Zavaljeni u pletene stolice, bučne od sunca i svih kiša koje su pale, doktor Samir i njegov prijatelj zabavljali su se omiljenom igrom. Posmatrali su žene, a potom ih ocjenjivali od jedan do pet. Pored bašte kafića “Dekameron” prošla je Fatima koja visokim štiklama zategne nožne mišiće da joj se ne gleda u bore na licu i vratu jer nije fer.

– Šta misliš, Enese?

– Pa… jedna slaba dvica.

Lupa Fatiminih štikli je na trenutak prestala. Potom se okrenula, pogledala ih bijesno, a onda krenula prema njima: – Dva sijeda akrepa! Vi meni dajete ocjenu?! Sram vas bilo, nemate pametnijeg posla nego da vrijeđate. A vidi vas, k'o isprani truleksi!

Doktor Samir je naglo ustao, potom se sageo i povukao pamučne hlače prema mokasinama, kao da se poklanja poslije loše predstave. Onda je zaključio da je njegova pauza prošla i da mora da se vrati na posao. Fatima je nastavila da klepeće štiklama i dostojanstveno ponijela svojih šezdeset i sedam godina i dva cekera u pravcu stana.

Odlučio je da prošeta do zubarske ordinacije, jer usput može nekoga sresti i odgoditi posao. A na pacijentima koji su se zakazali red je da čekaju i oni to znaju. Pa nije uzalud potekao iz sela kraj Foče i odlučio, još kao dječak, da će biti ljekar! Prvo doktor medicine, a potom, nakon svih muka koje taj fakultet podrazumijeva, doktor stomatologije. Iz ulaza je izašao Alija i doktor ga je srdačno pozdravio, obraćajući se, doduše, asfaltu ispred sebe.

– Ooooo, Alija, moooomče! Stariji čovjek, sa štapom u ruci, zastao je, osmijehnuo se i krenuo doktoru u susret.

– Evo mijenjam ženu. Ovo je već osmi mjesec u ovoj godini kako umjesto nje radim obje smjene, odgovori doktor na pitanje koje Alija nije postavio.

– Vrijedan si, doktore.

– A imam li izbora, moj Alija? Ona ode kod svojih i nema je, a ja ne znam da li sam u stanju tolerisati sve to. Je l’ joj bolesna mater ili nije, kakve ja veze imam s tim? Valja i meni skuhat i oprat i o onom se djetetu brinut.

– Pa, dijete ti ima trideset godina, šta se o njemu imaš brinut, zna on i sam.

– A ne zna, moj Alija, ja mu i doručak pripremim i natjeram ga da dođe i ovdje se praksa. Treća je godina, treba mu da zna kako sve ovo izgleda i šta ga čeka. A neće, ne voli, ja ga zovem, dođi, vidi, popravi zub nekome. Neće! Mladost, moj Alija.

– Ali…, zaustavi se Alija. Uostalom, šta se njega tiče nečije dijete i nečiji problemi. Ima ih sam i previše, a doktor iz ulaza mu sigurno neće pomoći, i da želi. – Ma ja, evo se sekiram, kanalizacija otiče iz ovog smetljarnika, a ona što su je zadužili da bude kućepazitelj, ništa ne radi, ne zove nikoga, ja od smrada ne mogu da dišem. Do osmog sprata je došlo.

– Razgovaraću ja s njom, moj dobri Alija. Ništa se ti meni ne brini.

Doktoru je laknulo jer ga niko nije čekao ispred ordinacije. Sada ima vremena da riješi još jedne ukrštene riječi i da malo sjedi na balkonu. Možda naiđe neko s kim će popričati.

Ispred ulaza u zgradu zastala je ljepuškasta žena u kasnim četrdesetim. Premjestila je u lijevu ruku kofer, a desnom preturala po tašni tražeći ključeve. Ugledavši je s balkona u prizemlju, doktor je skočio i povikao: “Komšinice, ja ću ti otvorit!”, i otrčao do interfona. Zubar je potom, nalakćen na okvir ulaznih vrata svoje ordinacije, posmatrao ženu koja je vukla kofer. – Otvorio sam da ne kažeš kako ovdje nema kavalira. Đes’ to bila?

– Na putu, odgovori žena, otvarajući vrata lifta rukama punim prtljaga.

“Uobražena, neće nikad u priču. Misli za sebe da je dobra”, promrmlja doktor zlovoljno i zatvori vrata ordinacije. “A moja je Duška stoput ljepša.”

Tek što je zapalio cigaretu i nageo se na ogradu balkona, začu zvono na vratima. Iznenađen što je propustio da vidi ko je ušao u ulaz, krenu prema vratima. Otvori pacijentu kojem je prije mjesec dana počeo da radi navlake. – Otkud ti sad?, upita doktor. Čovjek je zbunjeno odgovorio: – Pa… rekli ste, danas u … – Ma najlakše je nama privatnicima! Svi misle da radimo k'o granap, od 00 do 24 h. De ti meni dođi sutra ujutru, ne mogu ja kad vi hoćete. Od jutros sam ovdje. – Dobro, doktore, reče čovjek i ode.

