“U suvremeno doba, gdje se sve mijenja vrtoglavom brzinom, nema veće uvrede postojećem poretku nego nekritičko slavljenje prethodnog. Sve te crvenostalgije – jugonostalgija, nostalgija, sovjetska nostalgija itd. – doslovno su crvena krpa današnjim dominantnim diskursima i praksama: neoliberalizmu, nacionalizmu i eurocentrizmu“, rekao je za Urban magazin Mitja Velikonja, ljubljanski kulturolog, posvećen, između ostalog, istraživanju kolektivne memorije, postjugoslovenske nostalgije i popularne kulture. Dobitnik je nagrade “Erasmus EuroMedia”, koju dodjeljuje Evropsko društvo za obrazovanje i komunikaciju. Objavio je niz knjiga među kojima je i “Nebeska Jugoslavija”, koju je Velikonja priredio s Vjekoslavom Pericom, a koja je nastala tokom studijskog boravka autora u Nizozemskom institutu za napredne studije (NIAS) u Vasenaru 2012. godine. U trećem eseju, pod nazivom “Generacije protiv nacija: Postjugoslovenski diskursi heroizma”, autori se osvrću na umjetničke i performativne pokrete koji ismijavaju političare i politička dešavanja, masovne medije, ali i legendarni balkanski primitivizam – nacionalne, etničke i provincijske stereotipe i društvene odnose.

Razgovarali smo i o kulturnoj sceni u državama bivše Jugoslavije, kulturi sjećanja i zaborava, pogledu na Jugoslaviju iz današnje Slovenije, parlamentarnoj i vanparlamentarnoj “ljevici” u Sloveniji, te izbjegličkoj krizi i pristupu od Evrope.

Piše: Ljupko Mišeljić

Kako biste definisali kulturu na prostorima bivše Jugoslavije? Je li to preslika svjetskih dešavanja ili lokaliziranje?

Kultura koja je bila u Jugoslaviji nije bila samo nacionalna, a isto tako i ne samo zajednička, jugoslovenska, nego je, kao i u prošlim stoljećima, bila povezana s prostorima u kojima je živjela – s Istokom, Zapadom, Sjeverom, Austrijom, Osmanskim carstvom, angloameričkom kulturom itd. Uvijek se, dakle, radilo o kombinaciji lokalnih aproprijacija i širih, globalnih trendova. Po definiciji, ne postoji ništa sasvim novo ni u jednoj kulturi, uvijek ima nekih razmjena, prisvajanja, davanja. Raznorazne kulturne produkcije unutar Jugoslavije su, po mom mišljenju, predstavljale vrlu progresivnu kombinaciju raznih kulturnih tradicija i inovacija, koja se odlijepila od isključivo etničkih i lokalnih kategorija. Rock'n'roll, modernizam i poslije postmodernizam, neoavangarde, eksperimentalni teatar, raznorazni talasi u kinematografiji, grafiti supkultura isl.– sve to je imalo više veze s onim što se dešavalo oko nas nego s onim što se dešavalo samo kod nas. Da konkretiziram na primjeru muzičke produkcije: Haustor, Borghesia i tzv. beogradsko proljeće (Šarlo Akrobata, Idoli i Električni orgazam) su više preslikavali opću kulturu rock'n'rolla, a ne lokalnu muzičku tradiciju.

Kako danas izgledaju kulturne scene država nastalih raspadom Jugoslavije, i postoji li kulturni revolt novom sistemu?

Mislim da se, uz sve barbarstvo u prethodnih 30 godina, na svim područjima dešavaju alternative i razvoji, a ne isključivo na kulturnom području, koji biju van organiziranog ludila etnofašizma i neoliberalizma koje je zahvatilo ove predjele. Došlo je do spoznaje da je potrebno tome se oduprijeti: a ako se to stvarno želi, treba nešto i napraviti, angažirati se.

Koliko “umjetnost van galerija”, a posebno street art može uticati na političke i društvene promjene?

Ne samo grafiti street art nego i internet imaju nevjerovatne emancipatorne potencijale. Internet, kao i zidovi, urbane površine, danas su s jedne strane najkontroliraniji, ali s druge strane i najslobodniji medij u smislu da mogu doseći, na prilično prost način, velike mase ljudi. Mislim da se te iste progresivne inicijative moraju desiti i kroz nauku: ako ne bude podsticajana promjena, ulice će i dalje ostati bolno prazne, internet će i dalje služiti za marketing, a akademija će podupirati postojeći poredak, koji nas je i doveo dovde.

S obzirom na to da je rock'n'roll politički stav koji svoju poruku, između ostalog, šalje i kroz muziku, kako biste okarakterisali pojavu u kojoj se “novi” rock'n'roll tumači i nudi kao alternativa samo u muzici?

