PlayUK Arcadia u organizaciji British Councila bio je prilika za, uvijek drag, susret sa Mladenom Miljanovićem, jednim od najznačajnijih bh. vizuelnih umjetnika. Ovaj događaj približio nam je kreativnost danas i poziciju umjetnika/ca u kontekstu razvoja novih tehnologija, a Mladen Miljanović održao je predavanje pod nazivom „Arhimetrija periferije“, još jednom pokazavši uzbudljive slojeve onoga što egzistira van centra.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Velija Hasanbegović i arhiv

„Centar živi od politike, moći, novca, donacija i naših poreza, periferija ne živi od toga. U posljednjim radovima mene interesuje kako periferni dio društva živi ili kakve su strategije njihovog življenja. Smatram da je dio moje umjetničke odgovornosti da se ne bavim samo preispitivanjem centralne pozicije moći,kojom se većina bavi, već i perifernim, rubnim posebnostima, kako se i zove jedna izložba održana u Rijeci o avangardnoj umjetnosti u regiji“, kaže na početku razgovora Mladen Miljanović. A periferija kojom se bavi podrazumijeva dio našeg kolektivnog iskustva, onoga što nije definisano zbivanjima u „centru“. Iz periferije se kreiraju specifične lične priče koje pretače u umjetničku formu životnih strategija inastoji osloboditi patetike. „Ono što mi se najviše dopada u umjetnosti je transformisanje i recikliranje stvarnosti, priče koje nastaju u kafani… Poput onoga dabogda ti Mladen radio portret, to ne možeš smisliti sjedeći u ateljeu. To samo narod može smisliti, a onda kad to stigne do tebe, treba da pronađeš način kako da to transformišeš i oblikuješ u formu umjetničkog“, objašnjava Miljanović, a „kletva“ je vezana za rad i izradu portreta na nadgrobnim spomenicima, prije upisa Akademije umjetnosti u Banjoj Luci. U isto vrijeme je nastala i šala da Mladen Miljanović ima na nekoliko lokacija stalne „izložbene postavke“. Danas, kada su komemorativne umjetničke aktivnosti iza njega, granitne ploče značajan su dio njegovih radova. Od „Vrta uživanja“, kojim je Bosnu i Hercegovinu predstavio u Veneciji na 55. Bijenalu, do drugih izložbi. Važno mu je prema granitu postaviti drugu, asimetričnu poziciju.

Alegorija mogućnosti pada

„To je pozicija dekontaminacije patosa koji se veže za njega. Čim ga vide, ljudi pomisle: Jao, spomenik. Iz tog razloga je ovaj posljednji rad na granitu potpuno suprotan, on nije spomenik patosu ili njegova reprezentacija već spomenik posvećen borbi običnog čovjeka, koja opet nije patetična. Mene ne interesuje patetika materijala nego njegova transformacija iz patetičnih karakteristika koje je vremenom poprimio, te njegova transformacija u formu pozitivnog. Mislim da je svima dosta naše patetične pričei samosažaljenja. Postali smo društvo patetičnog identiteta. To možda nije sad toliko izraženo, ali je prije bilo. Kada u nekim međunarodnim krugovima dođeš i kažeš da si iz Bosne, oni kažu: A joj, jadni bosanski umjetnik. Ljudi, ja nisam jadni bosanski umjetnik, mislim da je krajnje vrijeme da se prestanemo identifikovati sa tim jadnim kontekstom i naglasak stavimo na borbu i rad kao i sva druga društva koja teže ka progresu. Taj se identitet patetičnog društva kreirao godinama. Zato pokušavam da uvijek izvratim to lice patetike.“

Otvaranje izložbi Mladena Miljanovića uvijek prate njegovi performansi. Već duže vrijeme on visi sa objekata u kojima izlaže. Njegov profesor i veliki učitelj Veso Sovilj mu u šali kaže kako je „kao umjetnik izvisio“. A sve je posljedica analize etičkih granica kod predstavljanja intime drugih unutar svojih postavki. Da ne bi pio šampanjac u Veneciji ili New Yorku dok se otvara njegova izložba inspirisana teškim ljudskim iskustvima, odlučio je da kompenzuje nelagodu tako što će se okačiti i visiti dok traje otvaranje izložbe.

