Kao beskućnica iz američkih filmova, obučena u pet slojeva i sa maramom na glavi, Bosa svakog jutra hoda u razvaljenim cipelama i vuče pretrpana dječija kolica. Potom iz napuštene prostorije pored samoposluge izvlači velike daske i gajbe pa napravi štand na koji reda prethodno izvagano voće i povrće. Ako neka mušterija posumnja da u tim kesama i nije baš tačno kilogram krompira ili luka, e onda dobije svoje. „Šta je, gospoja, idi na pijacu, tamo su pošteni, na tvoje oči će izvagat, pa vjeruj njihovoj vagi koja, eto, ne pokazuje više nego što treba. A moje povrće, koje sama sadim i berem i izvagam, e to ne valja gospodi!“ Zatim se mušterija ili izvinjava ili naljuti, ali u svakom slučaju teško da razumije kako je privilegija kupovati kod Bosiljke. I ne stigne se zapitati kada to ona sadi, a kada bere, jer je povazdan ispred posluge.

Kada namjesti svoju trgovinu, nalik na one koje naprave djevojčice pa se igraju prodavačica, Bosa onda želi da popije kafu. Sjedne na plastičnu stolicu, pogrbi se i natmuri, pa okreće glavu i pogledom lovi kelnera koji često izlazi iz praznog kafića i ide u kladionicu da provjeri rezultate. Kada ga najzad ugleda, onda vikne: „Ljenčugo, donesi mi onu moju!“ Kelner pogne glavu, kašljucne i mlatarajući rukama odšeta do kafića i nikad mu nije pravo što ga Bosa tako naziva, ali napravi kafu i donese joj. Dok pije kaficu i puši cigaretu, Bosa pozdravlja ljude koji izlaze iz posluge i obavezno im gleda u kese. Ako primijeti da je neka od njenih mušterija kupila nešto što i ona ima, onda zagalami, ali šeretski, dajući time šansu posrnuloj dušici da opet jednom kupuje kod nje.

Oko deset sati dolazi Burek. Prate ga tri psa od kojih samo jedan ima ime jer je samo on njegov. A ostali će biti njegovi kada Rex ugine. Tako barem kaže. Burek sjeda nasuprot Bose, lijevo od ulaza u poslugu i spušta svoju staru akten- tašnu. Bosa frkće i okreće glavu. Uvjerena je da zbog njega često nema dobar promet jer je on prljavi beskućnik i vuče tu pogan sa sobom. I onda kerovi prljaju i smrde i ko će od nje kupovati voće i povrće… Burek je mrtav-hladan, kao da je ispred njega zid, a ne krupna žena ogrnuta u pet slojeva i sa crnim oblakom iznad glave. On ustaje i ide po svoju kancelarijsku stolicu koja je iza napuštenih prostorija. Kada je donese i sjedne tako da ne može pasti, budući da stolici nedostaje jedan točak, iz akten-tašne vadi stare novine i čita ih kao da su almanah. Njega se svakako ne tiče da li je poskupio benzin i kada će se dijeliti penzije. Samo želi da ubije vrijeme prije nego što mu dođu klijenti: lokalni alkoholičari, ili neki tinejdžer kojem je kul da se druži sa beskućnikom i s njim pije iz iste „dvoguze“. Ili dementna starica, Čiki-Riki teta, koja laje na njegove kerove, pa kerovi laju na nju, ali Bureku nije mrsko da i s njom popriča. Mada ona često samo viče „čiki-riki, čiki-riki“ pa nije baš najzahvalniji sagovornik. Kada sunce ugrije plato ispred pošte, onda krhki starac u hanterici sjajnoj od prljavštine uzima svoju akten-tašnu i u pratnji pasa prelazi ulicu i sjeda na klupu. Tu piše knjigu o svom životu, o tome kako ga zovu Burek jer je bio pekar i jednom oborio rekord u pravljenju bureka. Za jedan dan napravio ih je petsto. I kako krije svoje ime i prezime jer je bio odgovoran za smrt majke i tako postao klošar. Izgorila je kuća i mati u njoj.

Njegovi psi i njihovi potomci koji im se pridružuju na platou laju na prolaznike koji vode svoje pse. Burek ih smiruje i ljudima objašnjava da su psi dobri i da samo čuvaju svoj teritorij. Rex ostatku čopora pokazuje da je alfa, iako je star i nedostaje mu pola desnog uha. Ima glavu vučjaka i tijelo ptičara. Nekada je igrao fudbal sa djecom ili bi imao običaj da se penje po tribinama stadiona i prati utakmice. Ili da ide tramvajem do svoje cure na Pofalićima. Ali sada je samo star i skače po sterilisanim kujama i reži na sinove i pse koji ne pripadaju čoporu.