Svaki novi muzički trend je ostario: punk je postao tradicija, kao i hip-hop. Međutim, dolaze novi muzički oblici koji nisu samo muzika nego prelaze i u nešto što gradi emancipirane, oslobođene lične i kolektivne identitete. Isto što su metal i punk značili za moju generaciju, hip-hop za generaciju devedesetih, i danas postoje eklektični muzički izrazi koji miniraju totalitarizam današnjice. Revolucionarnost rock'n'rolla bila je u njegovom inherentnom buntu koji je u našu zapadnu kulturu nanovo afirmiraotijelo, tjelesnost: rock'n'roll se, naime,ne slušaušima nego cijelim tijelom. U principu, neće biti oslobođenja tijela ako ne bude oslobođenja uma. Iako danas sve više živimo u cyber svijetu, još uvijek smo ljudi s razumom i tijelom.

Čime ste se rukovodili pišući knjigu “Nebeska Jugoslavija” i koji je vaš pristup djelu?

Teza mog uratka jeste da se u slovenačkoj muzici, od popa do alternative, od turbofolka do street punka i alter hip-hopa, pojavljuju veoma pozitivne slike Jugoslavije, što uravnotežava i na neki način neutralizira dominantne jugofobne i antisocijalističke diskurse. Nalazimo se u situaciji da slovenački politički mainstream demonizira ili ignorira jugoslovensku i socijalističku prošlost, a muzika je pozitivno afirmira. Uvjeren sam da u tom drugom treba tražiti utopijske ideje: želju za nekim boljim, pravednijim, slobodnijim društvom. S jedne strane, tu muziku možemo svrstati u inertnu kategoriju sentimentalne nostalgije i retro trendova, a s druge strane razumjeti je kao suptilnu kritiku postojećeg na osnovama primjera iz zemlje i vremena koja su bilasagrađena na potpuno drugim temeljima. Drugim riječima: u ovoj muzici su ukodirane alternative, iako to na prvi pogled ne izgleda ovako.

Na čemu se danas temelji kultura sjećanja i zaborava u političkom životu Zapadnog Balkana?

Sjećanje je vrlo izmuzljiv pojam. To je, kao i svaka druga stvar, priča: više narativ nego tačna historija, više fikcija nego odraz nekadašnje realnosti. U zajedničkoj prošlosti imamo svega i svačega, pa se zbog nje možemo voljeti ili mrziti – to se veoma efikasno pokazalo i nedavnim vrućim i sadašnjim zaleđenim sukobima na našim prostorima. Glavno političko pitanje je koja i kakva će se prošlost afirmirati na nivou društva. U odgovornim i progresivnim društvima treba gajiti i negativnu memoriju: ne sjećati se samo onog što su “oni” uradili “nama” nego i onog što smo “mi” uradili “njima”. Tek kada mi budemo svjesni onoga kakvo zlo smo mi, kao kolektivitet, napravili drugima, doći će do katarze u kojoj ćemo moći vidjeti i šta smo pozitivno uradili. Memorija, opet, nije samo nešto individualno nego je uvijek idruštveni konstrukt i neke vrste politički stav:jedan od vidova ideologije, koja uvijek traži opravdanje postojećem redu.

Povodom stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata, institucije kulture Njemačke, Francuske i Švicarske odlučile su, na tromeđi ovih država, ustanoviti pasoš, čiji vlasnici mogu posjećivati muzeje u ovoj oblasti i pogledati izložbu fotografija i drugih materijalnih dokaza iz tog doba. Mislite li da je to moguće uraditi i u zemljama bivše Jugoslavije, kada bi tema postavki bila rat devedesetih?

Naš žalosni paradoks jeste to što su ljudi mnogo pametniji od onih koji ih vode, i problem je što pomirenje prepuštaju institucijama “reprezentativne demokratije”, koje rade sve da to toga ne bi došlo. Očigledno je u interesu elita da se ljudi ovdje i dalje mrze, da uprkos bijedi i siromaštvu još uvijek zadržavaju etničku distanciju. Etničko je pobijedilo nad klasnim. Ali vidljiv je trend prijelaza tih granica: uprkos svemu se ideje i prakse neprestano razmjenjuju kroz književnost, muziku, intelektualni rad, svakidašnji život. Ljudi su definitivno daleko od sukoba, ostalo je da se pomire institucije. Situacija u kojoj se sada nalazimo najviše odgovara istim tim institucijama i političarima: oni su pravi, bezobrazni profiteri na svim stranama. U jugoslovenskom sukobu nije pobijedila nijedna država, nijedan narod: pobijedile su kleptokratske nacionalne elite u svim tim zemljama, koje u jednoj knjizi sarkastično nazivam, s ogledom na “banana-republike”, “burek-republike”. Zato sam uvjeren da ratovi u devedesetim nisu bili nipošto etnički ratovi, nego ratovi za radikalnu redistribuciju ekonomske, političke isocijalne moći na tim prostorima. Znači, neke vrste zločinačkih i lopovskih “New Deal” novih elita, koje su od tada na vlasti.