„Ne želim da budem zvijezda na otvaranju izložbe koja se bavi teškim pitanjima društva. Pitao sam se trebam li uopšte biti na otvaranju. S druge strane, kažeš sebi:Kako da ne budem kad sam autor radova koje predstavljam, ma koliko oni imali za predmet teške društvene teme. U toj šizofreniji da li da budem ili ne budem, shvatio sam da trebam biti u sredini, na graničnom tranzicijskom prostoru između te dvije stvarnosti. Jedna je artificijelna stvarnost galerije u kojoj se izlažu radovi, a druga ta brutalna realnosti koja je izvan zidova galerije“, objašnjava naš sagovornik, koji nekada visi 45 minuta na trinaestom spratu nebodera, a desi se, kao posljednji put u Varaždinu, gdje je radio performans na poziv kustosa Branka Franceschija, da je to trajalo pet minuta. „Zamalo nisam pao sa sinagoge na kojoj sam visio. Visim pet minuta i više nemam snage da se vratim. I razmišljam kako se stvarno ne isplati poginuti sa sinagoge usred Varaždina. Bolje, ako ću poginuti, neka to bude bar sa MOMA-e“, objašnjava kroz smijeh umjetnik koji je u Istanbulu sa PERA muzeja visio 40 minuta i isto toliko u Zagrebu sa zgrade HDLU-a.

„Pozicija tijela koje visi je alegorija mogućnosti pada, ali ti nisi pao. To je meni isto kao i pozicija društva u kojem živimo, koje je konstantno nad nekim ambisom, a nikako da padne. I dalje se držimo. Ti visiš, ali si i dalje u zgradi“, objašnjava Mladen svoje višeslojno višenje, koje je nezgodno za kustose zbog odgovornosti koju preuzimaju.

Najintenzivnije je bilo u New Yorku, sjeća se Mladen, tokom njegove prve samostalne izložbe u tom gradu, koju je kurirao Boško Bošković u MC galeriji. Dozvolu za performans nije imao, ali je imao jak motiv zbog dva rada koja su bila na tankoj granici između etičnog i neetičnog. Visio je 45 minuta sa trinaestog sprata zgrade na Menhetnu u kojoj se nalazila galerija. Imao je zavičajnu i umjetničku podršku u vidu Nebojše Šerića Šobe, koji je performans dokumentovao i snimao sa ulice. Kada se na krovu pojavio usplahireni i ljutiti čuvar zgrade, Mladen je performans završio i zahvaljujući starom dobrom podmićivanju dobio je i obećanje čuvara kako će svakom posjetiocu poželjeti dobrodošlicu na izložbu Mladena Miljanovića.

„To su rizici koje kao umjetnik moraš preuzeti. Možda ja to smiješno ispričam, ali meni nije smiješan razlog zbog kojeg sam odlučio da radim taj performans.“

Od sopstvene analize ka društvenoj kritici

Ličnu i porodičnu intimu Mladen Miljanović je ogolio tokom posljednje banjalučke samostalne izložbe u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske pod nazivom „Spavaća soba mojih roditelja“.

Prvi nivo postavke bio je opšti, društveni i konceptualni. Drugi dio izložbe nastao je zahvaljujući predmetima iz spavaće sobe njegovih roditelja. Da je izložba imala podnaslov, sigurno bi mogao glasiti „Čudnovati put jedne fototapete“.

U inventuri spavaće sobe svojih roditelja pokušavao sam naći sjeme konflikta, bez obzira na to da li je on porodični, društveni, nacionalni ili vjerski.

S druge strane, posmatrao sam društvo kao jednu vrstu spavaće sobe u kojoj se dešavaju seks, prevara, raznorazne perverzije, jer zaista živimo u vrijeme perverzija u političkom i društvenom smislu. Bez cenzure sam to pokušao analizirati na dva nivoa. Kroz formu umjetnosti želim reći kako nije lako kopati po sebi, ali je nužno i uvijek želim poći od sopstvene analize ako težim da se bavim i kritikom društva u kojem živim. Ako je društvo doživjelo konflikt u nekoj bližoj prošlosti, ja želim da izvučem i analiziram arhivu iz perioda prije te bliže prošlosti. Zanima me da li je postojala neka vrsta potencijala konflikta u mojoj porodici koja je mogla jednako rezultirati.“

Posebno zanimljiv unutar ove postavke je rad „Ispod tepiha“. Na izložbi su to konkretno bili očeva puška i šargija. Jedan predmet su krili od umjetnika u mlađim danima zbog opasnosti koju predstavlja, drugi zato što ga je želio uništiti. Nije mu se dopadao zvuk ovog tradicionalnog instrumenta.

