Nakon pretpremijernog predstavljanja u okviru Prvog internacionalnog festivala književnosti Bookstan, knjiga “Laki pogon” ovogodišnjeg dobitnika nagrade “Skender Kulenović” imala je i premijernu sarajevsku promociju u završnici obilježavanja dvadeset  godina rada Izdavačke kuće Buybook. U njenom je izdanju, kao i prethodna knjiga ovog autora “Čovjek iz podruma”, i objavljena.

Trećim romanom Nihad Hasanović potvrđuje se kao vrstan pripovjedač kojeg krase netipičan stil i vrhunski smisao za humor. U tom maniru izgradio je i svog glavnog junaka Mensura Halilovića, namijenivši mu status inženjera mašinstva pred penzijom, čovjeka koji je izgubio jedno dijete te uskoro potom ostao i bez supruge. Ovaj junak relativno uspješno korača po bespućima tranzicije, pomalo se neumjereno hvaleći i pripisujući sebi osobine renesansnog čovjeka, što doprinosi komičnom i stvara simpatije prema jedinstvenom junaku u savremenoj bosanskohercegovačkoj prozi.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Amer Kuhinja

Uz pomenute, Nihad Hasanović je i autor romana “O roštilju i raznim smetnjama”, kojem su prethodile drame “Podigni visoku baklju” i “Zaista?”, te zbirka priča “Kad su narodi nestajali”.

Završio je studij francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i bavi se književnim prevodima.

Za likove u romanima vjeruje kako trebaju biti bazirani na onima iz stvarnog života.

Problem kod pisanja mu predstavlja osjećaj koji prati njegov završetak, da je svaka knjiga posljednja i da više neće imati šta da piše, iako mu je ovo ukupno šesta knjiga u posljednjih dvadeset godina literarnog angažmana.

“Knjigu ‘Čovjek iz podruma’ objavio sam 2013. godine. Nakon toga, 2014. bili su februarski protesti i puno vatre u bh. gradovima. Do mene su stigli dokumenti sudskog vještaka koji se bavi protupožarnom zaštitom, a riječ je o mom ocu.

Došao sam do obilja dokumenata koji istražuju razne slučajeve paljevine i požara u različitim situacijama: u kućama, stanovima, fabrikama…

Bio mi je zanimljiv tekst koji kroz ekstremne situacije poput požara govori i o tome šta danas ljudi prolaze. I počelo se samo od sebe odmotavati”, kaže povodom objave “Lakog pogona” Nihad Hasanović, koji uistinu nema razloga da strahuje nakon napisanih romana. Njegovo pisanje ide u prilog isključivo činjenici da je ovo tek početak jedne ozbiljne književne karijere, koja se razlikuje od onih u kojima autori pišu isključivo o sebi.

Neki zato što misle da imaju genijalne živote, drugi zato što za razliku od Hasanovića nemaju enciklopedijsko obrazovanje niti potrebu da ga stiču. Za pisanje o onome što je van našeg iskustva i života potrebno je istraživanje.

U sjajno ispisanom liku Mensura Halilovića prepoznajemo sve bolne tačke preko kojih se prelamaju smjene režima i sve društvene anomalije. Pisanje Nihada Hasanovića posljedica je njegovog osjećaja svijeta, a iskustvo čitanja na stranim jezicima bez iščekivanja prevoda omogućuje mu drugačija intelektualna putovanja, što se u napisanom itekako primijeti.

Susret čitateljica i čitatelja s junakom kakav je Hasanovićev u dobroj mjeri je i susret sa samim sobom, trenucima u kojima smo, ma koliko to ne željeli priznati, spremni pripisati sebi niz osobina koje nas u vlastitim očima čine boljom osobom.

Nihad Hasanović nas uči kako ne smijemo biti površni, jer možda njegov Mensur Halilović na prvi pogled neće biti najzanimljiviji čovjek na svijetu, ali kad se upozna, poput mnogih, može postati onaj s kojim ćemo se rado družiti.

