U početku je svakodnevno prolazio pored novootvorenog kafića, izigravajući besposlenog i krajnje nezainteresovanog čovjeka čija je jedina namjera duga šetnja po naselju. A kada bi ugledao nekog poznatog kako sjedi i pijucka kafu, uputio bi mu “tu smo dakle” pogled i odšetao dalje. Toliko truda uzalud! A kada se samo sjeti šta im je sve dopuštao… Da przne po stolovima jedući pogačice iz obližnje pekare, da im se psi linjaju po njegovoj kafani! Čak su znali da donose piće i sipaju ga potajno, a on se pretvarao da to ne primjećuje. Neki su sjedili satima ispijajući jednu kafu i zauzimajući sto za šest osoba iščitavajući njegove novine od prve do posljednje stranice. Ti nezahvalnici sada su potrčali da se udobno smjeste na nove, u cvjetni dezen tapacirane stolice. Seljake je zaslijepio sjaj mesinga, eto to je. Uvjeren je da te neznalice pojma nemaju zašto se njegova kafana već trideset godina zove tako kako se zove i sigurno misle da je Dekameron vrsta guštera ili država sjeverno od Trinidada ili eventualno znamenita građevina negdje u Aziji. I kako očekivati od ljudi koji se dive plastičnom cvijeću što prašinja po kitnjastim vazama na stolovima neke tamo kafane da razumiju i cijene njega i njegov stil? On je svoj objekat oplemenio pravim lozama, palmama i adamima. Na stolovima koje prekrivaju crvene čohe, stoje starinske lampe sa platnenim abažurima sa kojih vise kićanke. Našao je mjesta i za male orgulje, klavir, baštenske patuljke i jelene. Dva gipsana lava ukrašavaju bijeli kamin koji je on zbog nezahvalnika sazidao, da bi nezahvalnici tu sjedili uz vatru. Čak je digao cijenu pića na spratu jer je ambijent bio veličanstven. Na zidovima su ogledala sa metalnim stiliziranim okvirima i reprodukcije Berberovih grafika. Konji, žene, žene na konjima i naravno konji. Iznad glava izdajica koje su tu nekada pile piće visili su lusteri sa po osam upaljenih lampica.

Ali niko izgleda ne želi da shvati koliko je gazda Ivo predeverao zbog svog kafića. Stanari su se godinama žalili na glasnu muziku i zvali policiju dok jednog dana gazda nije odlučio da tom problemu stane u kraj. Svakog poslijepodneva, kada je kućni red podrazumijevao mir i tišinu, on bi viknuo: “Panda! Gasi muziku!” Potom bi uzeo bušilicu, uključio je u struju, i kao kakav osvetnik iz postapokaliptičnih filmova, između orgulja i klavira, lijevo od baštenskih patuljaka, držao je upaljenu nekoliko minuta. Zatim bi je gasio i taman kada bi se pomislilo da neće više, opet bi je upalio.

Jednoga dana, samo zbog ljudi koji će mu kasnije okrenuti leđa i potrčati u mjedeno carstvo kiča, odlučio je da uredi baštu kafića. Iskopao je rupu i u nju smjestio komade drveta i granje tako da nepravilno strši, a u centar drvene instalacije stavio je metalnu šipku na čiji je vrh zalijepio ukrasnu gljivu. I sve bi bilo u redu da ta gljiva nije imala neobično uzak klobuk i u kombinaciji sa bijelim tačkicama tjerala na vizualizaciju egzotičnih oboljenja muškog polnog organa.

Prije nego što će njegove stare mušterije početi da izbjegavaju i njega i njegovu kafanu, u Dekameron je jedne večeri ušao jedan čovjek, i ugledavši gazda Ivu, stao i raširio ruke. Ivo je skočio i povikao: “Kume!” Zagrlili su se, a onda je gazda svog kuma okrenuo prema gostima, da ga svi dobro vide i ponosno izjavio: “Ovo je moj kum. Moj kum! Koliko se dugo nismo vidjeli? Ima li dvadeset godina? Ima i više… Kume, sjedi, šta ćeš popit? Panda, svima u kafani piće na moj račun! Ja večeras slavim. Došao mi kum.” Gazda Ivo i njegov kum satima su sjedili i pričali, evocirali uspomene, smijali se i plakali, a gosti su dobijali ture pića na račun kuće. U jednom trenutku, kako to inače u Bosni biva, na red je došla tema: ko je započeo rat. “Ali, kume…”, mucao je gazda. “Moraš da shvatiš, ti si indoktriniran…”, ubjeđivao ga je kum. Kako je polemika odmicala, glasovi su se sve više pojačavali, da bi na kraju obojica počeli da viču jedan na drugog. Lica purpurno crvenog i razrogačenih očiju, gazda je povikao: “Panda, donesi Šefikino raspeće!” Panda je izašao van i iz gepeka starog mercedesa izvadio veliko metalno raspeće koje je gazdina žena Šefika dobila od neke žene iz Međugorja, a koje je Ivi služilo za ubjeđivačke i vaspitne metode. Gazda je preuzeo raspeće od Pande, tresnuo njime kuma po glavi i ljutito rekao: “E sad ćeš ti sva ova pića da platiš, za cijelu kafanu! I gubi mi se s očiju!”

