Plavušanu iz kupea dala sam nadimak Alan Ford jer je bio lijep i stidljiv. Stariji par stavio je krpice na koljena i čerečio svježe zaklanu i netom pred put ispečenu kokoš. Alan Ford i ja smo dječije pomireno posmatrali te gastronomske replike scena iz jugoslovenskih filmova. Zatim je par, opet sinhronizovano, zabacio glave i ubrzo zatim počeo da iz umašćenih usta hrče glasno, toliko prodorno da se činilo kao da im se sinusne devijacije dodvoravaju jedna drugoj.

Na stanici u nekom malom mjestu ušla je krupna zajapurena žena, noseći pletenu korpu i smjestila se na sjedište do mog. Potom je ustala, pogledala kroz prozor i počela da plače. Vuneni prsluk na njenim ramenima je podrhtavao.

Svakog ljeta na stanici me je dočekivala moja lijepa sestrica. U cvjetnoj haljini, puštene kose, vesela i mirišljava. Nakon što bi mi dala bezbroj vlažnih poljubaca u obraze, nos i čelo, počela bi da skakuće kao djevojčica i da tapše rukama, od sreće što me opet vidi i što sam joj opet došla.

Dijelile smo njenu sobu u potkrovlju. Koliko god uživala u sestrinom smijehu i načinu na koji je pričala, radovala sam se trenucima u kojima bih ostajala sama u prostoru koji je uredila za sebe. Crno-bijele fotografije umjetnika i čuveni crtež Frojda, njegov profil nacrtan kao ženski akt. Gramofonske ploče i kolekcija džepnih satova. Winnie the Pooh u originalu na prozorčiću koji je gledao u fasadu ružne kuće (na izvezenim zavjesicama ljubili su se golubovi). Izlaz na terasu i pletena jajasta ljuljačka čija škripa zaglušuje grlice iz borova. Zagledajući sestrine stvari, na naslonu kreveta ugledala sam slikovnicu “Dobro drvo”.

Bilo jednom jedno drvo…

Dobro drvo,

puno ljubavi za jednog malog dečaka.

Ležale smo u travi, a onda bi se ona okrenula na bok i ispričala mi nešto jako važno i dugo me gledala krupnim očima. Potom bismo pričale o manje važnim stvarima ili otkrivale ko na koga u porodici ima stopala, a ko kosu. Uz nju sam brzo odrastala, a opet je sve vrijeme svijeta bilo naše. I svaki put kada bih je nasmijala, ona me je ljubila, ostavljajući mi mokar trag na obrazima. Poslije lijepih trenutaka provedenih s njom, povratak bi mi svaki put bivao sve teži jer kod kuće nisam imala ni nju, ni njene lijepe stvari (živjeti u prostoru poput sestrine sobe, mislila sam, može samo neko kome predstoji apsolutna sreća). U moj bi kofer ušuškala šoljicu za kafu, mirišljava ulja, ogledalce i jastučiće, a potom na peronu skakutala, mahala i vikala kako će mi poslati i jato grlica. A ja sam bila previše tužna da bih mogla da zamislim te nježne ptice u maglovitom gradu.

Nakon dvije godine opet me je čekala na stanici. Nije mi potrčala u susret, već se smiješila i sačekala da joj priđem.

I opet me je smjestila u svoju čudesnu sobu. Pričala sam joj nove štosove očekujući da oživi, da rukama pokrije usta i udara nogom o pod. I da me poljubi. Ali ovog puta se nije smijala. Barem ne iskreno.

Kasnije sam, tražeći “Dobro drvo”, primijetila da na zidu ne visi kolekcija džepnih satova. Slikovnica je opet stajala pored uzglavlja kreveta, kao da je iz njega rasla i kao da je to jedini primjerak knjige i da samo tu treba da bude. Na podu nije bilo gramofona, a ni ploča.

I dečak se uzvera uz drvo

i pobra njegove jabuke,

i potom ih odnese sa sobom.

I Dobro drvo se opet oseti srećnim.

Kada smo mali krivimo sebe što se naše sestre više ne smiju i ne raduju šalama koje donosimo umjesto kafe i kutije slatkiša. Pričala sam i izmišljala, improvizovala, klevetala, karikirala, a onda vidjela likove iz svojih priča kako se kao listići lagano spuštaju na tlo i ostaju da leže nepomični. Asku je pojeo vuk. Moja sestrica gledala je u veliki zidni sat i grickala usne.

Sjedeći na podu sobe u potkrovlju sjećala sam se slika, nakita iz starinskih pozlaćenih kutijica, fotografija pisaca koje su sada pocijepane i vide im se samo usta, brkovi i uši, a davno je rekla da je oni čuvaju dok spava.

Naredne godine umjesto u voz ušla sam u vremensku mašinu i proputovala šezdeset godina za pet sati, jer me jedne tople večeri na stanici dočekala starica. U cvjetnoj haljini, nasmijana i mirišljava, moja baka, sa sestrinim krupnim zelenim očima, povela me je kući, držeći me poznatim stiskom i ljubeći čas u čelo, čas u nos.

Sestra, mršava i iscrpljena figura, stopljena sa stolicom, nasmiješila se i potom briznula u plač. Baka ju je obgrlila i sakrila kao pozorišna zavjesa. Osjetila sam nelagodu jer su to velike stvari kojima se ne svjedoči tek tako, pa sam ustala i popela se drvenim stepenicama do sobe. Bila je ista, a ružna. Izvezeni golubovi lepršali su na vjetru jer su htjeli da se otrgnu, pobjegnu i ponovo pobijele od sunca. Krpene londonske lutke ležale su na prljavom podu. U sobi nije bilo puno stvari, samo poneka knjiga, reprodukcije poznatih slika i “Dobro drvo” na uzglavlju masivnog kreveta.

I tako dečak poseče stablo Dobrog drveta…

I načini čamac i odjedri daleko, daleko.

I drvo je bilo srećno…

ali, ne i presrećno.

Kroz otvoren balkon, grlice su se kao zla djeca rugale iz krošnji drveća.

Po povratku kući, između geografije i fizičkog vaspitanja, pušila sam cigarete u školskom WC-u i izmišljala dijaloge za odrasle. U tim situacijama ja sam bila genijalka koja je znala kad šta da kaže i ostavi utisak na sagovornika. Uokvirena grafitima “We don't need no education” i “Ana volim te”, smišljala sam veličanstvene govore kojima bih izbavljivala skakutavu i nasmijanu sestricu, vraćajući joj pljuvačku u poljupce.

U kupeu sam se smjestila pored jedne djevojke koja se smijuljila u displej tipkajući sms poruku. Sa sjedišta preko puta promatrao me stariji bračni par, ozbiljan kao da putujemo u smrt. Ustala sam i pogledala kroz prozor, u isto ono mjesto sa kojeg je sestrica skakutala i slala ptice. Prošlo je puno godina otkako je pronađena u ogoljenoj sobi u potkrovlju, a ja obogatila svoj tinejdžerski rječnik izrazom “zlatni shoot”.

“Dođi dečače, i sedi.

Sedi i odmori se.”

Dok sam stajala na prozoru kupea, nisam znala da li su mi ramena podrhtavala.