Snimatelj Mašo, u to sam sasvim sigurna, voli da upoznaje ljude jer ima sedamdeset godina i mnogo toga da ispriča. Srdačno se rukovao sa mnom, podižući sijede čupave obrve i fiksirajući me prodornim plavim očima. Za razliku od njegovog veselog prilaska novoj kolegici, ostali članovi redakcije vrpoljili su se na prastarim stolicama, neki gledajući u ormare oblijepljene sličicama Vučka i kalendarima iz prošlog vijeka, kao da ih prvi put vide, a neki me mjerkali s odlukom da me ipak ostave za sutra. A metode ispitivanja nepoželjne pridošlice su svakako raznovrsne i neizbježne. Može se krenuti od pitanja: „Šta si dosad radila pa tek sad došetala u redakciju za kulturu?“, ili recimo: „Voliš li papagaje?“ Bilo kakva tema pokrenuće novu i sve će se svakako saznati. I zašto se truditi da se odglumi kako sam dobrodošla u prostoru krcatom ljudima koji se pritom bave kulturnim događajima i jedva da su plaćeni za to? I sasvim je razumljivo da će ovoga puta susresti i podrobnije upoznati entuzijastu ravnom onom koji došeta u Nacionalni muzej Bosne i Hercegovine i izrazi želju da glanca eksponate jer ga to ispunjava neopisivim zadovoljstvom.

Prvi zadatak bio je lagan. Mašo, njegov kolega Fahro, koji je majstor svjetla, i ja otišli smo na promociju časopisa posvećenog poeziji. Tamo sam trebala uzeti nekoliko izjava od učesnika događaja i napraviti televizijski prilog. Na binu je prvo izašao pjesnik i zapalio svijeću za pokojnu kulturu (ili poeziju). Onda je izašao drugi koji je rekao da je časopis žute boje jer aludira na žutu štampu kojoj se poezija protivi. Treći govornik je bijesno pljuvao u mikrofon protiveći se riječi „region“ jer ovaj časopis ne objavljuje djela pjesnika koji dolaze iz tog nepostojećeg ‘termina’, već iz bivše države. Moju fokusiranost na izjave indisponiranih umjetnika razbio je Mašo koji je odjednom iskočio pred mene i rekao: “Vidiš li kako mi se baca u kadar?“ „Ko?“, upitala sam. „Pa ovaj ‘veliki’ političar i pjesnik. On misli da ću ga snimiti. E baš neću!“ „Mašo, ko?“, pitala sam, i dalje ne shvatajući na koga misli. Pokazao je rukom prema čovjeku koji je sjedio u zadnjem redu, obučen u odijelo i miran kao bubica. „Primijetila si kako mi se baca pred kameru? E pa neće! Neću ga nikad snimiti.“ „I nemojte, Mašo. Ko ga šljivi“, odgovorila sam. Moj snimatelj je uporno bježao od čovjeka koji se nije pomjerao s mjesta, ali je ipak uspio da snimi nekoliko izjava, jer su moji sagovornici bili prilično udaljeni od ‘ubacivača u kadar’, pa smo mogli krenuti natrag na televiziju.

Televizijske ekipe se voze taksijima. Svaki taksista poznaje Mašu i njegovog kolegu Fahru, pa je tako vozač upitao kako napreduje plastenik, na šta se Mašo obradovao i iz džepa izvadio sjemenke luka uvjeravajući nas da će usjev biti odličan i da će pozvati sve ljude koje zna na jedan roštilj. Da se počaste i obiđu plastenik.

Moje kolege su u međuvremenu saznale da sam volonterka i predviđajući mi plodonosnu karijeru dugu mjesec-dva, sažalile su se i objasnile mi kako se pravi televizijski prilog. Happy TV posjeduje dvije mašine za pregled materijala, pa sam tako sutradan ujutru stajala u redu da preslušam izjave i zabilježim kodove. Moja karijera novinarke nije potrajala dovoljno dugo da naučim da se ne pozdravljam kada ulazim na informativni desk, pogotovo ne sa osmijehom. Također nije potrajala ni toliko da prestanem da plačem svaki put kada me istjeraju iz montaže ili me odgurnu od mašine za pregledavanje materijala, niti da na vrijeme izađem iz taksija kojim upravlja čovjek koji tokom vožnje duge pet kilometara samo tri puta za dlaku izbjegne saobraćajnu nesreću.

