Pravilo nikad nije napisano niti glasno izgovoreno, ali postoji i podrazumijeva da žena, ako piše i živi u Bosni i Hercegovini, najprije treba da se dokaže na svakom planu koji joj rođenjem pripada, pa tek onda, kada ispuni sva očekivanja prema porodici iz koje je potekla, onoj koju je sama formirala, prema društvu, lokalnoj i široj zajednici, radnom kolektivu, prijateljima, kumovima, rodbini sa posebnim osvrtom na tetke i strine, tek tada, ako baš mora i jako želi, može da se posveti pisanju.

Od muških kolega uvijek će ih odvajati odmjerenost, sve drugo, a slično njihovom ponašanju, biće žestoko osuđivano.

Žene autorice su često samo ukrasi u antologijama domaćeg pjesništva ili proze. O njihovom djelu teško ćemo dočekati naučni simpozij, njihove kafanske anegdote se ne prepričavaju već se zbog dobronamjernosti o njima ćuti, za razliku od njihovih muških kolega čije su nepodopštine stekle status urbanih legendi.

Sve ovo vezano je za tretman prave književnosti ispisane ženskom rukom.

Ona druga, a podrazumijeva sveprisutno i neodmjereno medijsko pojavljivanja autorica zarobljenih negdje na pola puta između Širokače i života junakinja serije Sex and City, koje su u vječnom neuspjelom pokušaju da postanu ono što misle da trebaju.

Osim što doprinose ličnoj instant medijskoj slavi, književnosti, bosanskohercegovačkoj, umnogome odmažu.

U tom društvenom okviru piše bosanskohercegovačka pjesnikinja, asistentica na Filozofskom fakultetu na predmetima Poezija i Kreativno pisanje, novinarka i književna kritičarka Adisa Bašić. Njena predzadnja pjesnička zbirka, “Promotivni spot za moju domovinu” je nesvakidašnje putovanje kroz sve etape autoričinog odrastanja. To je put na koji nas je povela iskreno, nepretenciozno, dozvolivši nam, s mjerom, da upoznamo njene i najintimnije želje, nade, strahove…

Podijeljena u nekoliko ciklusa zbirka nas najprije vodi do odrastanja u socijalističkoj sarajevskoj novogradnji, vremenu sigurnosti ali i praktičnosti, kada smo prve svjesne korake pravili u dugotrajnim umjesto u lijepim cipelama. Živeći u dijelu grada koji nikada neće postati turistička atrakcija i u kom djeca nikada ni jedan jezik neće bolje govoriti od maternjeg, Adisa Bašić nam saopštava kako je bilo odrastati u ratu, ljetovati na vrhu solitera ili odlazak po vodu pretvoriti u igru i urnebesnu vožnju sankama.

Otkriva nam i lična promišljanja o dvostrukim pravilima koja za ženu važe u kući i van nje, bez zadrške piše o ljubavi, onoj koja se potroši i nakon koje ostaje samo želja za što efikasnijim transportom vlastite pokretne imovine koja je do juče, sa njegovom, činila zajedničku. Ljubavi koja se jednog dana, zbog nepažnje rasprsnula, o gradovima koji se okrenu naopačke nakon što smo ih posjetili bez čovjeka kog smo voljeli i sa kojim smo ranije taj grad posjećivali…

Ona piše i o nemilosrdnosti starenja, kada oni koji su do juče bili voljeni postaju teret svima oko sebe i o porodičnim gubicima, načinima na koji se smrt pokušava prevariti, o životu kao o kutiji praznih uspomena koja nas nadživi…

“Promotivni spot za moju domovinu” nagrađen je međunarodnom nagradom Literaris Bank Austria, a knjiga je prevedena i na njemački jezik.

Krajem prošle godine Adisa Bašić objavila je novu knjigu poezije pod nazivom “Motel neznanih junaka” koju možemo čitati i kao nastavak prethodne zbirke, na koju se Motel stilski i djelimično tematski naslanja.

Ponovo jednako iskreno, šarmantno i često jako duhovito pjesnikinja čitaocima donosi intimni svijet sačinjen od uobičajenih fragmenata svakodnevnice, svojevrsnu geografiju duše protkanu svim sitnim i onim krupnijim dilemama, strahovima, razočarenjima, nadama…

Svojom poezijom uspijeva gotovo filmski da dočara scene kojih je malo ko pošteđen, poput trenutaka kad se dvoje rastaju nad porcijama uštipaka, dok se suze slijevaju, a kelner plaši da usluga nije dovoljno dobra. Ili kad u haiku formi opisuje nepodnošljive trenutke samoće u kojima nas jedino sms iz banke podsjeća na vlastito postojanje.

U Motel su se smjestile ljubavničke postelje i jedan izblijedeli grudnjak koji podsjeća da su ukradeni zajednički trenuci samo ukradeni. I iskustva spoznaje o neminovnosti kraja života onih koje volimo, uključujući i vlastiti. I mnogo ljubavi. One koja to zaista jeste i one koja zarad očuvanja forme i tradicije pokušava da bude. Pa umjesto emocija iznuđuje materijalnu kompenzaciju za njihov izostanak.

Njeni neznani junaci pate, raduju se, vole, ostavljaju i bivaju ostavljeni; omogućavaju nam ličnu identifikaciju i olakšanje zbog spoznaje da nismo sami i jedini u svijetu koji smo sazdali od velikih očekivanja i objektivne spriječenosti da ih realizujemo.

Poezija Adise Bašić je iskrena, tačna i angažovana s mjerom. Ona koja se zavoli na prvo čitanje i kojoj se rado iznova vraća.