“Mensur Halilović ima iskustvo mog oca i donekle narav mog strica i vedrinu, koja se otkriva u drugoj polovini romana”, objašnjava autor.

Mensur je posvećen tehnologiji, Luka, koga slučajno sreće, nauci, a zajedno grade okvir u kojem nam autor želi pripovijedati o važnosti naučnih i tehnoloških dostignuća, koja su skoro potpuno zanemarena u vremenu koje je ustupilo centralnu poziciju religiji.

“U romanu postoji niz tema, ta je na vrhu. Šta je život, da li ga je Allah ili Gospod Bog stvorio, je li misterij ili je nastao djelovanjem prirodnih procesa? Više sam na strani prirodnih procesa nego na ovoj drugoj. Pitam se zašto vjerovati u stvari koje ne mogu da se opipaju i dokažu.

Ne mislim da svijet postaje dehumaniziran zato što će neko reći da je ateista.

U bh. književnosti, kada i kada se autor ne izjašnjava kao eksplicitno religiozna osoba, sve je prožeto tom religioznošću, ne mora se nigdje spomenuti Bog, ali vidiš kako su vođeni dijalozi, kako su ispisani pojedini likovi, žene pogotovo, da iza toga postoji religijski background. A većina ljudi u BiH, barem po rezultatima popisa, je religiozna i svi to doživljavaju kao konvenciju.

Kad se nastupa s ateističkim načelima, onda se to doživljava kao ideološka pozicija, nametanje stavova, jer ima premalo ljudi koji su ateisti. Naravno, osamdesetih godina, pa do početka rata, ljudi su se deklarativno izjašnjavali kao ateisti, ali nisu to bili. Zato im je tako lako bilo preći na islam ili kršćanstvo kad je došao novi režim, dok se u komunizmu igrala dvostruka uloga; bilo je korisnije reći da se ne vjeruje u Boga i napredovati u partiji, fabrikama i firmama.

Mensur Halilović i u romanu kaže da baš nije siguran. On dosta duguje bosanskomuslimanskom kulturnom miljeu Krajine, koji se ipak za nekoliko nijansi razlikuje od ovdašnjeg. Neki moji zemljaci bi rekli da je krajiški islam slobodniji od ovog centralnog bosanskog, ali ja neću ulaziti u to.

On kao takav, u svojim šezdesetim preispituje vlastito vjerovanje. Budući da je inženjer, u kontaktu s materijalnim, teško mu je usvojiti vjerske principe.

To je trenutak koji mi sada proživljavamo i nadam se da sam ga djelimično zahvatio u romanu. To se više primijeti posljednjih pet ili deset godina, a počelo je 1992. pobjedom nacionalnih stranaka. Riječ je o procesu puzajuće desekularizacije društva. Imate obnovljene bogomolje koje su bile srušene, što i treba obnoviti, ali je mnogo onih u potpunosti novih. S druge strane, naučnoistraživački rad ne postoji. Opservatorij na Trebeviću nije obnovljen. Osim departmana u Zemaljskom muzeju, mi nemamo prirodoslovni muzej”, kaže Hasanović i dodaje kako u vlastitim knjigama ne želi da se bavi samo onim što se desilo njemu ili članovima njegove porodice.

“Želim se baviti duhom vremena”, kaže autor koji se u romanu bavi i gubitkom, u konkretnom slučaju gubitkom djeteta glavnog junaka. Tragediju Halilović posmatra kao cijeli niz slučajnih poteza koji su do nje doveli, slično kao u Kunderinoj “Šali”, u kojoj nesmotrenost dovodi do fatalnih posljedica i mijenja život glavnog junaka.

“Laki pogon” dotiče niz neuralgičnih tačaka našeg društva, duboko ogrezlog u korupciji. U jednom trenutku Mensur Halilović objašnjava: “Naredilo mi, kao stalnom sudskom vještaku, da ocijenim koliko se para spičkalo na motorno vozilo VW Touareg u vlasništvu jednog javnog organa (u daljem izlaganju “Organ”, koji neću imenovati da ih ne osramotim, a valja nama i dalje sarađivati).”