„Na kraju sam uzeo očevu šargiju i napravio odluku između ta dva objekta. Iako ne znam da sviram i mrzio sam taj instrument, ipak sam izabrao šargiju. Snimio sam videoperformans na kojem sviram nekakav fluksusovski koncert u kojem ta šargija, da može plakati, vjerovatno bi plakala, jer zaista ne znam svirati. To je veoma ličan rad zbog suočavanja sa očevim naslijeđem koje, iako mrziš, zbog njegovog odsustva (smrti) počinješ da ga voliš, čime nasljeđuješ i njegovu ljubav. I upravo me taj momenat mržnje i ljubavi interesuje. Kad mržnja prerasta u ljubav. Sličan momenat je i kod vjere. Žižek kaže da jedini istinski vjernik može biti onaj koji je čisti ateista. Ti moraš da vjeru anuliraš i kreneš od tog nultog nivoa svijesti o vjeri i njenoj potrebi za pojedinca. To sam shvatio, kad je otac preminuo, na primjeru nasljeđivanja porodične slave. Kakva slava, pitaš se, jer ne vjeruješ, a onda počneš posmatrati dobre aspekte, društvo se okupi, napijete se i shvatiš kako se mehanizam ljubavi i mržnje smjenjuje u kontekstu tradicije. I upravu je Žižek kad je rekao da moraš tradiciju anulirati, sahraniti, da bi se na novim individualnim temeljima rodila iskrenija. S druge strane sam to shvatao i kao generacijski rez. Moj pradjeda je na pruskom frontu bio austrougarski vojnik. Moj djed je bio partizan na sarajevskom ratištu tokom Drugog svjetskog rata. Tata je bio u posljednjem ratu. I sad je došao red na mene. A ja biram šargiju, iako ne znam da sviram. Taj će se performans sigurnodalje razvijati. Imam ideje koje upravo trebaju biti moji psihodelični koncerti koje niko ne želi da sluša.“

Iz života radnika/ca ili generacija bez utopije

Fototapeta kao važan segment izložbe „Spavaća soba mojih roditelja“ amblematska je ilustracija generacije kojoj pripadaju Mladenovi roditelji, one koja nije uspjela realizovati svoju utopiju.

U jeku inflacije prije rata, dobili su je u zamjenu za komad namještaja koji im nije odgovarao i koji su željeli vratiti u salon. Tapeta koja je nabavljena za roditeljsku spavaću sobu zbog početka rata nikada nije otpakovana.

„Na izložbi sam mamu doslovno citirao, a intervju s njom tajno snimao jer, da sam joj rekao da snimam,vjerovatno ne bi bila toliko iskrena. I onda ona kaže: Mi smo mislili da to bude u spavaćoj sobi, da bude lijepo, oaza mira… I to je upravo vizija života kakav je radnička klasa zamišljala u tom periodu. I šta se desilo? Desilo se da je ta tapeta u toj spavaćoj sobi cijelo moje djetinjstvo bila u tubi. Samo sam vidio plavo nebo koje je provirivalo, nikada mi nisu dali da je izvučem iz tube. Da sam je izvukao, vjerovatno bih je oštetio, uništio ili bi se izgužvala. Ali oni nisu odustajali od svoje utopije. Prije možda dvije godine mama je predložila da sredimo fotografije, otvorimo regal u spavaćoj sobi, sestra, brat i ja uzmemo ono što želimo, bacimo što nam ne treba… I tada sam zapravo došao na ideju o inventuri spavaće sobe svojih roditelja. I onda mama pita hoćemo li baciti ovu tapetu. Šta ćeš baciti, čekam cijeli život da je vidim, pomislio sam. Kad je rekla da ja to nosim, znao sam odmah da će od nje biti rad. Taj statični objekat pretvorio sam u dinamični zahvaljujući trakama na kojima je mamin intervju i koje se smjenjuju svaki drugi dan na izložbi, tako da čitava izložba dobije karakter vremenskog rada u kojem ona ispriča priču tokom trajanja izložbe. A sve je zapravo statično i analogno.“

