Monografija Neše Jerlagić “Facesthetics” tjera nas da, dok hodamo gradom, podignemo pogled i obratimo pažnju na figure s fasada neorenesansne i neoklasicističke arhitekture, koje bdiju nad nama već duže od stotinu godina.

Piše: Tamara Zablocki

Grafička dizajnerica zaljubljena u nepregledne mogućnosti koje nudi fotografija Neše Jerlagić je u monografiji “Facesthetics” spojila svoja dva prevladavajuća interesa. Riječ je o knjizi koja za cilj ima otkriti nam Sarajevo kao da njime prolazimo prvi put, podsjetiti na arhitekturu jednog vremena koje se danas rijetko spominje i omogućiti da se bolje upoznamo s vlastitim arhitektonskim naslijeđem. Završni ispit iz fotografije, koji je pred studente i studentice postavio zahtjev da osmisle knjigu o Sarajevu izbjegavajući uobičajeni turistički pristup i budeći maštu, za Neše Jerlagić se pokazao pravom prilikom da se istinski posveti figuralnim skulpturama na sarajevskim fasadama s kraja 19. i početka 20. vijeka, kojima je već dugo bila fascinirana. Za nju je to prostor neprestanog otkrivanja novih detalja u kojem istraživanje nikad ne završava. “Taman kad pomislim da je stotinu lica broj na kojem mogu da stanem, pojavi se neko novo koje uočim i koje zaslužuje da mu se posvetim, izučavam ga i fotografišem”, ispričala je za Urban magazin.

Prve zgrade s figuralnim skulpturalnim ukrasima u Sarajevu nastajale su u posljednjim godinama vladavine Osmanskog carstva, ali je pravi procvat bogate fasadne plastike uslijedio s periodom austrougarske vlasti. U samo nekoliko narednih decenija, tačnije do kraja Prvog svjetskog rata i pojave moderne arhitekture koja je funkcionalnost postavila na pijedestal, a ornament proglasila suvišnim, Sarajevo je dobilo zavidan broj zdanja bogate ornamentalne antropomorfne, floralne i animalne fasadne plastike, čiji raskoš nije moguće zanemariti u priči o arhitektonskom naslijeđu Bosne i Hercegovine. “Ta epoha je na prostoru Bosne i Hercegovine, a samim tim i Sarajeva, nadoknadila sve ono što arhitektura pod osmanskom vlašću nije imala, a što je u evropskoj arhitekturi tog vremena već postojalo. Najprisutnije su takve fasade u historijskoj jezgri Sarajeva, u današnjim opštinama Centar i Stari Grad, uz nekoliko manje značajnih objekata na periferiji i u novom dijelu grada”, naglasila je Jerlagić.

Knjiga koja među svojim debelim koricama okuplja mnoštvo antropomorfnih skulptura koje svjedoče o principima kojih se evropska arhitektura držala netom prije dolaska modernizma osmišljena je minimalistički, kako ništa ne bi ometalo upečatljivost samih probranih skulptura na crno-bijelim fotografijama. Podijeljena po arhitektonskim stilovima i ulicama u Sarajevu, od kojih su ovakvim primjerima najbogatije Maršala Tita, Ferhadija, Valtera Perića, Kralja Tvrtka, Jelićeva, Vrazova, Hiseta, Đoke Mazalića, Hamida Dizdara, “Facesthetics” još traži svog izdavača. Za Neše, kako kaže, proces rada na knjizi donio je zadovoljstvo samom činjenicom da grad u kojem se rodila i u kojem živi uspijeva posmatrati kroz novu vizuru. “Facesthetics podsjeća na neoklasicističku i neorenesansnu arhitekturu Bosne i Hercegovine iz perioda Austro-Ugarske, u kojem su vladala jasna pravila gradnje i uređenosti u sferi arhitekture, perioda u kojem su investitori shvatali da nezavisno od gabarita objekta mogu donijeti osvježenje kroz fasadnu plastiku.”

Prema riječima autorice, monografiju Facesthetics valjalo bi imati u kućnoj biblioteci ne samo zato što u sjećanje priziva vrijednosti dijela naše arhitektonske baštine, nego i zato što nam ostavlja prostora da za svaku skulpturu ispričamo vlastitu priču, posmatrajući Sarajevo i njegove fasade svaki put na novi način. “Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući svojoj historiji, zemlja arhitektonskih susreta koji svjedoče o prošlim vremenima, što je u meni probudilo želju da budem njihova ambasadorica. Držeći ovu knjigu na polici u svom domu spremni smo bilo kome ispričati dio historije Sarajeva koji se obično predstavlja kroz poznate sadržaje koji su prošli već bezbroj revizija. Između 1878. i 1918. jeste bilo uobičajeno ukrašavati fasade zgrada isključivo zbog estetskog dojma, ali mislim da se dodatna ljepota krije u slobodi da sami dodijelimo priču svakom tom licu, priču koja nam hrani maštu i čini da gledamo Sarajevo sasvim novim očima. Želja mi je bila upravo skrenuti pažnju na sva ta predivna lica koja, poput starosjedilaca u ulicama u kojima borave, imaju svoje priče koje bi podijelili s nama u razmjeni pogleda.”