Postoje ljudi koji će uvijek prkositi okolnostima koje ne daju previše povoda za optimizam, oni koji ne gube vjeru u čovjeka i njegove potencijale čak i kad se taj čovjek nalazi u Bosni i Hercegovini.

Za većinu naših građana i građanki BiH je zemlja izgubljenih prilika. Za Nigela Osbornea, irskog kompozitora i aktivistu, naša zemlja je prostor na kojem će se sve dobro tek desiti, a već bi nam, kako vjeruje, bilo bolje da nas je na februarskim protestima bila koja hiljada više.

S ovim netipičnim čovjekom i veteranom revolucija razgovarali smo o aktivističkim počecima, plenumima iz kojih su ponikle dobre ideje, o Bosni i Hercegovini, o kojoj nakon rata nismo dovoljno razgovarali, i umjetnosti kao savezniku na putu promjena.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Edin Tuzlak

I da više nikad i nigdje ne nastupi niti predstavi vlastiti rad, za Nigela Osbornea bi svi dovoljno znali. Njegov autorski i humanistički opus mogli su mu obezbijediti komfor unutar kojeg neće mijenjati vlastite planove kada se iznenada pojavi ideja da autorske kompozicije nastale prema poeziji njegovog prijatelja pjesnika Gorana Simića predstavi publici u sarajevskoj galeriji Zvono. Od jedne spontane ideje do realizacije prošlo je tek toliko vremena da se izmijene datumi na avionskim kartama.

Indija, Sirija, Velika Britanija, Bosna i Hercegovina, prema njegovom doživljaju svijeta, su kao naselja u većem gradu. Stalno je na putu i pomaže gdje god stigne. Ne gubeći vjeru u čovjeka i njegove potencijale.

Ako postoji slučajnost, aktivizam Nigela Osbornea desio se slučajno tokom studija u istočnoj Evropi, preciznije u Poljskoj krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, u vrijeme reakcija radnika i brutalnih reakcija iz vlada kada su i umjetnici bili angažovani.

„Kasnije se slično desilo kada sam u Češkoj radio za Havela. Ja sam oduvijek bio lijevo orijentisan“, kaže Nigel, kome se istih godina desila i ljubav prema Bosni i Hercegovini, koju je otkrio putujući autostopom iz Turske kad je prva bosanskohercegovačka destinacija u koju je stigao, opet slučajno, bila Srebrenica.

Kasnije je obišao Mostar i Sarajevo i, po vlastitom priznanju, bio fasciniran.

„Kada je počeo rat, nisam mogao slušati laži o starom etničkom sukobu i građanskom ratu. Nije tu bilo nikakvog građanskog rata. Znamo da su to nakon Karađorđeva Tuđman i Milošević planirali. Tada sam se angažovao protiv rata u BiH.“

Njegovi ratni dolasci u Sarajevo podrazumijevali su niz plemenitih angažmana, između ostalog i kreiranje predstava za djecu. Spoznaje koje je crpio iz tog iskustva danas primjenjuje u Siriji i Libanonu radeći takođe s najmlađim.

Na pitanje kako je moguće da se svijetu nakon Bosne dešava Sirija, Nigel Osborne odgovara da nismo dovoljno razgovarali o Bosni. „Mi još uvijek nemamo istine o Srebrenici. Neophodna nam je analiza onoga što se desilo u BiH da bismo mogli ići dalje.

Nismo naučili ono što se na primjeru Bosne trebalo naučiti, ne treba dijeliti narod“, napominje naš sagovornik,koji nakon prestanka rata Bosnu i Hercegovinu nije zaboravio, a u snagu promjena i njenu budućnost vjeruje više od polovine njenih građana i građanki.

Haos kao prostor mogućnosti

Intenzivno je učestvovao u februarskim protestima i plenumima, iz kojih je i kreiran program zaspas tuzlanske fabrike Dita. U stalnom je kontaktu s Ditinim radnicima/ama i redovno posjećuje Tuzlu, uz oduševljeni komentar da je riječ o predivnim ljudima.

„Najvažnije na primjeru Dite je što su radnici pobijedili mafiju, što je zahvaljujući okupaciji fabrike onemogućeno da se proda oprema. Mislim da Dita svoje proizvode može dobro prodavati ne samo na tržištu Bosne i Hercegovine već na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Trenutno pokušavam ono što je u mojoj moći i tražim investitore za Ditu. Bio sam tim povodom u Maleziji, ako ne uspijem tamo, pokušaću u Londonu.

Poslije pobjede i uspjeha radnika ne želim vidjeti da je moral pao“, objašnjava Nigel i vjeruje da je jedna od pretpostavki uspjeha BiH i činjenica da zemlja nema toliko veliki dug, barem ne kakav imaju zemlje u okruženju, tvrdeći da ovdje ima dosta pozitivnih stvari.

