Turneja ‘Mostovi’ – muzika koja priča priču o istinskom povezivanju među ljudima, počela je u Mostaru 14. augusta u bašti OKC Abrašević. Nakon mostarske noći pod zvijezdama, Rundek Cargo Trio zahvaljujući For The Hunters-u i Art Lab-u stigao je u Sarajevo, 19.8. i ispjevao još jednu muzičku čaroliju. Za septembar su bili rezervisani Travnik i Zenica, a potom slijedi zimski dio turneje u Tuzli, Bihaću, Jajcu, Banja Luci i Brčkom. Muzičkom putovanju sa aktivističkim predznakom prethodio je susret sa ekipom Urban magazina. O saradnji, novom albumu, mostovima koji povezuju i muzici koja oplemenjuje govore Darko, Duco i Isabel.

”Muzika oslobađa i omogućuje kontakt i usklađivanje s drugima, bliskost i zajedništvo bez natjecanja i nametanja autoriteta. Zato vjerujem da Muzička soba toj djeci puno znači, pomaže, tješi i zaslužuje svaku podršku. Ljudi koji je vode to rade sa puno topline. To se čuje na snimci pjesme Ljubav i vidi i osjeća na videu koji je prati pa nije slučajno da je imao odjeka svuda po svijetu”, rekao je Darko Rundek, pred bosanskohercegovačku koncertnu promociju albuma ‘Mostovi’ Rundek Cargo Tria, zahvaljujući njoj, prihod od prodaje ulaznica nakon pokrivanja produkcijskih troškova, bit će namijenjen projektu ‘Muzička soba’ Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave. Darko Rundek je projekat već pomogao učešćem na snimanju pomenute pjesme ‘Ljubav’, potvrđujući da napori pojedinaca mogu doprinijeti kreiranju šire i bolje slike često sumorne stvarnosti. ”Ako svatko u stvarnost unese malo dobre volje, ona više nije sumorna”, kaže Rundek i dodaje kako su promjene u okruženju istomišljenika itekako moguće.

”Pojedinac sam možda ne, ali mala grupa ljudi može mnogo napraviti. Od tri pa nadalje mogu svijet promijeniti. Ja u to vjerujem. Ako je jedna grupa ljudi dovoljno uvjerena u nešto onda ona oko sebe stvara gravitaciju na koju se drugi lijepe.”

Jedna od pjesama na novom albumu inspirisana je specifičnom atmosferom tokom prošlogodišnjih koncerata na obnovljenoj sceni CDA u vrijeme februarskih protesta u BiH, koji nisu uticali na veliku posjetu i tri koncerta. Hoće li čovjek okovan strahom i zatrpan viškom informacija konačno reći dosta je, jedno je od pitanja koje smo postavili Darku Rundeku. ”Ima ih mnogo i posvuda, koji se okreću zemlji, solidarnoj razmjeni, zanatima i nalaze načine da žive izvan i pored masovnih sistema, manipulacije, medija, politike, tehnologije, potrošnje. ‘Dosta je’ su prazne riječi ako iza njih ne stoji aktivna namjera osamostaljivanja i oslobađanja, koja je realna i konkretno se bavi time kako se hraniti, stanovati i udruživati se sa više poštovanja prema prirodi, drugima pa time i prema sebi.”