Identifikacija kroz nagradu Zvono

Da se svojevremeno rukovodio ocjenama profesora klasičnih predmeta na akademiji, danas, kako i sam kaže, vjerovatno ne bismo vodili ovaj razgovor. Mladen Miljanović bio je uspješan i na časovima večernjeg akta i prilikom slikanja mrtve prirode. Svoj iskorak van konvencionalnog školskog djelimično duguje svojim umjetničkim roditeljima. Najprije, već spomenutom, profesoru Vesi Sovilju. „On je jedini koji je predavao klasične predmete, a koji od nas nije očekivao da radimo ono što predaje. Druga osoba je Sonja Briski Uzelac iz Zagreba, koja je dolazila da predaje intermedijalnu umjetnost, a koja je u suštini više bila teorija umjetnosti, a ona je doktorirala na temu ruske avangarde u Moskvi i sjajna je teoretičarka. Učila nas je više o sadržaju i kontekstu rada, o tim drugim slojevima umjetničkog djela koji nisu vidljivi, kao bitnijim u odnosu na onaj vidljivi, mahinalni, tehnički dio. Njih dvoje su kao otac i majka moje umjetnosti doslovno. Poslije,nakon završenih studija,pojavila se još jedna osoba, a to je bila Dunja Blažević, koja je nastojala nas mlade umjetnike identifikovati i afirmisati, što je i uspjela kroz nagradu Zvono.“

Nagrada „Zvono“, koju je za Bosnu i Hercegovinu pokrenuo Centar za savremenu umjetnost SCCA pod rukovodstvom Dunje Blažević, dio je mreže koju čini 12 zemalja jugoistočne Evrope. Naziv nagrade simbolički i vrijednosno označava i njen smisao. Nagrada nosi ime po ličnosti ili umjetničkoj pojavi, grupi važnoj za razvoj i povijest moderne/savremene umjetnosti u svakoj od zemalja u kojoj se nagrada dodjeljuje. U Bosni i Hercegovini nosi naslov po likovnoj grupi „Zvono“, čije su aktivnosti osamdesetih godina predstavljalenajradikalnije „ponašanje“ na umjetničkoj sceni Bosne i Hercegovine.

Nagrada i pristup Dunje Blažević uspjeli su da od politički razjedinjenog bosanskohercegovačkog prostora načine jedinstven umjetnički prostor.

Tek sad, kad ne postoji, vidimo koliko je SCCA bio važan zajednički činilac likovne scene i koliko je nagrada Zvono bila prvi parametar evaluacije recentnih umjetničkih praksi. Nagrada Zvono je parametar koji je postavio standarde koji su za paradigmu imali grupu Zvono. To je veoma značajno. Ne možete nagradi dati samo ime nagrada. S imenom nagrade koje je afirmativno u vremenu u kojem živi postavljaju se smjernice za budućnost. To definiše i mijenja budućnost. Dok nešto radimo, mi kao umjetnici nismo svjesni koliko mijenjamo budućnost. Dok nešto radimo, to se drugima može činiti smiješnim, ali sa distance shvatamo da su te prakse bile egzemplarne za sve nas umjetnike ovdje. Važno je i što su umjetnici iz grupe tu, poput Saše Bukvića ili moje profesorice Biljane Gavranović, još uvijek ovdje u našem društvu. Kad imaš te ljude oko sebe, onda imaš i hrabrosti da se uhvatiš ukoštac sa onim što kod drugih izaziva pesimizam.

