kako mi je drago što ih sve vidim i nastavila da mucam: – Nemojte me pogrešno shvatiti, naravno da ste dobrodošli, nego, jeste li sigurni da svi možete stati u moju kuću, znate, ona je mala…

– O naravno da možemo. Nismo htjeli nigdje drugo ići, rekao je taksista.

– Kada imamo našu Dalmatinku imamo i gdje, dodala je teta s tržnice. Iza njih je provirio jedan stariji gospodin i rekao kako je on amidža servisera koji mi je popravio laptop i da je serviser rekao da samo treba na njega da se pozove kada dođe kod mene.

Rekla sam, sada već isprepadana: – Ja ću onda morati da se privremeno preselim negdje drugo.

– Neka i tebe, pa naši smo!, povika umjetnička elita.