Paja mi je davao instrukcije iz matematike. Bio je drug sestrinog druga, porijeklom iz okoline Bihaća, treća godina mašinstva. Studirao je u Sarajevu i živio u iznajmljenoj sobici na periferiji grada. Dolazio je kod nas baš u periodu mamine renesansne postrazvodne faze koja je podrazumijevala okupljanje četrdesetogodišnjakinja u dnevnom boravku, gatanje u toz od kafe, sakupljanje slika poznatih i manje poznatih umjetnika, listanje “Burdi” i šivenje haljina za pozorište, dakle, sve što je moj otac prezirao. A budući da ga u kući nije bilo, niti će ga više ikada biti, moglo se nastaviti sa životom, pa od spavaće sobe napraviti dnevni boravak da stanu i sestrine prijateljice koje bi onda prelazile u prostoriju krcatu maminim prijateljicama, da se i njima gata u šoljicu, da i one kažu štogod o modnim trendovima, kulturnim događajima i kako Anica Dobra u komadu “Mala” na ogromnoj ljuljašci leti do pola partera Narodnog pozorišta u Beogradu.

Ja sam bježala sa časova matematike, a kada bi majka pronašla neku strogu profesoricu da mi daje instrukcije, samo bih jednom otišla do nje. Stigla bih da vidim strah i trepet gimnazije, dvoglavu aždaju obučenu u šlafrok, kako jednom glavom gleda u ručak za sutra koji se krčka na šporetu, a drugom u papir na kojem su trigonometrijski zadaci. Vijeće žena iz dnevne sobe i trpezarije zaključilo je da se meni, kao pametnoj djevojčici, kao nekome ko si ne smije dozvoliti da svake godine pada na popravni, treba naći neko ko će dolaziti kod nas, a one će, ako treba, svojim tijelima blokirati ulazna vrata da ne pobjegnem.

I tako je došao Paja. Za razliku od njega koji je bio oduševljen atmosferom u kući, ja sam bila indisponirana njegovim prisustvom i mjerkala ga u namjeri da procijenim šta s njim da radim. Da li da ga zafrkavam i zafrkavam sve dok na kraju ne popusti i vrišteći ode ili da se povinujem želji majke i još deset žena i ne budem baš toliki propalitet pa naučim matematiku. Njegovi pokušaji da bude duhovit i na taj način što bolje objasni trigonometriju bili su žalosni. Gotovo svakodnevna komunikacija sa osobom koja ima loš zadah i još gori humor dodatno je pomračivala moj tinejdžerski doživljaj svijeta.

Kada bi instruktor matematike došao, sa velikog trpezarijskog stola grabile su se natalne karte i tegle sa ljudskim mozgom u formalinu, a grah za gatanje smještao u posebnu crvenu kesicu od baršuna. Razvedene vještice i studentice farmacije i medicine povlačile su se u drugu prostoriju. Paja se nije žurio da mi objasni gradivo. S radošću je dolazio u kuću punu života, ispunjenu ženskim glasovima i smijehom. Shvatila sam da su mi žene napokon stale u kraj i da moram požuriti da naučim matematiku jer je to bio jedini način da taj čovjek prestane dolazitikod nas. Nakon svakog našeg časa pio je kafu sa sestrom i njenim drugaricama. A to ispijanje kafe vremenom je sve duže trajalo. Čak i kada sam dobila prolaznu ocjenu iz matematike, Paja je nastavio da dolazi. Sjedio je među ženama i pričao o majci i zavičaju, muzici i prijateljima kojih nema puno. Nekada bi dolazio nenajavljeno, samo da popije kafu i razmijeni koju riječ. Nije se udvarao nijednoj od djevojaka, nikada ništa nije tražio i motiv njegovih dolazaka je bio nejasan. I nastavio bi svraćati do nas da nije počeo rat i rastjerao veselu družinu. Prostorije koje su sene tako davno orile od ženskog smijeha (i zbog kojih se samo jednom organizovao kućni savjet i pobunio protiv tamburaša i harmonika) ubrzo će ispuniti hladnoća, čađ uljanih svijeća i nekoliko rođaka izbjeglica.

Sestra i ja smo opet živjele okružene ženama, doduše nepoznatim, koje su kao i mi bile smještene u izbjeglički kamp. Malo smo plakale, a onda požurile da odrastemo i naučimo da preživimo. Počele smo raditi kao čistačice i svakog jutra odlazile na različite lokacije, u različite porodice, da pospremamo nered i slušamo galamu, smijeh ili plač ljudi koje prvi put vidimo.U Sarajevu smo posjećivale pozorišne predstave, a u Beogradu igrale sporedne uloge u njima: jer prale smo posuđe na svadbi gdje je mladenka plesala i veselo pa u inat pokazivala vjenčani prsten konobaru; čistile stan pretiloj ženi alergičnoj na prašinu, iglama za šivenje i štapićima za uši; rastavljale supružnike u tuči; plakale zajedno sa ostavljenim bolesnim staricama; preplašene bježale od manijaka.Uveče bi brojale komarce zalijepljene za zidove izbjegličkog paviljona i udisale beogradski pozajmljeni vazduh. Jednog jutra su me iz agencije za čišćenje stanova poslali na Cerak. Dočekala me živahna ekipica. U dvosobnom stanu živjeli su muž i žena sa dvoje djece, ženina sestra i njena djevojčica. Kada su me pozvale na pauzu, žene su mi se požalile kako ne mogu da nađu dadilju i da im na razgovor dolaze osobe koje im se ne dopadaju. A ja sam im zauzvrat pričala svoje dogodovštine s manijacima i veselim nevjestama. Nije im trebalo dugo da zaključe da ono što radim kako bih preživjela baš i nije ispunjenje mojih snova i već na drugoj pauzi dobila sam ponudu da čuvam troje djece. S radošću sam prihvatila da budem dadilja jer je to značilo da ću svakog narednog jutra znati u kakvu kuću ulazim i neću se bojati ljudi koji kontaktiraju agenciju i naručuju spremačicu radi stvari koje nemaju veze sa čišćenjem. Ostale privilegije čuvanja dvije djevojčice i dječaka bile su bijeg iz izbjegličkog kampa barem na osam sati, gledanje crtića, igra s klincima i kuća ispunjena smijehom. Jedne večeri sestra i ja ležale smo na krevetu i blenule u mrtve insekte na plafonu prostorije. – Ja bih da odem do Ceraka da vidim šta rade djeca, rekla sam. – Ali vikend je, s roditeljima su, možda nisu kod kuće, odgovorila je sestra. Neko vrijeme smo ćutale, a onda me upitala: – Sjećaš li se Paje, tvog instruktora matematike? – Naravno. Otkud ti on pade na pamet? – Da li ti je sad jasno što je onako često dolazio kod nas?