„Jesam li ti pričala kako sam jednom, dok sam brala šipurak na Igmanu, srela medu?“ To je zapravo bilo retoričko pitanje jer odgovori: „Jesi“, „Nisi“, „Ne interesuje me“, „Gori nam kuća!“, „Zemljotres!“ „Znaš, ja sam u stvari serijski ubica“ ne bi napravili nikakvu razliku, budući da je ona naumila da pošto-poto ispriča svoju dogodovštinu.

Baka je prolupala još u ratu. Pozivala je komšije, iscrpljene od gladi i granata da zajedno popiju ječmenu kafu i ozarena lica recitovala pjesmicu kojom je kao kneževa kćerka, stara samo osam godina, obučena u hrvatsku narodnu nošnju i sa dvije kao šaka debele pletenice dočekala kralja Aleksandra, a koja je počinjala sa: „Dobrodoš'o, orle bijeli!“ Vremenom, sjećanja su se svela na dva pitanja koja mi je svakodnevno postavljala čim bi me ugledala na vratima: „Šta je veće, marka ili dolar?“ i moje omiljeno: „Bogati, šta uspijeva na Jelisejskim poljima?“ I, naravno, na susret s igmanskim medvjedom.

Ona jeste jednom davno brala šipurak na Igmanu i medo se jeste pojavio, na udaljenosti od deset metara, i zamumlao. Rekla mu je: “Zdravo, medo!“, a on se okrenuo i otišao. Iako sam svaki dan morala da slušam tu priču, olakšavajuća okolnost u svemu tome je bila ta što je baka uvijek nudila osvježenu verziju jednog te istog događaja. Moj bosanski Rejmon Keno je tako ponedeljkom brao drenjke na Jahorini i iza grma čuo mumlanje. U utorak se medo pojavio na obali Krivaje gdje se baka borila sa zmijom koja joj se obmotala oko noge. U srijedu se medo ubezobrazio, podigao na zadnje šape i zaurlao, a u četvrtak se već približio na opasna dva metra, ali je baka stigla da repetira očevu lovačku pušku. Petkom bi ga umirivala tihim glasom, jer su se gledali, oči u oči, na nevjerovatnoj udaljenosti od dva koraka. Očekivala sam da se jednog jutra probudi, napravi nam kafu i konačno prizna da se, zapravo, na kraju balade, jednog sunčanog dana na Igmanu potukla s tim medvjedom.

U jeku bakinih monologa o medi, radila sam kao lektorica u tabloidu. Tekstovi koje sam morala čitati i ispravljati sadržavali su informacije o tome kako su se dva pjevača narodne muzike srela na kafi i kako se na osnovu priložene fotografije da naslutiti novi duet. Ili kako je naša poznata voditeljica kupovala garderobu pred praznike ili, još bolje, kako je nekakvom opet narodnjaku narasla bubuljica na nosu. A ima 50 godina. Kolumna koja je trebala sadržavati prave tračeve takođe je uvijek bila ispunjena samo nekakvim insinuacijama o nekakvim vezama, napisana tako da sam često morala da zamolim novinarku da mi polako i staloženo ispriča šta je htjela da kaže da bih tekst mogla napisati ponovo. Priznajem, bilo je momenata kada sam plakala… S druge strane, ako imaš dovoljno smisla za humor i dobru platu, zašto se još neko vrijeme ne bi zadržala na tom poslu? Jer, koliko ljudi, pored mene, na ovoj planeti, u eri printanja mostova i jestivih kolača na 3 D printerima, u eri robota i vikend-putovanja na Mjesec, ima priliku da u tekstovima diplomiranih žurnalista ispravlja riječi poput „medecina“ ili izraz „prelijepe blizanke“ (par silikonskih grudi, op.a cup.a)? Jednom mi je pukao film pa sam nakon svakog trača dopisala: „I sreli su medu.“ Baš se lijepo uklopilo. Međutim, urednica je bila revnosna i vrijedna žena koja je zaista čitala te tekstove, čak i poslije moje lekture, pa me je uhvatila na djelu i moj pokušaj samozapaljivanja nije prošao najbolje. Nisam dobila otkaz. Ostala sam još neko vrijeme u toj zagušljivoj maloj redakciji, zatrpanoj starim brojevima tabloida (koji se stvarno, ali najstvarnije, zovu arhivski materijal), da do jedan ujutru čitam o nečijim celulitima na nastupima i novim planovima kraljice sevdaha.