Ovo je jedna u nizu ilustracija dominantnih obrazaca ponašanja današnje većine, koja opstaje zahvaljujući nesposobnosti ili izostanku odluke da se pravilima postavljenim u nevremenima suprotstavimo.

“U našem društvu nema bijega iz korupcije dok se neke stvari radikalno ne promijene. Hoće li se desiti demokratskim glasanjem, za šta se ja zalažem, ili nasilnim putem, ne znam. A opet je moguće da ovo ovako stalno traje. Ljudi misle da će doći do nekog vrhunca u kojem će morati da pukne. Ne mora.

Ima zemalja u Južnoj Americi ili Africi gdje ova koruptivna stanja traju stotinama godina.

Potrebni su prevrednovanje i revolucija. Ne u smislu krvi i nasilja. Ali revolucija je poželjna. Ne želimo da nam stalno kroje pamet Evropska unija ili Sjedinjene Američke Države. Ali da bi se to desilo, mi baš moramo nešto u svojim glavama raščistiti. A to je prije svega odnos prema religiji, jer se iz religija iščitava etički kodeks – šta je pošteno, a šta nije. I kako je pozicionirana religija u društvu, to dosta i određuje koliko će se društvo osloboditi. Poput Francuske i Skandinavije, koje podrazumijevaju da je religija privatna stvar. U našem slučaju se ne može reći da je religija privatni fenomen koji ljudi između četiri zida poštuju.

Možda griješim, ali mislim da su tu prvi koraci koji se moraju napraviti.

Postmodernisti će reći da je to prevaziđeno. Nije. Ljudi iz religijskih uvjerenja izvode sve drugo.

Od toga kako će djelovati u društvu, firmi, kako će odabrati likove kad pišu, pa do toga kako će pisati o seksu, pornografiji – eksplicitno ili ne. Riječima koje su pod navodnim znacima vulgarne ili pišući o poljupcu koji visi u zraku, pa mi saznajemo o tom nekom zbivanju u krevetu kao o misterioznom fenomenu.

Kao da je riječ o nečemu zagonetnom, a ne o načinu na koji smo svi nastali”, kaže Nihad Hasanović, koji potrebu za pisanjem doživljava kao vrstu mutacije. On to objašnjava na način da se neko rodi s krilima, a neko s potrebom za pisanjem, nastojeći svijet koji živi uokviriti i smjestiti između korica. “Iako to nije moderno reći, želim prenijeti i neke poruke koje su dio mog života i egzistencije.

Mada se teoretiše o tome da knjiga i književnost ne trebaju imati poruku.

Svi imamo živote koji su konačni. U toku tog života imam želju da pretočim sve te trzavice, neumjerenosti, da nesposobnost pojašnjavanja nekih pojava pretočim u knjigu”, zaključuje na kraju našeg razgovora.

Pišući uči i od svojih čitalaca i od autora koji su pisali prije njega. Nas, ponovićemo na kraju, uči da drugačije posmatramo svijet i ljude u njemu. U svakom Mensuru Haliloviću krije se neki naš dobri stric ili obrnuto. Trenutak u kojem junak šeta ulicama Firence jedan je od onih koje dugo pamtimo i iznova mu se smijemo, dajući tako i sebi oduška zbog vlastitih slabosti.

“Poslije kasnog doručka smucao sam se ulicama kojima je nekoć toliko genija hodilo. Renesansni grad za renesansnog mene”, kaže ovaj tranzicijski smrtnik koji je zbog tipične predratne karijere visokoobrazovanog čovjeka i ponešto znanja jezika smjestio sebe u društvo mislilaca i stvaralaca iz Firence.

U srži romana je pitanje svih pitanja – šta je život. Uz iščitavanje jednog od mogućih odgovora na najkompleksnije pitanje ostaje spoznaja da ma šta je i kakav je, zadovoljstvo življenja svakako čini dobra književnost, koju u ovom slučaju potpisuje Nihad Hasanović.