Kada sam se zatvorio u kasarnu devet mjeseci dok sam radio performansSlužim umjetnosti2006. godine,svi su govorili da sam lud. I takvi komentari te mogu pokolebati. Svi ti govore da to nije umjetnosti, ali u dubini osjećaš da to treba tako uraditi. I nagrada Zvono je taj osjećaj za performans Služim umjetnosti identifikovala. Dobio sam je prije završetka performansa. Nisam ni došao na dodjelu, jer nisam završio performans, po cijenu da ne dobijem nagradu. Na kraju sam se publici obratio videoporukom koju su snimili Damir Nikšić i Asja Hafner“, sjeća se Mladen Miljanović.

Od služenja umjetnosti do Venecije

„Da ti je neko 2007. godine, u vrijeme dok si bio u kasarni devet mjeseci radeći performans Služim umjetnosti,rekao kakva te karijera očekuje, šta bi mu odgovorio?“, pitala sam Mladena Miljanovića tokom našeg susreta. „Rekao bih da je budala“, kroz smijeh je kazao jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika. Nakon pomenutog rada za koji je dobio nagradu „Zvono“, Mladen Miljanović se posvetio analizi automobila stojadina, koji se 36 godina proizvodio u istom obliku i koji je predstavljen kao simbol stagnacije društva u svim segmentima. Ovaj rad pod nazivom „U službi muzeja“ predstavljen je u bečkom MUMOK-u kao dio nagrade HenkelArt award, a struka je dobila još jednu potvrdu kako je riječ o iznimnom autoru.

Malo je konsenzusa u svim slojevima našeg specifičnog bh. društva. Rijedak se desio onda kada su nacionalni selektori, kustosica i kustos Sarita Vujković i Irfan Hošić odabrali Mladena Miljanovića za predstavljanje naše zemlje na Venecijanskom bijenalu, nakon desetogodišnjeg izbivanja Bosne i Hercegovine u zvaničnoj selekciji najznačajnije svjetske smotre savremene vizuelne umjetnosti.

„Vrtom uživanja“, što je bio naziv njegovog venecijanskog rada, Mladen Miljanović započeo je ozbiljnu međunarodnu karijeru. Bilo je jasno već prvog dana Bijenala da će vrata svjetskih muzeja, galerija, konferencija i kolekcija biti otvorena za profesora banjalučke Akademije umjetnosti. Naime, prvog dana kada su nacionalni paviljoni bili otvoreni za posjetitelje iz struke, bosanskohercegovački je svrstan u deset nezaobilaznih.

„Kada smo išli, rekao sam da je moja izložba nebitna. Sama činjenica da Bosna i Hercegovina nakon toliko godina nepojavljivanja učestvuje bila je mnogo važnija. Ili, kako to kaže Goran Trbuljak: Činjenica da je data mogućnost umjetniku da napravi izložbu bitnija je od toga šta će biti pokazano na toj izložbi.U umjetničkom, političkom i kulturnom smislu tadašnji odlazak smatram kao najveću pobjedu i najveći promašaj. Jer pobjeda je konačno postizanje sistematskog konsenzusa oko načina odlaska. Da se ide ponovo za dvije godine bilo je važnije od moje izložbe. A nije se otišlo, i to je dio promašaja“, kaže Miljanović, koji se sa međunarodnim novinarima šalio kako je za nas iz BiH više „dekanale“ već bijenale. Njegov tadašnji sarkazam pokazao se, nažalost, istinitim.

„U posljednje vrijeme sam čuo da je taj dogovor o sistemu odlaska na bijenale izmijenjenu stavci koja se tiče Umjetničke galerije kao ekskluzivnog nosioca prava za organizovanje odlaska ispred Federacije BiH. Ministarstvo kulture FBiH trebalo bi delegirati instituciju koja će to uraditi. Mislim da to ulijeva nadu za uspostavljanje redovne dinamike odlazaka.“

Iz Venecije bez magneta

Priči o važnosti odlazaka nacionalnih predstavnika na Venecijanski bijenale vraćamo se iz potrebe podsjećanja o mogućnostima koje učešće na Bijenalu umjetnicima/ama nudi onda kada se odabere adekvatan predstavnika/ca, onaj koji odlazak u Veneciju neće poistovjetiti sa turizmom.

