Admiral Mahić je većinu ljudi zvao genije. Za neke je to zaista i mislio. Kada bi sreo nekoga ili neku takvu, onda bi odmah poželio da im organizuje književnu promociju, izložbu… Strast prema podršci drugim umjetnicima obično nije birala vrijeme. Pa bi tako oko ponoći znao nazvati Sašu Bukvića i ushićeno saopštiti da se upravo nalazi sa nekim genijem i da bi mu trebalo organizovati promociju u Zvonu.

Nisam ga vidjela tokom kratke i teške bolesti. Nisam bila na njegovom ukopu. Posljednji put smo se sreli u Dva ribara kada nam je najavljivao dolazak slovenačkih umjetnika koji bi trebali imati predstavu u Zvonu, pa sam zato neku noć kad je Saši zazvonio telefon oko ponoći pomislila – evo Admiral ima ideju.

Zvalo je obezbjeđenje zbog lažne alarm uzbune.

Nakon Admirala, malo će biti ponoćnih umjetničkih uzbuna.

Umjesto in memoriama, vjerujući da u ljudima mnogo više treba pisati i govoriti dok su živi, u Urban magazinu donosimo tekst napisan prije dvije godine povodom književne večeri u organizaciji Saše Bukvića i Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono na kojem su o Admiralu i njegovoj poeziji govorili Marko Vešović, Stevan Tontić i Enver Kazaz.

Na ovom mjestu treba i zapisati da je Admiral ispraćen sa nezapamćenim brojem komemoracije te da su se od njega oprostili pjesnici i pjesnikinje od Vardara do Triglava.

Piše: Kristina Ljevak

Bez sumnje je velika nevolja provesti dobar dio života u strahu od gubljenja vlastite pozicije. Ma koliko ona realno bila neznačajna svakom drugom sem onom ko ju je stekao i ko strahuje nad mogućim izostankom sitnih privilegija. A priskrbljivanje sitnih privilegija često vodi neiskrenim međuljudskim relacijama, strahu da i nesvjesno čovjek ne povrijedi onoga od kog mu zavisi trenutna korist.

I teško je takve izbore opravdati ali ih je moguće razumjeti, posebno u vremenu kad je sramota nemati, sramota jer nikad nije bilo lakše doći do novca i ne samo nezakonskim metodama već onim itekako legalnim i često dobrodošlim, onim koje sem materijalnih, donose i niz statusnih privilegija.

I ne bi to bio problem kad bismo lako mogli svijet podijeliti na ove i one, problem nastaje kad se ti svjetovi isprepletu, kada nečiju autorsku ozbiljnost posmatramo kroz sveukupnu snađenost. A ovo je priča o jednom nesnađenom koji i da je mogao možda ne bi želio drugačije.

Admiral Mahić, od materijalnih blagodati sem skromnog krova nad glavom nema ništa drugo. Istina, od nedavno je umirovljenik. U mirovinu je otišao kao slobodni umjetnik. Koliko li nemira podrazumijeva takav mir on to najbolje zna. Ali na njegovoj teritoriji mira sigurno ima. Barem tako djeluje kad iz predvečernje ophodnje po sarajevskim mjestima gdje se srodne duše okupljaju svrati sa hljebom u najlonskoj vrećici na još jednu čašicu druženja u Zvono uvijek sa svježim impresijama o susretu koji ga je obogatio, o ljudima za koje najčešće ne štedi komplimente, o umjetničkom okupljanju na Neretvi koje će i ove godine biti sjajno jer dolaze ti i ti… O nedavnom boravku u inostranstvu, o tome kako je imao dobre domaćine, o Barbari koju je ponovo vidio, o dobrom čovjeku koji mu je dao honorar, o nekome kome je posvetio pjesmu… E, stara, Barbara je divna žena, reći će i ja onda znam da će početi još jedan poetski monolog o nekom životu koji je mogao biti Admiralov.

Hronika grada kroz poeziju, knjiga o Zvonu

Toliko je poluistina izgovoreno da se danas s razlogom malo kome može vjerovati na riječ. I dobro je što su ostali trajni zapisi i što nema sumnje da je nekada u Sarajevu postojalo mjesto po kom je likovna grupa dobila ime, potom knjiga te na koncu likovna nagrada što donekle potvrđuje kako za umjetnost sem dobre volje često ništa drugo nije potrebno. A tom predratnom sarajevskom Zvonu dobre volje i dobrih umjetnika baš nije nedostajalo. Posebno ne u sumrak mira kada je 1990. objavljena knjiga poezije Admirala Mahića Zvono.

I kad bi nestalo sjećanje i kad ne bi bilo savremenika, rekonstrukcija tadašnjeg života ili barem onog oko Zvona, mogla bi se zahvaljujući Admiralovim lirskim svjedočenjima napraviti. Samo što na trenutke djeluje nestvarno i za današnje prilike neuhvatljivo, poput balona koji lete iz Zvona tokom jednog od performansa koji vidimo na fotografijama što prate knjigu i na kojima su ovjekovječene umjetničke intervencije istoimene grupe.

Admiral Mahić će svaki plemeniti gest nagraditi stihom ili cijelom pjesmom, pa tako sem o predratnoj atmosferi grada iz njegove knjige Zvono saznajemo podosta o pjesnikovim prijateljstvima, o tome ko je i koliko bio širokogrud, ko je sebi trajno u literaturi obezbijedio status mecene. Zbog njegove djetinje pjesničke iskrenosti ne mogu mu se zamjeriti ni provirivanja načelnika općina kroz stihove, jer njegove pjesme nose jedno od danas rijetkih svjedočenja istinske ljudskosti i nesebičnosti te objedinjuju u misiji dobra ljude različitih profila i porijekla. A u vremenu kada se više prostora i energije troši na polemiku takav pristup ljudima i životu nije za podcijeniti, tim prije što se kroz stihove ili javne nastupe Admiral Mahić sa svojim neistomišljenicima ili onima koji mu nisu pomogli, neće obračunavati.

Kad puno ne tražiš, tada valjda i manje neprijatelja imaš.

Ljubavni red vožnje

Možda u životu i radu Admirala Mahića nema pretjeranog reda, ali ima nesvakidašnje dosljednosti. Uvijek mu jednako nedostaje da bi mogao realizovati neki novi podvig, bilo da je riječ o putovanju, knjizi ili novom broju Republike poezije i uvijek mu malo treba da bi ispunjen toplinom nekom mladom umjetniku na početku karijere, recimo na prvoj samostalnoj izložbi, posvetio pjesmu i ako treba zagrlio cijeli svijet. Pravo na ljutnju nije ekskluzivno pravo, ali nje se Admiral, barem u svojoj poeziji odrekao. Bilo da je riječ o ranim radovima ili posljednjoj objavljenoj zbirci u Bosni i Hercegovini Ljubavni red vožnje, Mahić piše bez gorčine, srdžbe, s povremenom melanholijom u službi poezije i uvijek iznova o ljubavi, prema ženi, prijatelju, lozi ili Neretvi. I s razlogom kaže Nema zbogom ako me neko voli.

Ništa ne znam iako sam nekad bio kralj Lir, piše u jednoj od svojih pjesama Admiral Mahić.

Ako kralja Lira doživljavamo kao personifikaciju čežnje srca i duše za ljudskom i nebeskom milošću i milosrđem, onda je Admiral Mahić i danas i zauvijek naš, neponovljivi kralj Lir.