Iako je to ranije bilo drugačije, Darko Rundek posljednjih godina u Parizu provodi svega nekoliko mjeseci, njegova današnja adresa je najčešće Brač. Tamo su i nastali ‘Mostovi’. Organski zvuk u organskom ambijentu. Po vlastitom priznanju ne kupuje novine i ne gleda televiziju te se na taj način sasvim dobro bori sa onim što bi mu moglo remetiti mir. Na pitanje odakle crpi energiju koja je neophodna za sve ono što turneje podrazumijevaju kroz osmijeh odgovara da mu je to u opisu posla, da mu je kasno za prekvalifikaciju jer ”ko će me uzeti u ovim godinama”. A posvećen odnos prema koncertnim aktivnostima dio je duga prema albumu koji je pažljivo i dugo kreiran. ”Album smo dosta dugo radili i prolili dosta suza i znoja i bilo bi jako nepravedno da ga ne predstavimo ljudima što je bolje moguće. S obzirom da album u sebi ima elemente angažmana, lijepo je da ga možemo iskoristiti za promociju još nekih plemenitih aktivnosti”, objašnjava naš sagovornik koji sa Isabel i Ducom radi posljednjih 15 godina u atmosferi međusobnog razumijevanja i podrške, sa dinamikom rada koja njima prija.

”Malo smo usporili, ali takav je bio cijeli moj diskografski put. I u vrijeme Haustora nismo objavljivali albume godinu za godinom, najčešće svake dvije pa se i to usporilo, što smo premoštavali live albumom ili kompilacijom. U ovom slučaju je neka vrsta premošćavanja bio izlazak knjige Ante Perkovića Rundek između”. Komentar o organskom zvuku na albumu koji se razlikuje od današnjih dominantnih sintetičkih, kao posljedice savremene tehnologije, objašnjava činjenicom da se ”igraš onim što imaš”. ”Ako imaš fotoshop onda koriguješ prištiće na licu ili dijelove na kojima ti je kosa rijetka. Isto je i sa muzikom i sa muzičarima. Teško se oduprijeti takvim mogućnostima, potrebi da se nešto popravi.”

U jednoj od recenzija albuma ‘Mostovi’ stoji kako su Darko Rundek, Dušan Vranić i Isabel sretnici blagoslovljeni talentom, dječjom zaigranošću i telepatskim prepoznavanjem umjetničkih stremljenja. A pronalazak djeteta u sebi nije lak proces što potvrđuje i naš sagovornik.

”Što češće dovodimo u pitanje situaciju u kojoj se nalazimo i sebe same, veća je mogućnost da proviri i zaigra se dijete koje je u svakom od nas. Dovođenje u pitanje nije ugodno i ne događa se samo od sebe, osim možda u trenucima poraza i propasti. Ono zahtjeva posebnu vrstu rada. Ima obdarenih kojima taj rad ide lako i drugih kao ja, kojima baš i ne. Ipak, moram reci da, kad je Trio u akciji, osobito kad smo na sceni, bude lakih blagoslovljenih trenutaka na kojima sam duboko zahvalan Isabel, Duci, publici i Izvoru iz kojeg dolaze”, kaže Darko.

U Hrvatskoj su ‘Mostovi’ označeni kao jedan od najboljih albuma u posljednjih dvadeset godina uz niz drugih pohvalnih kritika. Njihovi koncerti dugo se pamte i prepričavaju. U Zagrebačkoj Tvornici naprimjer na aktuelnoj koncertnoj promociji ‘Mostova’ bio je limitiran broj ulaznica kako se ne bi stvarala gužva. Sjećamo se i jedinstvenog koncertnog koncepta na sceni Sartra, a prošlogodišnji decembarski koncert u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici ostavio je publiku na nogama i katarzičnom oduševljenju.

”Neka ih bude još takvih. Nadamo se. Za dobre koncerte je važan prostor. Tvornica je ok kad nije gužva, Sartr i Zeničko kazalište su idealnih dimenzija, imaju atmosferu i zvuk i već smo korak do dobrog koncerta”, kaže Darko i dodaje kako mu je drago da je album odlično primljen i da ga hvale. ”Sad je važno da zaživi tamo gdje je pjesmama i muzici mjesto, na koncertima. Veselimo se susretu sa vjernom publikom i za njega se marljivo pripremamo, a malo treme nikad nije na odmet.