On vjeruje da su plenumi u BiH još uvijek živi, uprkos našoj primjedbi da su i u začetku više bili jedna vrsta kolektivne psihoterapije.

„Bilo je to prvi put da nakon 20 godina čujem glas Bosne i Hercegovine. Postoji niz dobrih primjera koji potvrđuju značaj plenuma – Dita, o kojoj smo govorili, atmosfera među mladim ljudima u Mostaru, koja se promijenila nabolje. Mladi ljudi neće dozvoliti da fašisti dijele Mostar na dva dijela.

Ostala je mreža, što je jako važno, govorim to kao veteran raznih revolucija.

Žao mi ješto prije dvije godine nije bilo još samo par hiljada ljudi na ulici i sve bi bilo riješeno. Znam da bi. Imam informaciju. Ljudi su se plašili rata. On se ne može ponovo desiti. Može haos, ali i haos daje mogućnosti.

Najgore u BiH su korupcija, nacionalizam i liberalizam u ekonomiji.

Nije istina da plenumi nisu bili spremni, spremni su svakog dana“, smatra Osborne.

Vjera u snagu umjetnosti

„Bosna i Hercegovina je država umjetnosti“, kaže odgovarajući na pitanje koliko kultura može biti pokretačka snaga promjena koje su nužne.

„BiH je uvijek imala jaku muzičku, filmsku, likovnu i arhitektonsku scenu. I književnost, koja nije dovoljno međunarodno prisutna zbog izostanka prevoda. Možda prije rata Bosna nije bila raj na zemlji, ali bila je jako blizu tome.

Umjetnici bi u svakom slučaju trebali biti glasniji, aktivniji, jači i radikalniji. Radikalizam je naš posao. Želio bih vidjeti više umjetnika u građanskom pokretu, ali već ih ima dosta dobrih.“

Jedan od bh. umjetnika s kojim druguje i radi duže od dvije decenije je pjesnik Goran Simić. Povezuje ih iskustvo zajedničkog rada u opkoljenom Sarajevu, ali i u godinama mira, iz kojih je najznačajnija Sevdah opera, koju je Osborne komponovao, Simić pisao libreto, a Lenka Udovički režirala.

„Dosta sam radio s Goranom Simićem, najprije u ratu na operi Evropa, poslije smo, nakon rata, napravili i Sevdah operu. Jako volim Goranovu poeziju.

Jedan dan sam na mail dobio njegove nove pjesme i tamo je pisalo Pjesma za Nigela. Divno je kad vam odličan pjesnik posveti poeziju.

Oduvijek sam u svom autorskom izrazu kombinovao rock i avangardnu muziku, u posljednje vrijeme manje rock. Kompozicije nastale prema Goranovim stihovima bile su prilika da se vratim nekadašnjem načinu rada. I to zajedno sa sinom, kome je Goran kršteni kum i koji odlično svira heavy metal.

Na snimanju stihove je recitovao sjajan mladi čovjek Gavrilo Glogovac, sin glumca Nebojše Glogovca.

Nevjerovatno je kako bi nakon samo malo gledanja stihova iz prvog puta sve besprijekorno odrecitovao i snimio. On je nevjerovatan talenat“, objašnjava Nigel Osborne, koji je s Goranom Simićem u noći premijernog predstavljanja novih kompozicija u Zvonu publici govorio i o počecima zajedničkog rada te ponovo o vjeri koju ima za budućnost naše zemlje.

„Mnogo putujem. Ponekad sam lijen i ništa ne radim. Kad radim, radim brzo. Nisam na Facebooku, i moj telefon nema internet. Facebook je dobar, ali izgubi čovjek puno vremena“, kaže odgovarajući na pitanje kako obim vlastitog opusa usklađuje s intenzitetom putovanja po cijelom svijetu, onom istom u kojem su diktati mladosti, ljepote i vitkosti postali imperativi.

Dobro je popiti pivo

„Imati fizičku kondiciju dobra je stvar, ne pušiti previše i ne biti previše pijan dobra je stvar, ali sve to čovjeka drži dalje od života, čovjek se nekada mora malo i izložiti onome što nije najbolje za njega kako se ne bi desilo da padnemo u neki novi fašizam.

Ta pretjerana briga o zdravlju izgleda kao evolucija buržoaskog idealizma.

Popiti pivo s prijateljima i nekada ne biti totalno fit nije grijeh i daje nešto. Ako se branimo od svega, onda ništa i ne razumijemo.

Postoje momenti u kojima trebamo imati opasne veze.

Nekada su opasne veze važne za život“, kaže kroz smijeh, uvjeren da nismo ni ljubav izgubili uprkos kapitalizmu i materijalizmu.