Osim odličnog rada, za koji, naravno, neće sam reći da je takav, Mladen Miljanović navodi sreću zbog smanjenih očekivanja i dobrih savjeta, poput onog od slovenskog umjetnika Tadeja Pogačara, koji je na Bijenalu bio prije 10 godina i rekao mu kako se mnogo umjetnika zbog prevelikih očekivanja kasnije razočara. U slučaju Mladena Miljanovića razloga za smanjena očekivanja nije bilo. Venecijanski bijenale bio je velika prekretnica u njegovoj karijeri. „Dovoljno je da pogledam vlastitu biografiju do Bijenala i međunarodne samostalne i kolektivne izložbe nakon njega. Dosta mojih kolega je nakon tog bijenala doživjelo razočarenje, a naš paviljon je odmah nakon Venecije izložen u Engleskoj u Centru za savremenu umjetnosti Northampton (NN Contemporary Art). Nakon toga u Beogradu, zatim u Sarajevu i Banjoj Luci,što se podrazumijevalo. Vrt uživanjaje bio i u Grand Palais u Parizu. Suština priče je da izloženi rad struka potvrdi kroz pozive. Interesovanje internacionalne javnosti i institucija drastično se povećalo za moj rad. Uslijedili su pozivi za predavanja i otkupljivanje mojih radova za kolekcije. Te godine sam odmah radio sa Francescom Bonamijem na tri izložbe. Jedna je bila u MAXXI muzeju savremene umjetnosti u Rimu, druga je bila u Triennale muzeju u Milanu i treća u FRAC centru u Marseju. Toliko se toga zakotrljalo. Od predavanja u New Yorku do izložbi u Beču i Berlinu. I važno je da ti kao umjetnik budeš spreman za to. Zato je važan izbor umjetnika koji odlaze na Bijenale. Jer se i odnos društva prema učešću na Bijenalu mijenja onda kada čuje gdje je sve paviljon nakon Venecije predstavljen. Da sam se poslije toga vratio i izložio radove u Modriči i Šamcu, protiv čega, naravno, nemam ništa, ljudi bi rekli: Šta smo mi tamo slali i plaćali, čovjek vratio radove u svoj podrum i donio magnete iz Venecije.

Odlazak na Venecijanski bijenale treba biti pametno ulaganje u umjetnike i pametne koncepte koji će nas predstaviti kao ravnopravne na tom nivou“, objašnjava Mladen Miljanović i sjeća se suza zbog sreće u Veneciji nakon što ih je struka uvrstila u deset paviljona koji se moraju pogledati, pored Njemačke i Amerike, naprimjer, koje su za „put“ u Veneciju raspolagale ko zna kakvim milionskim budžetima. Za razliku od Mladena Miljanovića, koji je molio kamenoresca da odmasti mašine jer je bila zima, pa nije mogao rezati kamen koji mu je, između ostalog, bio neophodan za performans „Težina želja“, odnosno pretešku mermernu ploču nalik nadgrobnom spomeniku na kojoj su bile uklesane želje građana/ki BiH, koju je sat vremena držao u rukama tokom otvaranja paviljona.

„Želje koje nisam mogao ispuniti barem sam pretvorio u umjetnost i u fizički teret s namjerom da ljudi shvate kako nije lako biti reprezent države u kojoj se niko, a najčešće politička elita, ne može dogovoriti ni oko čega. I onda pokažeš pravu sliku. Mene uvijek ta prava slika interesuje, makar ona bila smiješna ili,u slučaju ovog performansa, jako teška. Patnja je negdje sastavni dio umjetnosti“, kaže Miljanović te razgovor o Veneciji zaokružuje podsjećanjem na ono najvažnije tokom predstavljanja.

„Za Veneciju su bitni jasan koncept i vizija umjetnika, umjetnice, grupe ili kustosa, jer se taj odlazak ne tiče samo tebe. To nije stvar Mladena Miljanovića već činjenice da će neko reći da trebamo ponovo ići. U našem društvu se to, nažalost, ne podrazumijeva. I to je jedini način nastupa izvan državnih okvira iza kojihzvanično država stoji.“

Umjetnik na istoku previše misli, umjetnik na zapadu previše radi

Osim umjetničkih, velike su ljudske i pedagoške zasluge Mladena Miljanovića, iako o ovim drugim rijetko govori. Manje je poznato da je priliku za predstavljanje vlastitog rada pred uticajnim ljudima u inostranstvu iskoristio za prezentaciju nagrade „Zvono“ onda kada je bila pred gašenjem i „selidbom“ u Mađarsku, svjestan kakve bi se posljedice po umjetničku scenu dogodile kada je više ne bi bilo u Bosni i Hercegovini.