”Koncerti su prilika da se nešto stvarno, lijepo, uzbudljivo i smisleno dogodi. Da zajedno s publikom slavimo život. U takvim smo slavljima u BiH već puno puta uživali pa se možemo nadati da ćemo još koji put. Tko bi uz takvu mogućnost poželio tezgariti”, zaključuje Darko Rundek te obećava da će publika na bh. koncertnoj turneji i predstavljanju albuma ‘Mostovi’ imati priliku čuti i stare hitove, one koji se u transu i horski pjevaju.

Dušan Vranić Duco: Muzika kao potreba

Multitalentovani multiinstrumentalista Dušan Duco Vranić, suosnivač je Rundek Cargo Tria i autor sa bogatim muzičkim stažom koji podrazumijeva komponovanje i izvođenje muzičkog repertoara od punka, preko popa i klasičnog, pa sve do romskog. Uz komponovanje muzike za različite medije posebno treba izdvojiti pozorišnu muziku. U atmosferi odnjegovanog zajedništva sa Rundekom i Isabel trenutno uživa u promociji ‘Mostova’.

”Mi smo muzičari sa posebnim potrebama” kroz osmijeh kaže Duco, kao odgovor na konstataciju da koncerti Rundek Cargo Tria nisu otaljavanje, već uvijek iznova svojevrstan praznik za brojne i odane obožavatelje što nije jednostavan zadatak kad se raspored u kalendaru ‘zgusne’ kao tokom aktuelne turneje i promocije albuma ‘Mostovi’.

”Još uvijek uspijevamo održati tempo za čovjeka, uglavnom dođemo dan prije tamo gdje sviramo tako da imamo vremena da doživimo mjesto u kom se nalazimo, ukoliko nismo negdje bili ranije, a i kad jesmo, lakše je kad se dođe dan prije, ali ima perioda kada je i to nemoguće, kao u ovom mjesecu, u kom će prvo biti Beograd, pa Niš, Varaždin, Mostar, Sarajevo… a teleportacija još uvijek nije usavršena. Zna biti naporno, posebno meni koji imam sina i sa sobom ga vodim, pa smo k'o čerga, ali navikao je, i sa osam mjeseci i godinu dana, jednom smo prelazili onu dugačku granicu između Hrvatske i Srbije, vozio nas je čovjek koji je zaboravio pasoš i mi smo morali izaći iz auta i pješice preći granicu, nas devetoro sa svim instrumentima i mojim sinom koji je bio beba. Izgledalo je kao Alan Ford. Tu je i Isabel koja već ima određene godine i truckanje joj sasvim sigurno ne može prijati”, kaže Duco te uz smijeh konstatujemo da u Urban magazinu još uvijek ne pišemo koliko sagovornici/e imaju godina, ali se i divimo Isabelinoj vitalnosti. Duco na to dodaje kako često Isabel govori da su svi Stonski stariji od nje. Prokomentarisali smo i Isabelin doživljaj Balkana, jer način na koji o njemu govori stvara sliku kako je riječ o prostoru kog ne poznajemo. Ili je riječ o drugačijem ličnom doživljaju ili je odgovor u odabranim predstavnicima koje sreće na koncertima?

”Narod koji mi poznajemo nije jedan, ima nas više. I sa publikom je isto. Ljudi su različiti. Isabel prepoznaje otvorenost naše publike na Balkanu, one koja će jasno pokazati kad nešto voli i isto tako kad ne voli. Ima tu puno kvalitetnih stvari kao što znamo koliko ima onih koje to nisu.

Važno je da postoje ljudi koji prihvataju različitu vrstu energija. Nama je prije tih nekih 14 godina kad smo prvi put došli u Beograd sa Cargo orkestrom bio problem, jer smo se pitali kako će ljudi prihvatiti Isabel. Nije nam bilo jednostavno. Međutim, to se tako spontano desilo da je Isabel postala miljenica tamošnje publike. Kad je neko spontan i iskren ispred tebe ne možeš ne reagovati na isti način. Ima zaista mnogo nivoa našeg karaktera. S jedne strane smo čudni i konzervativni, s druge otvoreni. Ljudski um, psiha i karakter su čudo”, kaže naš sagovornik i slaže se sa ocjenom da je privilegija biti dijelom muzičkog ili bilo kog drugog sastava u kom se ljudi prepoznaju i međusobno uvažavaju.

