“E nemoj tu da sjedimo. Sad je puno pijanaca, a ja ti toga ne mogu. Ima tamo fin kafić. Udovica, muž mi bio alkoholičar, šta da ti pričam. Evo, možemo fino ovdje gore sjest. Ama da sam ti ja pisala roman, bio bi najčitaniji na svijetu. Da sam barem zapisivala svaki dan šta se dešavalo… Dobarveče, daj mi… jednu produženu. Šta ćeš ti? E, odakle da ti počnem… Ma od osamdeset i sedme kad sam imala dijete. Ja sam tada imala dijete.”

Dok moja sagovornica skida mantil i vadi cigarete, prisjećam se kada sam je prvi put vidjela. Prošlo je šest godina. U uniformi gradskog komunalnog preduzeća, radila je na održavanju parkova. S njom je bila djevojčica koja je ličila na nju. Znala sam da je njena, slutila da je nema kome ostaviti i da je vodi sa sobom na posao. Žena je radila i nježno se obraćala djevojčici. Željela sam stati i popričati s njom o poslu. Djelovala je kao da joj nije naporno okopavati zemlju i saditi drveće.Vidjela sam je još nekoliko puta. Uvijek nasmijana i u poslu… A onda sam gotovo zaboravila na nju. Do momenta kad sam kao kućepaziteljka imala susret s komunalcima koji su uređivali travnjak ispred zgrade. Pitala sam za krupnu, plavokosu ženu s djetetom. “A, to ti je Suada”, nakon kraćeg razmišljanja dosjetio se komunalac. Bez razmišljanja dao mi je njen broj. I evo nas. Srce mi lupa, te i ja iz tašne uzimam kutiju cigareta da pripalim jer će mi to tobože pomoći da shvatim šta sam upravo čula. „Ja sam tada imala dijete.“

“Čoek otišo, neće za nas ni da zna. Dijete dobilo leukemiju, ja ga vodila na Koševo i bili smo tamo sve dok sam imala para. Ležali smo tamo oboje, i dijete i ja. Rođeno na selu, jadno, možda se zato razboljelo. I kažem ja mom babi da mi je nestalo para i nađe on od koga će uzajmit. Odem kod njega po novac, kad javljaju, sin mi umro. Vratili me iz bolnice, ne daju mi da preuzmem dijete bez uputnice. I dok sam se ja tako borila za taj papir po domovima zdravlja, propustim zadnji autobus za Sarajevo. Iziđem na cestu i stopam. I nekako dođem u Sarajevo, kad govore nema djeteta, otac ga preuzeo i već ga sahranili. Meni osamnes godina, Sarajevo velik grad. Đe djetetov grob da nađem?

Suada me nije pitala zašto me interesuje baš njen život i zašto sam tražila da se vidimo. Pokušala sam joj sama objasniti, ali sam osjetila da joj nije važan razlog, već ta kafa uz koju mi pripovijeda život.

Moja mašta mahala je bijelom zastavom dok je Suada pričala, a slike iz njenog života nizale se preda mnom kao kadrovi iz domaćih filmova. Kada se zaposlila u gradskom komunalnom preduzeću, jedan kolega počeo je opsjedati dok nije pristala da izađu. Onda je jednog dana svima razglasio, pa i ženi kod koje je živjela, da se ona udala za njega. A Suada nije htjela „zvono oko vrata, jer kako ću ja toj ženi kod koje sam bila reć da sam jedan dan udata, a da drugi dan nisam. Doveo i tetka i dajdžu da me vide na kahvi u hotelu…“

Muža je od samog početka prikazala kao bolest, zapravo pošast. Nije spomenula nijedan lijep trenutak proveden s njim, makar u prvim danima zabavljanja.

Jednog ratnog sarajevskog dana stajala je pored kreveta na kojem je ležao njen brat na samrti, sa obje amputirane noge. Rekao joj je: “Znam šta nosiš u sebi i nemoj to uništiti.“ Nije znala gdje joj je muž. Poslije će čuti da se predstavljao ženama kao slobodan, iako je znao da je ona u drugom stanju. Ipak, vratio se tada, ali i još nekoliko puta. U trenucima zajedničkog života dobili su tri kćerke, a Suada ožiljke po tijelu od gašenja cigareta, davljenja lancem i raznih drugih povreda koje joj je nanio u delirijumu. Sarajevska policija ih je znala jer je bezbroj puta intervenisala kada bi muž naumio daje ubije. „Imam još u stanu, u zidu, udubljenje. Izmakla sam se na vrijeme i nije me pogodio šećerlukom. Znaš one starinske, ko izrezbarene, one kristalne šećerluke? Time je oštetio zid, e to nisam htjela zamalteristat, samo sam okrečila. I danas mi tako stoji.“ Nakon što je ispričala kako je gurnuo djevojčicu niz stepenice jer je htjela da se vrati po papuču koja joj je spala s noge, a ona nakon pada zadobila ozbiljnu povredu ramena, upitala sam je zašto nije otišla od njega. Nikada nije davao novac u kuću, bio je pijanac, nasilnik, hodao uneređen, bio je razlog zbog kojeg je jedna od djevojčica dobila psorijazu i zašto je ostala u braku sa takvom zvijeri? Rekla mi je da su otišle, a da je on, poslije izvjesnog vremena molio najstariju djevojčicu da se vrate kući uz obećanje da više neće piti niti ikoga povrijediti. Djevojčica je plakala kako sva djeca imaju očeve i da ona želi da ima svog, ma kakav da je on.