                                                 ***

Sjeo je u jednu od razlistanih stolica, koje su često cijepale lijepu odjeću zalutalih gostiju u “Dekameronu” i napadale kao začarane šume iz slikovnica.

– Jesi li se umorio, doktore?, upita kelner stavljajući flašu piva na sto. – Ne pitaj, jarane. Radim od jutra do sutra. Ej, đe si ti, mala?, pozdravi doktor ženu koja je prošla pored kafića. – Doktore, kad ste već tu, da vam kažem, one plombe su mi ispale, jedna dva, a druga sedam dana nakon popravki. Jako me bole zubi. – Pa bona, šta jedeš? Kamenje? Zar te onaj tvoj ne pazi. A bogami sam primijetio da si se malo i ugojila, trebaš preć na tečnu hranu. Čorbice kuhaj. One su i lake za napravit. Samo staviš mesa i povrća i pustiš da se samo skuha. – Doktore, ja bih ipak da pogledate ove zube.

– Hajmo, kad me tjeraš. Evo, nisam ni pivu popio, a tek sam došao iz ordinacije. Al’ dobro, moja si komšinica, pa mi nije teško.

– Moram ti reći, znaš one dvije starije žene, majku i kćerku, što žive na četvrtom spratu? – Mhm, promrmlja žena usta punih tufera, škiljeći u jako svjetlo nad zubarskom stolicom. – Ova ti druga, kćerka, ima sestru. Znaš li kako je ta sestra lijepa?! Ja sam se iznenadio. Otvorio sam joj vrata prije neki dan. – Aha, odgovori žena. – Eh, evo sam ti ih sad popravio opet. Ne bih ja ovo znao ‘vako popravit da nisam iš'o na seminar, sluš'o šta pričaju zubari. Vidi kako su ljepi!, rekao je doktor pružajući ženi ogledalo. – Meni moja žena kaže šta se fališ? Pa kako se neću falit? Ko će me pofalit ako neću sam sebe? – A gdje vam je žena, ne viđam je? – Ma kod matere u Srbiji. Malo-malo pa ode. Šta će, bolesni joj roditelji, a ja sve to poštujem pa ostanem ovdje radit dvije smjene svaki dan. Nema koga drugog zadužit da ih pripazi pa ona bude s njima. – Baš ste tolerantan i pažljiv suprug. – Ah, šta ću, takav sam, ne mogu iz ove kože, reče doktor i otrča do balkona. – Čuo sam ti glas, mala!, doviknu ženi koja je stajala ispred ulaza i pričala s komšinicom.

– Alija mi se brine zbog kanalizacije. – Zvala sam ih, otvoren je nalog, reče žena. – Alija mi se puno brine, samo to da ti kažem. – Dobro, doktore, odgovori žena i okrenu se prema komšinici. Doktor ušeta u ordinaciju i reče: – Ko je nju naš'o da bude kućepazitelj? A žensko, ništa ne zna oko ovih instalacija. Vidi nam ulaza… Nego, mala, ovo ti je sve sedamdeset maraka, komšijski popust.

                                                          ***

Idem dragoj iz kafane, sav natesan i bez pare. Ustaj dušo, otvori mi, poljube me, zagrli me, orilo se iz zvučnika u kafiću. – Otkad se ovdje sluša ova muzika, upita mladić pomažući vidno uplašenoj djevojci da se izvuče iz uske pregrade koja je odvajala stolove. – Ma doktor pije, danas je subota, odgovori kelner. Doktor se ljuljao nalakćen na šank i posmatrao čovjeka koji je stajao pored njega, da bi mu potom rekao: – Vidio sam ti ženu kako pije pivo iz flaše. To nije pristojno. I izašla je ovdje, sjedila s prijateljicama, a đe joj je dijete? Ti ga čuvaš, jarane! TI! – Piti pivo iz flaše i izaći s prijateljicama, pa mislim da je to bezazlena stvar, doktore, odgovori čovjek. Doktor je stigao da podigne kažiprst i kaže: – Eeee, prije nego što se srušio sa barske stolice.

                                                         ***

– Đe si, Samire! Kako si?, upita komšija doktora koji je sjedio na balkonu ordinacije. – A nikako. Natek'o mi mali prst na nozi. Poplavio. To more bit opasan znak. – Može, može, tako ljudima pred moždani udar poplavi nožni prst. Moj je punac, rahmet mu duši, imao… – De nemoj, majke ti. Ovo je sigurno neka upala, iš'o sam kod doktora, dao mi antibiotik, mažem prst.

– Ne brini, doktore. U najgorem slučaju moraćeš ga odsjeći, reče komšija i uđe u ulaz. “Ja ovih ljudi. Ne saosjećaju.”, pomisli doktor. “Da hoće naići ona dobra sa četvrtog, došep'o bi do interfona da joj otvorim.”