”Smatram da smo sve troje privilegovani. Nekako smo se našli. To se desi ili ne desi, kao i u mnogim drugim stvarima, kao u ljubavi. Važno je kad se različita muzička iskustva i različite osobe spoje na pravi način. Jedni druge upotpunjavamo, i kao osobe i kao muzičari. I nikada ne pričamo o muzici. Zapravo vrlo rijetko. Kad radimo, radimo dugo, ozbiljno i predano, van toga pričamo o drugim temama”.

I sa Ducom, kao i Darkom, prokomentarisali smo ‘organski zvuk’ prisutan na svim njihovim kompozicijama. Jer u vremenu ‘sintetike’ taj segment itekako zaslužuje da se ‘podvuče’.

”Nismo mi totalni protivnici tehnike, nismo mi Amiši kad je riječ o načinu rada, mi se prilično služimo tim pomagalima, to postoji i nije bez veze, ima razlog, kao i sve ostalo u životu, e sad koliko će to zauzeti procentualno prostora u tvom radu, to je druga stvar. Stvar je toga šta čovjek misli da je dobra mjera, kemijanje, kao i kuhinja, možeš staviti puno karija pa da sve ima ukus karija, a možeš staviti malo što će doprinijeti pozadinskom mirisu i ukusu. Teško je raditi uz izbjegavanje kompjutera. I ne treba. Samo je pitanje koliko od toga zavisiš. Ako to preuzme ulogu onda znači da ti više služiš aparatu a ne on tebi. Problem je hiperprodukcija i gubljenja pregleda stvari. Kao u supermarketu modernom u kom ima milijarda stvari u odnosu na onaj starinski u kom ima šest”, objašnjava Dušan Vranić.

Nema para ali neka muzike ima

Nezaobilazan segment Ducinog autorskog angažmana svakako je i komponovanje pozorišne muzike. S obzirom da su mu posljednja iskustva bila vezana za rad u domaćem teatru, zanimalo nas je kako se snašao u domaćim produkcijskim uslovima u kojima je ulaganje luksuz, a ne potreba.

”Imao sam različitih izleta u različite angažmane i mogu reći da može biti prilično neugodno, kad radiš nešto i vidiš koliko si malo plaćen, zapravo koliko si malo plaćen i iskreno volim da radim različitu vrstu muzike, volim da radim za teatar, ali nekad obeshrabri ta vrsta bahatog odnosa koji podrazumijeva da ljudi stalno gledaju da te što manje plate. Ja to mogu razumjeti, ali nekada baš imam gorak okus u ustima i na bankovnom računu. Kao da ljudi ne cijene i kao da misle da je to lako. Ne znam ni ja šta misle. Sad svakako i ne mogu ništa da radim drugo sem nekih privatnih stvari, sa albumom se zakuhalo, radimo koncerte i to mi prija”, objašnjava Duco te analizira da li je problem u domaćoj percepciji koja podrazumijeva tretman kreativnih zanimanja kao hobija.

”Ima i toga, po principu – radiš ono što voliš, šta još hoćeš. Možda misle da i rudari vole svoj posao pa ih zbog toga malo plaćaju. Naravno, nije svaki slučaj isti. Neko će biti puno bolje plaćen za puno manje rada na muzici, nekada ta muzika neće biti bog zna šta, nekada neće biti ništa, a neko može napraviti dobro i puno i biti malo plaćen. Ima tu niz aspekata i ne samo kod nas već svugdje. Problem je donjeg nivoa koji se kod nas stalno probija. Ispod dna uvijek ima dno”, zaključuje naš sagovornik.