Burek nikada ne prosi. Ljudi mu sami priđu i daju marku-dvije, a on im obećava da će se odužiti, da će vratiti novac. Kada ugleda dijete, iz džepa vadi čokoladicu i pruža je tepajući. Ujesen peče kestenje i prodaje ga. Tada je dostojanstven i sa mušterijama priča o politici.

Kada je Burek na platou ispred pošte, Bosa koristi priliku da uđe u poslugu i kupi mrkvu za osamdeset feninga da bi je prodala za marku. Usput naredi nekoj od prodavačica da joj donese „ono njeno“, i ona joj poslušno do kase donosi kifle i sirni namaz. Kada izađe iz prodavnice, onda žene komentarišu: „Osa, a ne Bosa.“

Bosa i Burek se svađaju često. Naročito onda kada Burek ispred posluge hrani golubove i vrapce. Ptice mu slete na ramena i dlanove i jedu mrvice. To ga smiruje, a zabavlja djecu koja se dive pripitomljenim vrapčićima. Ali Bosa na to gleda kao na ugrožavanje higijene prostora u kojem radi i galami na Bureka. Kaže mu da je zavidan, da gleda kako ona prodaje, kako bi volio da on ima te pare, a nema jer je neradnik i klošar. I da namjerno dovlači životinje i tu ih hrani jer želi da joj otjera mušterije. Onda Burek zagalami pa Bosa krene prema njemu i udari ga da on padne sa svoje kancelarijske stolice. Neko pozove policiju pa policija rastjera učesnike uličnog teatra. Bosa pokupi svoju robu, daske i gajbe, a Burek tašnu i stolicu, pa prodavači i vlasnici iz okolnih radnji osjete privremeno olakšanje koje potom prelazi u dosadu. Do sljedećeg jutra.

Kada nema Bose, onda je Burek ogovara. Neko mu priđe dajući mu kutiju cigareta, a on se zahvaljuje i kaže kako je neraspoložen jer je ljut na onu zmiju, neće ni ime da joj izgovori, zato što je zločesta i udara ga. Kada nema Bureka, Bosa se mušterijama pohvali da joj je taj dan dobar promet, fala bogu, jer nema one propasti od čovjeka i njegovih kerova.

***

Jednog jutra Bosa je na daske redala voće, povrće, jaja i tegle džema od šljiva. Mučio ju je san od prethodne noći. Slažući robu na štand svaki čas je pogledala prema nogama jer je u snu bilo puno vode, puno mutne, braon-crvene vode preko koje je hodala u vunenim čarapama. Bila je toliko uznemirena da je otišla do kafića i ljubazno zamolila kelnera da joj napravi kafu. Čak je i sačekala da je sama odnese do štanda. Cekeri i kese koje su ljudi iznosili iz posluge imali su tu mutnu boju i ništa se kroz njih nije moglo vidjeti. Oko jedanaest sati došao je Rex. Kratko se promuvao ispred posluge, onjušio asfalt, obilježio teritoriju kod cvjećare i otišao. Bosa je tog dana imala dosta mušterija ali je radila odsutno i gotovo da se nije mogla sjetiti kome je šta prodala i kako se taj novac našao u njenom džepu na kraju radnog dana.

Sutradan ujutru sjedila je za svojim štandom i nije odavala utisak da je išta muči jer je kao i svakog drugog jutra bila pogrbljena i tmurna. Samo je, kao i prethodnog dana, preskočila ritual vrijeđanja kelnera, čak nije ni naručila kafu. Nije maltretirala prodavačice u posluzi niti je lažirala da je kineski bijeli luk iz njene bašte. Mehanički je odgovarala na pozdrave i upite koliko šta košta. U njenom ponašanju je najsumnjivije bilo to što je ljudima govorila da sami izaberu kesu sa lukom, krompirom ili blitvom. Jer ona je imala mušterije koje nije voljela i one koje je voljela, pa je u zavisnosti od toga ko bi joj prišao, prodavala lošu ili malo manje lošu robu.

„Šta li će sad biti s njegovim kerovima?“, čula je kako je neko upitao. Okrenula se u pravcu iz kojeg je došlo pitanje i ugledala dvojicu komšija kako stoje i pričaju. „Čijim kerovima?“, upitala je. „Pa Burekovim. Eno ga u bolnici, šlogir'o se.“  

***

„Neka, bolan, nemoj plakat“, rekla je stojeći pored bolesničkog kreveta na kojem je ležao Burek. On ju je gledao suznih očiju, uplašen i svjestan onoga što mu se dogodilo. „Nisi me nikad slušao, a sad moraš. Moraš me poslušati ako misliš da ozdraviš. Donijela sam ti voća i domaći sok. I sira. Sve će biti u redu, nemoj plakati. Ama, vidi te kakav si.“ Potom je iz cekera izvadila brijač, sapun i posudu u koju je nasula malo vode i pridigla bolesnika na jastuk da ga obrije.