Šta prosječni mladi Slovenci i Slovenke danas misle o Jugoslaviji?

To najviše zavisi i od mladih i od roditelja. Za neke je to sasvim završena priča, a za neke subverzivna referencija onoga što se danas dešava. Mladi bi, prema tradicionalnoj karakterizaciji, trebali biti negativno nastrojeni prema postojećem, danas dominantnom. Upotrebljavanje metafore Jugoslavije kao simbolnog kontriranja dominantnim ideologijama i praksama u Sloveniji danas – etnonacionalizmu, neokolonijalnoj europeizaciji i neoliberalizmu – može se vidjeti i kroz poznavanje islušanje bendova koji su bili aktivni prije nego što su se oni rodili.

Mogu li “jugonostalgija” i njen uticaj odbiti mlade od ideje “bratstva i jedinstva”, kako god je danas nazvali?

Jugonostalgija je jedna od naracija koja ima više veze s onim što ne valja danas nego s onim što je valjalo tada. To je priča o izgubljenoj ljubavi i ambicijama u kojima samo ako smo slijepi i tendenciozni možemo vidjeti historijsku istinu. Baš zbog toga moramo razviti i kritičku memoriju. To je, opet kažem, priča u kojoj se mladi suprotstavljaju opsesivnim pogledima isključivo prema Europi i Briselu gledajući na Jugoslaviju i Balkan, pričajući jezikom kojim danas ne govore, slušajući staru muziku isl. samo da bi provocirali dominantne diskurse.

Kakva je, onda, uloga “ljevice” i lijevih struja u Sloveniji? Koliko je “ljevica” izražena parlamentarno, a koliko građanski?

Ako pogledamo dosadašnju sliku u parlamentima, ne znam ko uopće za sebe može reći da je ljevica. S jedne strane, oni dijele glavne ideologije i prakse kao i desnica – etnonacionalizam i neoliberalizam. Izraz “ljevica” je donekle držao vodu od francuske revolucije do kraja hladnog rata. Pogledamo li Englesku: laburisti devedesetih i dvije hiljaditih su mnogo desniji nego konzervativci osamdesetih. Isto važi za “socijaldemokrate” u našim zemljama: često drže sličnu liniju s(ekstremnim) desničarima, samo nisu toliko upadljivi nego rafinirani. Na koncu, sve što se dešavalo u proteklih 25 godina – etnofašizam, pauperizacija, demontaža socijalne države, divljanje neoliberalne ekonomije, denacionalizacija, klerikalizacija, repatrijarhalizacija i retradicionalizacija društva – dešavalo se uz glasni ili prešućeni blagoslov te iste “ljevice”. Prava lijeva misao, lijeve organizacije i inicijative dešavaju se van parlamentarne demokratije, koja sama sebi postaje sve više problem po sebi, a ne rješenje. Ima puno tih inicijativa i džepova slobode koji su disperzni, a to je u suštini prave ljevice, koja treba da bude horizontalna, antiautoritarna, situacijska, bez hijerarhije. Ta lijeva, vaninstitucionalna strana pokazala se u Sloveniji tijekom sadašnje izbjegličke krize organizirajući pomoć, javne diskusije, proteste i konkretne solidarnosne akcije. Sve teprednosti su istodobno i slabosti vaninstitucionalne ljevice, jer s druge strane imate prilično monolitan blok vlasti, institucija i organizacija.

Rekli ste da su se u Ljubljani prošlog septembra u jeku “izbjegličke krize” održale demonstracije i “ljevice” i “desnice”. Na ovim prvim prisustvovalo je preko hiljadu ljudi, a na drugim tek tri stotine. Tada ste rekli da su od ovih “uličnih fašista” gori ovi “fašisti u kravatama”. Na koga ste mislili i koji su njihovi mogući postupci?