Isabel Katala: Muzika spaja, rekonstruiše i oslobađa

Isabel Katala, članica Rundek Cargo Tria, sigurno je jedna od najtoplijih osoba koju ćete imati priliku sresti. Bilo da se odmah po dolasku sa puta presvlači za poziranje ispred objektiva Almina Zrne, ili strpljivo čeka završetak makeup seanse Sanjina Egona, ona je sa osmijehom. Tome bez sumnje doprinosi vlastiti osjećaj ispunjenosti zbog bavljenja umjetnošću koja oplemenjuje, a životu daje dodatni smisao.

Bilo je i nečega dirljivog u njenoj posjeti Historijskom muzeju BiH u sklopu promotivnih aktivnosti turneje ‘Mostovi’ koja podrazumijeva i skretanje pažnje na poziciju u kojoj su se našle kulturne institucije u BiH-Isabel sa nekog drugog kraja svijeta koja s pažnjom i zanimanjem mnogo većim nego što pokazuju domaći zvaničnici, razgleda ono što je dio turbulentne prošlosti nesretnih naroda i narodnosti u kojima ona opet prepoznaje mnogo više ljubavi i tolerancije nego što ćemo mi, ovdje rođeni, biti u stanju registrovati.

Početak umjetničkog puta sa Rundek Cargo Trio bio je i početak procesa ličnog oslobađanja i rodne transformacije koja više nije bila dio tajnog života.

Svaki novi izlazak na scenu za nju podrazumijeva i novu priliku za pomjeranje granica. Međusobno povjerenje ovog kreativnog trojca iznjedrilo je i niz pomaka u autorskom izrazu te doprinijelo kreiranju zvuka koji uistinu povezuje i grad posebne veze među ljudima. Ovoga puta to su definisali i kroz sam naziv-‘Mostovi’. Isabel s razlogom vjeruje da tek kad daješ sve od sebe onda i prevazilaziš lične limite. Po vlastitom priznanju, kad počne da se ponavlja, odnosno postane imitacija sebe, mijenja pravac.

”Od početka nastupa sa Rundek Cargo Triom, ljudi su prihvatali ono što sam im imala predstaviti. Bilo mi je važno što sam istovremeno mogla biti Isabel, ali i iskazati ono što imam da iskažem kroz muziku. Sve se proželo”, kaže za Urban magazin Isabel te objašnjava otkuda prepoznavanje sa balkanskom publikom koju itekako cijeni i uvijek po posebnosti pominje. ”Kad imam nešto stvarno za reći, ja to kažem uz najviše moguće integriteta i svim svojim nesavršenostima i publika to osjeća. To je ipak samo muzika, građenje energije, ljudi to prepoznaju. Ovdje je publika vrlo otvorena i emotivna, mnogo više nego u Francuskoj. U Francuskoj ljudi analiziraju, kategoriziraju, dok za to vrijeme ovdje ljudi usvajaju vibracije sa scene. Ovdje je sve nekako svježe. I to je zapravo tolerancija.

I Isabel, zajedno sa svojim kolegama iz Rundek Cargo Tria, prepoznaje važnost podrške projektu ‘Muzička soba’, svjesna koliko muzika može doprinijeti profiliranju svake individue.”Sve što može doprinijeti kreiranju mašte pomaže ljudima koji imaju probleme da ih prevaziđu. I to se muzikom može mnogo bolje nego kroz neki drugi način. To su direktne vibracije, povezane sa realnošću koje doprinose rekonstrukciji neke osobe”, smatra naša sagovornica.

Isabel je profesorica psihologije, kreatorica odjeće, u prošlosti vlasnik noćnog kluba u Ženevi i plesač u pozorišnoj grupi Petera Brooka. Istraživanje violine u različitim nacionalnim muzikama odvelo je na put upoznavanja Indije, Turske i Izraela. Sa trupom čuvenog Petera Brooka proputovala je cijeli svijet, a srca publike nastavlja i dalje osvajati.