Takođe, većina njegovih studenata i studentica po svom priznanju ne bi danas po svijetu nastavljala umjetničku edukaciju i praksu da nije imala podršku i mentorstvo Mladena Miljanovića.

Iako je kao pedagog često pred dilemom postavljanja granica prilikom intervencija u nečijim životima, nada se da će nakon stečenog znanja i iskustva u svijetu ti mladi ljudi doći natrag u BiH i prenijeti vlastito znanje i iskustvo. Jednako kao što on čini. Lagao bi, kaže, kad bi rekao da nije imao dilema o vlastitom odlasku iz zemlje. Posebno nakon Venecijanskog bijenala, jer to je prilika kada se odlazi, onda kada je umjetnik najvidljiviji. Ostao je rukovodeći se onim što je davno rekao umjetnik i njegov pokojni prijatelj Mladen Stilinović.

„Kako je Mladen rekao, citiram i potpisujem, umjetnik na istoku previše misli, umjetnik na zapadu previše radi. I zato je umjetnost sa zapada uvijek data u nekoj velikoj formi, produkciji, ona nas fascinira svojom estetikom, estetika je glavno oružje. Ne generalizujem, ali takav je najveći dio, i takva umjetnost potpada pod tržišni mehanizam u kojem tržište, galeristi i prodaja igraju veliku ulogu. S druge strane, umjetniku na istoku je prostor mišljenja osnovni atelje. Ja prvi učim studente da misle, jer je to neograničen prostor kojim raspolažu. To nije atelje, nema dimenzije. I kada zamislite da imate neograničen prostor mišljenja, umjetnost u formi na istoku je svedena, minimalistička, s minimumom forme ili akcije rečeno je mnogo.

Možda bi bilo najbolje biti između to dvoje, da onoliko koliko misliš implementiraš u estetiku, a da estetika ne preuzme dominantni dio u tvom radu nego da ga preuzme u onoj mjeri u kojoj je potrebno da se sadržaj izrazi. I možda je to moj podsvjesni strah, da bih izgubio taj sadržaj, koji mi je najbitniji u umjetnosti, ako bih otišao odavde.“

Samostalne izložbe prave zvijezde od umjetnika, kolektivne od kustosa

Nismo previše vremena potrošili nad lamentom o ukupnim bosanskohercegovačkim umjetničkim (ne)prilikama. Oni/e kojima se obraćamo otprilike znaju kako nam je i gdje smo. Dio problema o kojima se nedovoljno govori, a što Mladen Miljanović s razlogom primjećuje, je nedostajanje problemskih kolektivnih izložbi koje valorizuju recentne umjetničke prakse. „Problemska nije kad ti uzmeš najbolje umjetnike na bh. sceni. Problemska izložba je izabrati radove bh. umjetnika/ca koji su odgovor na korupciju, naprimjer. Problemska izložba znači analizirati scenu na nekoliko nivoa, a ne probrati najbolje. I tu vidim najveći problem kod teoretičara, istoričara i kustosa u Bosni i Hercegovini. Jer je njihov posao da to rade, to nije posao umjetnika. Samostalne izložbe se dešavaju, i one prave zvijezde od umjetnika. Kolektivne izložbe prave zvijezde od kustosa. I to je problem da trenutno u regionu, ne samo u Bosni i Hercegovini, rijetko imamo kustose/ice koji zaista rade na problemskom nivou. Irfan Hošić je,recimo,jedan od ljudi koji u oskudnim uslovima rade koliko mogu, a kad radi, radi problemske izložbe. To je jedino što može imati smisla za jednog teoretičara“, kaže na kraju razgovora Mladen Miljanović, čije je ukupno ljudsko, umjetničko i pedagoško djelovanje itekakva inspiracija i potvrda da se može biti svjetski, a ostati bosanskohercegovački, bez trgovine sa estetikom i sadržajem, služeći i danas, kao i na početku, isključivo umjetnosti.