Fašizam koji je sada usmjeren protiv izbjeglica nalazimo kako među huliganima na ulicama tako i u zvaničnim institucijama; on je i spontani, individualni, a i sistemski, organizirani, strukturni. Po meni je ovaj drugi mnogo opasniji jer se maskira u legalističke, tehnicističke i patriotske fraze: to je onaj koji zovem “fašizam s kravatom”. U ovom konkretnom primjeru govorilo se, recimo, o “zaštiti europske granice”, na nesretne se izbjeglice gledalo kao na “sigurnosni problem”, da ne spominjem islamofobiju, orijentalističke stereotipizacije, terorističke paranoje, pokušaje njihovog segregiranja na ekonomske migrante i ostale, na muslimane i kršćane i sl. Nije ostalo samo na riječima, jer su državni organi sve to sprovodili u praksi: Slovenija se, sada i bodljikavom žicom na granici s Hrvatskom, koja se zvanično – perverzno – naziva “tehnična prepreka”, “proslavila” kao novi antemurale neke imaginarne Europe, u kojoj i sama igra perifernu ulogu. Nažalost, ne vidim velike razlike između natpisa na panoima, grafita i glasnih poziva uličnih ekstremista i zvanične politike ove države, za koju je obrana granice prioritet pred ljudskim životima jadnika koji su došli ovdje kako bi spasili goli život ili bježećiod siromaštva.

Može li se, nakon što smo vidjeli stavove i postupke evropskih čelnika po pitanju izbjegličke krize, Evropa smatrati “kolijevkom moderne civilizacije”, kao što se predstavlja?

Europa nije kolijevka civilizacije već proteklih pet stoljeća, nego je od početka kolonijalizma najveći krvnik i barbar jer je podjarmila cijeli svijet. Izbjeglička kriza u Europi odraz je svega onoga što je Europa radila svijetu proteklih pet stoljeća – dakle, nekakav bumerang efekt. U Parizu ima jedan grafit koji to najbolje opiše: “Mi smo ovdje zato što ste vi prvo bili tamo.” Ovo što se dešava nije aberacija Europe nego produbljivanje jaza između “nas, bijelih, zapadnih” od svih ostalih: prvog svijeta od drugog i trećeg svijeta. Šengenski zid je mnogo temeljitiji nego svi zidovi za vrijeme hladnog rata. Samo iz mediteranskog mora izvađeno je više od 20 tisuća leševa u proteklih dvadeset godina, a to je masakr o kojem se malo govori. Ako stvarno ne želimo da izbjeglička kriza eksplodira i da se pretvori u globalni konflikt, morat ćemo se “mi”, kao prvi svijet, bijela civilizacija, pobrinuti za globalnu redistribuciju moći, jer ljudi koji danas dolaze ne dolaze dobrovoljno i nisu tu da nas okupiraju. Ako ti imaš pištolj nad glavom ili prazan tanjir pred sobom, ti bježiš. To su žrtve ratova i višegodišnjeg iskorištavanja za koje je u velikoj mjeri odgovoran Zapad. I,na kraju krajeva, ti ratovi se vode oružjem sa Zapada, a izbjeglice ne traže mnogo: samo to da prežive. Mi smo svi odgovorni jedan za drugog – a ta globalna humanistička ideja mora prevladati nad surovom hobsovskom idejom pokojojja dobijam ako ti gubiš: obojica možemo dobijati.

Govorili ste o “fašistima u kravatama”. Evropski mediji okarakterisali su Viktora Orbana kao “mađarskog fašistu”, na što je on izjavio: “Europska unija me osuđuje jer poštujem zakone koje je sama donijela.” Kako ga vi kvalifikujete i kako gledate na mađarski pristup izbjegličkom pitanju?

Orban nije samo jedan političar s takvom logikom razmišljanja. Istu logiku smo mogli čuti i odslovenačkih i drugih lokalnih političara, samo što je ova Orbanova grubo artikulirana – “mi moramo braniti Šengen”, a ne pitati se kako će se ljudi na ivici života zbrinuti. U principu, sve naše male balkanske zemlje igraju ulogu dežurnog žandara onima koji ustvari i ne žele ostati u toj državi nego žele ići dalje. Drugim riječima, obavljaju prljav posao za nešto što nema veze s nama. To me podsjeća na Eichmannovu argumentaciju šta je on radio u holokaustu: on je samo izvršavao naređenja viših instancija. Hanna Arendt u Eichmannu ne nalazi nekog sadistu ili krvnika nego poniznog, nereflektiranog birokratu koji je to morao raditi jer je tako pisalo u pravilima, naredbama, zakonima. Nacistička Njemačka definitivno nije bila bezakonje, naprotiv, bila je vladavina prava: ali kakvog prava – zločinačkog! Istu argumentaciju i praksu nalazimo i danas: “mi branimo granicu”, a pritome i ne pokušavamo shvatiti prave probleme ljudi koji spavaju u kartonima. To je, po mom mišljenju, kraj onog što se narcistički naziva “europska civilizacija”, i strah me je što dolazi iza toga.