Vratile su se i zatekle demoliran stan. Izgorene tepihe, upišane krevete i polomljene stvari. Radila je nekoliko poslova da uštedi i ponovo opremi stan.

„Prije nego što će se ono desiti, čoek podigo kredit. Reko je da je uzeo malo novca i sve odma potrošio. Nešto popio, nešto dugova vratio, nešto izgubio usput. I kupio auto. I jednog dana, sjećam se, trebala sam vlasnici neke mesnice sredit vrt. Radim ja i privatno jer od plate ne bih mogla preživjet. Padala je kiša i javila sam joj da neću moći da radim po takvom vremenu. Došla ovdje u naselje, ušla u apoteku, pokazala recept za lijekove od kojih ću spavati i sjećam se još, tamo u trafiku kod Ede otišla po pet kutija cigara. Nisam spavala mjesecima jer sam morala dežurat svu noć da on ne dođe i sve nas ne pobije. A na poso ujutro nasmijana dođem, sve na šegu okrećem i niko ne zna šta mi se u kući dešava. Mislila sam jednu noć će kantu benzina donijeti, politi sve i upaliti šibicu. Djeci sam sobu napravila od balkona, s bravom na vratima, da se noću zaključaju. Na kraju sam i ja s njima bila tamo. A đe ćemo pobjeć ako nas zapali? Skakat s petnestog sprata? Svaki put kada bi došla kući, na trpezarijskom stolu stajala je pepeljara puna opušaka. Ovoga puta bila je prazna i na cipelarniku. Pogledam okolo, vidim nema ga. Znam, djevojčice su u školi, a ona najstarija tada radila kod vehabije u granapu. Krenem do banje da operem ruke i primijetim da gori svjetlo. Vrata zaglavljena nečim. Odem do kuhinje po nož, počnem ono rezat, ne znam šta je, neki ko metalni lanac. I stanem. Prođe mi kroz glavu da se konačno uspio objesiti, i prije je pokušavo tako da nas uplaši. O radijator koji je iznad mašine za veš. Nazovem policiju, predstavim se, svi nas već znaju tamo. Viče policajac: ‘Suada, ništa ne diraj! Kako si zatekla, tako ostavi.’ I brzo su došli, provalili vrata od banje i samo konstatovali smrt. ‘Dobro je’, pomislila sam, ‘Bolje on nego mi.’ Nije prošla ni hefta, zovu iz banke da vratim njegov ‘mali’ kredit. Dig'o hadžija dvades i pet hiljada maraka, a kupio auto od osamstoja u kojem su pjane spavale, a i motor izgorio. Kažem ja toj ženi da ja nemam veze s tim kreditom, a ona meni: ‘Da ti je firmu ostavio, to bi uzela, jel?’ ‘Ama, ženo draga, prije nekoliko dana sam ga našla obješenog, troje djece imam, daj mi vremena da se dozovem, nisam normalna, ne znam šta da radim…’ Ja, ostavio i limit na kartici, dvije hiljade maraka. Kad sam malo došla sebi, odem do banke i dignem trides hiljada, da prebijem one njegove dugove. Od ostatka para platim sebi vozački. I upišem srednju školu. Sa srednjom šćerkom sam išla u školu. Polagala za vrtlara. Svi koji imaju završenu srednju školu imaju koeficijent dva. E hoću vala i ja. Ružili me na poslu, prvo što sam vozački po stare dane polagala, pa đe ću još i u školu. Ne hajem ja. Kupim prvo ‘golfa’ dvicu, a onda, nakon nekoliko godina prodam taj i kupim ‘golfa’ četvorku. Udale se dvije starije šćeri, imaju fine brakove, imam čak i unuka. Ova najmlađa, što si je sa mnom davno vidjela, ona sada ima jedanes. Eto, to ti je moja priča.“

Izašla sam iz kafića kao iz kino dvorane. Potom smo prošetale do nebodera u kojem živi Suada.

„Vidiš li gore one požarne stepenice? Tamo je prostor za smetljarnik. E tu smo često spavale nas četiri, da nas ne ubije kad dođe pijan kući.“ Zatim se okrenula prema parkingu i ponosno pokazala bijeli automobil: „A ovo ti je moj ‘golf’. On je novi član porodice, mora se održavati. U gepek potrpam alat i odem radit. Imam i svoj alat, svoju kosilicu, sve. Onda radim poslove o kojima si htjela sa mnom pričat. A ja ne znam ni kako još uvijek imam snage za kopanje, pa ti nisam puno o tome. Ali moram raditi. Vratiti dugove i izvesti ovo treće dijete na put. Eto, draga moja. A ti toj priči daj naslov ‘Žena-heroj’.”