Novi udarac primio je kada se preko puta njegove kafane otvorila velika pivnica. Čak i najodanije mušterije, koje su mu sve do juče pričale o tome kako samo njegova kafana ima dušu, prešle su cestu i u novom lokalu naručile točeno pivo. Više nije šetao, niti upućivao poglede razočaranog čovjeka. Odlučio je da ovoga puta ostane dostojanstven, kako priliči jednom gospodinu. Sjedio bi pijan, zavaljen u stolici od pletenog pruća i posmatrao one koji i da se otvori Disneyland u njihovoj avliji ne bi odustali od svakodnevne posjete Dekameronu. Kakvi su to nadimci Seboreja, Crni, Feta i Cale? U isto vrijeme dođu, kao da neko otključa ludnicu i pusti ih da izmile van. Zar je ovo sve što je ostalo od njegovih gostiju? Od silnih gospođa, studenata, intelektualaca, sportista?

Supruga ga je posavjetovala da je možda vrijeme da zanemari svoju osebujnu kreativnost, da se mane granja, gljiva i maćuhica i da, na primjer, kupi plazma televizor, jer ljudi vole da prate utakmice u kafićima. Ispočetka se protivio, podsjećao je da su im obijali radnju bezbroj puta i da, na kraju krajeva, nemaju novca za tu investiciju. Šefika mu je potom objasnila da plazmu mogu kupiti na kredit i u roku od godinu dana otplatiti. Ubrzo zatim, Seboreja, Crni, Feta i Cale pratili su fudbalsku utakmicu na velikom televizoru instaliranom u prizemlju radnje. Jedino im je smetalo što je plazma bila uvijena u metalne lance koji su padali na ekran. Gazda je rekao da više nikome ne vjeruje i da mora katancem zaključavati televizor. Osim toga, ne očekuje od njih da shvate modernu umjetnost – spoj starinskog lanca i nove tehnologije. Sutradan ujutru, na mjestu gdje je stajao televizor, u okviru od lanaca, osvanula je kutija od Plazma keksa.

Podstaknuti tračem o plazmi, ljudi su tog dana počeli da dolaze u kafanu u nadi da će čuti još poneku anegdotu i vidjeti razočaranog gazdu. Čak se po naselju pronio trač da se Ivo i Šefika razvode. Gazda tog dana nije bio u stanju prikriti da je očajan i ljut, pa je još od ranog jutra počeo da pije. Ljudi su prolazili kroz kafanu, a neko bi čak odglumio kako mu je žao gazde i gazdine plazme. Ivo ih je gledao zakrvavljenih očiju i rekao: “Smijte se. Smijaću se i ja vama.” Kada je pala noć, odvrnuo je muziku toliko da su Berberove reprodukcije, lampe i lusteri sa po osam lampica (koje unazad nekoliko godina nisu svijetlile), skupa sa lavovima i patuljcima počeli da podrhtavaju. Ubrzo zatim u radnju su ušla dva policajca. Kao da ih je očekivao, Ivo je mirno ustao i rekao: “Sada ste svi moji taoci.” Zatim je izašao i zaključao radnju. Gosti i policajci su kucali u staklo na portalima i dozivali gazdu koji je sjedio u bašti, zavaljen u pletenu stolicu. Kada su shvatili da njemu ne pada na pamet da ih otključa, policajci su pozvali stanicu i javili da ih neki ludi gazda drži kao taoce. Relativno mirno sarajevsko naselje u roku od deset minuta bilo je okruženo specijalcima. Gazdu su natjerali da otključa goste i dva policajca, a zatim ga ugurali u maricu i odvezli u stanicu.

Na vratima zaključane kafane danima je stajao natpis: “Ne radimo do daljnjeg. Gazda je prosvir'o orgulje.”