Svako ko bi nam došao u posjetu morao je da čuje priču o medi. Gost bi pažljivo saslušao baku, potom se skeptično nasmijao, prihvatajući njenu senilnost. Dok bi ona pričala i pričala, zamišljala sam da ima mjehuriće iznad glave, poput onih koje su Max i Bunker crtali Broju jedan, kada počne priču uspavanoj grupi TNT, s riječima:„Ja sam odveć star, ali kada me već pitate, to je bilo 343. godine prije nove ere…“). Kada bi je neko fotografisao, pozirala je nasmijana, ali bi ipak okrenula glavu tako da se ne vidi melanom na lijevoj strani lica. Ili bi, kobajagi slučajno, sakrila zavoj rukom. Nikada nisam propuštala da vidim kako se gosti smiju njenoj dogodovštini jer sam znala pravu verziju priče i voljela da posmatram staricu koja je susrela medvjeda u šumi i, jednom drugom prilikom, sjedeći u bašti i guleći šljive za slatko, ugledala zmiju ovijenu oko noge. Pažljivo je podigla nogu, pustila da joj sklizne nanula i da zmija ode. Stalno je govorila da se ničega ne boji i nekada davno, hodajući Stupom, ugledala je ogromnog agresivnog psa umotanog u lance, s velikom ranom na vratu. Prišla mu je polako, umirujući ga tihim glasom, a zatim mu oslobodila vrat od lanca. Znala sam takođe da je još kao tridesetogodišnjakinja ostala bez dvogodišnjeg dječaka, da bi potom skinula debeli zlatni lanac s vrata, stavila ga u maramu i odnijela da ga proda, pokušavajući da spasi muža koji je obolio od tuberkuloze. Kupila je dvije vozne karte za Ljubljanu, za prvi razred, ali su ih Slovenci ipak smjestili na drvene klupe zadnjeg dijela voza. Držala mu je glavu u krilu i tepala kao djetetu, ne bojeći se da je može zaraziti. Dva mjeseca nakon što je sahranila svoju ljubav, držala je u naručju tijelo trogodišnjeg sina koji je umro od meningitisa. Potom ga je spustila na krevet, uzela očevu lovačku pušku, repetirala je i prislonila sebi na čelo. I dok bi ona vazila o medvjedu, a gosti se smijali njenoj senilnosti, ja sam znala da je ipak vratila pušku u špajz i otišla po dvije djevojčice koje su ribale podove i poljske WC-e svojih tetki, jer su im ove za nagradu davale hranu. Svakog jutra oko šest ostavljala je kćerke i odlazila da pere školska stubišta, a one su se budile i gledale ledenice na stropu memljive kućice. Potom bi ložile vatru, pele se na hoklice i svojoj mami pravile pitu sa kao prst debelim korama. Trećinu jabuke bi ostavljale na tanjiriću na kredencu poput onih koji se sada restauriraju i prodaju za velike pare. Iako je ova senilna starica, sa pola vilice izgrižene melanomom, nekada ulazila tek uveče u kuću, umorna od čišćenja Tehničke škole i kopanja bašte poslije posla, djevojčice su bile sretne jer su imale mamu i snove u kojima će jednog dana napraviti velike stvari.

Nakon što bi nastupila tišina, baka bi upitala goste da li im je ikada pričala kako je jednom prilikom srela medvjeda. Oni bi se nasmijali, ali se nisu šegačili s njom, da li zbog pristojnosti ili zato što sam uvijek bila tu kada bi neko došao.

Žena koja je na kraju nadživjela svu svoju djecu u sjećanju je, kao ušećereni talog na dnu tegle slatka od šljiva, ostavila samo dogodovštinu s medom.

Ja bih potom dodala: „Ne, nisi nam to ispričala.“ „Vjerovali ili ne, ali ja sam jednom srela medu…“ „I to ne jednom, bako.“