Da bi izvukao živu glavu i relativno zdravu pamet radeći na Happy TV potrebno je znati sljedeće:

a)      Organizatorici zaduženoj da obezbijedi ekipu za snimanje priloga koji se treba napraviti za emisiju koja kreće za pola sata potrebno je zaplakati i reći da ti je umro neko blizak: ujak, djed, tetka, uglavnom neko ko je već mrtav ili ga mrziš toliko da slobodno možeš da ga ‘sahraniš’, uvjeravajući tu ženu da istog momenta ostavi burek ili se okane Facebooka i okrene par brojeva;

b)      Kada nakon dvosatnog čekanja najzad sjedneš za mašinu za pregled materijala i osjetiš pipkanje po ramenu, okreneš se i ošineš pogledom osobu koja će ti reći da je njen prilog hitniji;

c)       Montažerima se smješkaš. Ako imaš kakav adut, velike sise ili dobre noge, onda bi to bilo idealno, ali ako si ružna, onda kupiš čokoladu i kafu i na taj način ga pokušaš privoljeti da ti montira prilog koji se emituje za, pa otprilike pet minuta. A ako si pravo ružna, e onda u krajnjoj liniji padneš na pod i odglumiš epileptični napad (ne zaboravljajući obilno izbacivanje pjene iz usta, a možeš i sama sebi da izbaciš jezik jer si ružna, pa on to neće htjeti da uradi umjesto tebe). Ako uđeš u montažu i zatekneš montažera kako spava, NE BUDI GA, zaboravi na prilog;

d)      Snimateljima ne moraš ni da se smješkaš, niti da ih potkupljuješ. Oni te svakako mrze jer moraju da rade. Osim Maše koji voli svoj posao i svoj plastenik i ponekad nasred ulice, dok čekamo taksi, Fahri pokazuje raspored lijeha sagunjući se između trotoara i žardinjera;

e)      Kolegama ne dolaziš u redakciju s pričom da te je urednik dnevnika pohvalio za prolog koji si napravila i kako je ovaj posao divan, jer će ti narediti da radiš i vikendima budući su se oni u međuvremenu posvađali i kategorično odbijaju da rade, ali smatraju da je sjajno rješenje iskoristiti volonterku koja tek treba da se dokaže i dobije još jednu pohvalu, kad joj je već do pohvala.

f)       Kada pratiš događaj visokog rizika, gledaš da ne ostaneš jedina u publici kada uleti 20 maskiranih huligana i pretuče učesnike događaja;

g)      Ni za boga miloga ne ostaj da ispratiš događaj koji je posjetilo troje ljudi, od kojih su dva luđaka i jedan rođak ili kum organizatora, jer će te organizator istjerati van, vičući ti da mu uzurpiraš prostor i ometaš to troje ljudi da zauzmu mjesto na 50 raspoloživih stolica.

h)      Ako Mašo nije lucidan u trenucima kada prisustvujete pres konferenciji, pa počne da snima plafon ili neku djevojčicu u publici, onda se jednostavno vratiš na Happy TV i iz arhive izvučeš neku drugu pres konferenciju, jer su pretežno sve iste. Osim toga, ko prati kulturne emisije?

i)        Moraš smršati. Jednostavno moraš smršati. Jer kako na zadnje sjedište taksija da stanete i tonac, i majstor svjetla i ti, dok je na prednjem snimatelj koji u krilu drži kameru?

j)        Kada tako nagurani izađete iz taksija, koji se nije zapalio, a i vozač je bio relativno normalan pa nije izazvao saobraćajnu nesreću, pa sretno stignete na lokaciju, najvjerovatnije će se ispostaviti da kamera ne radi, a budući da čovjek čija ti je izjava potrebna ima zakazan sastanak i nema vremena da čeka da pozovemo snimatelja sa ispravnom kamerom, onda se mogu primijeniti strategije opisane u dijelu o montažerima. Osim epileptičnog napada, jer bi u tom slučaju došla ne ekipa sa ispravnom kamerom, već kola hitna pomoći.

k)      I nije naodmet napomenuti da dok čekaš na red kako bi sjela za jedan od dva računara u redakciji koja broji devet osoba i napisala prilog, obavezno počni pisati na papiru. Time ćeš ubiti dvije muhe jednim udarcem: dobićeš na vremenu, a kada se najzad dokopaš računara, on će se ugasiti jer je star toliko da čak poznaješ ljude koji su rođeni iste godine kada je ta sprava donesena u redakciju i ti ljudi sada imaju već veliku djecu. Možeš pozvati nekoga iz ekipe za tehničku podršku ako vjeruješ u metode starije i od računara koji se ugasio. Naime, intervencija stručnjaka svodi se na udaranje kućišta ili monitora, zatim slijeganja ramenima i konstatacije da je računar jako star. Istom metodom služe se i montažeri kada zakaže mikrofon dok čitaš prilog. Pojavi se čiko i počne lupati po mikrofonu, pa on ili proradi ili ne proradi.

Ako nisi spremna da se suočiš sa svim navedenim izazovima rada na Happy TV, uvijek ti ostaje taj neostvaren san da svratiš do Muzeja i ponudiš jedan dobar glanc eksponata.