Proglašena aktivisticom decenije, Mima Simić, književnica, filmska kritičarka, aktivistica, donedavno voditeljica emisije Peti dan na hrvatskoj televiziji, koliderica benda ‘Drvena Marija’ bez sumnje je jedna od najzanimljivijih osoba koje možete sresti.

Svoj aktivistički put i lični coming out započela je i nastavlja ‘ulaskom’ u svačiji prostor, učestvujući u popularnim kvizovima ili najgledanijoj emisiji Nedjeljom u 2. U javnosti to podrazumijeva svoje druge identitete podrediti lezbejskom, koji je u osnovi periferan, ali kako je riječ o političkom a ne samo vlastitom pitanju, takav pristup, danas i ovdje je nužan.

Povodom 8.oktobra, Međunarodnog dana lezbejki i 11. oktobra, Međunarodnog dana coming outa, Mima Simić je bila gošća Sarajevskog otvorenog centra, a tokom njenog boravka je prikazan i film Još jednom kog potpisuju Ana Opalić i Noah Pintarić. Riječ je o ostvarenju koji prati živote pet prijatelja, četiri lezbejke i jedne transeksualne osobe. O filmu, regionalnoj kinematografiji u kontekstu LGBT tema, outovanju u popularnim tv formatima, nužnosti roditeljske podrške… za Urban magazin govorila je Mima Simić.

Piše: Kristina Ljevak

Sjajna je tvoja paralela sa tretmanom žene u regionalnoj kinematografiji i tretmanom manjina (nekadašnjom eksploatacijom Roma) a danas sporadičnim bavljenjem LGBT temama. Ovim temama na Balkanu bavili su se posljednjih godina najčešće heteroseksualni muškarci. Šta nam i na koji način poručuju kada u svoje scenarije satkane od opštih mjesta ‘ubace’ i poneku istospolnu vezu?

Regionalna mainstream kinematografija 2000.-ih je uistinu imala svoj boom kad je riječ o LGBT temama, koje su prepoznate kao nove i kao „seksi“ (filmovi kao što su Fine mrtve djevojke, Go West, Diši duboko, Čuvar granice, i poslije Parada) . Međutim, u tim su filmovima služile više kao „začin“ i metafora za politički relevantnije stvari (rat, poraće, nacionalizam, etnička trenja). Nitko od tih redatelja – pri čemu govorim o Daliboru Mataniću (HR), Dušanu Marinkoviću i Srđanu Dragojeviću (SRB), Maji Weiss (SLO) i Ahmedu Imamoviću (BiH) – nije imao nekog istinskog interesa za proučavanje kompleksnosti LGBT egzistencija, nego su tu temu uglavnom koristili za svoj obračun s nacionalizmima, ili pak afirmaciju nacionalizama kroz kojekakve stereotipe. Glavni stereotip u svim tim filmovima, ipak, jest da je u homoseksualnost upisana neka vrsta tragedije, i nemogućnosti – u svim tim filmovima pederi i lezbe ili neupitno stradavaju, i/ili se gej odnos razvrgne i uspostavi heteropatrijarhat. Dakako, to se može gledati i kao kritika sustava – ali zašto se uvijek sustav mora kritizirati na isti način, preko leđa (i leša) gej osoba? Ne želim zvučati banalno, i naravno da smisao i svrha filmske kritike nije prebrojavanje pedera i lezbi u filmovima i analize njihove sudbine, no alarmantna je unificiranost tih prikaza, jer proizvodi popularne kulture (a to ovi filmovi prvenstveno jesu) istodobno reflektiraju, ali i kreiraju društvenu klimu. Kao što su u holivudskom filmu do cca 1990-ih LGBT osobe u pravilu bile demonizirane, patologizirane i osuđene na nesreću/smrt, tako i regionalni mainstream film očito mora odraditi tranziciju do neke druge i drugačije, ili barem kompleksnije i šarenije reprezentacije seksualnih drugačijosti. Ali svakako treba istaknuti i drugačije primjere, kao što je genijalno Žilnikovo Dupe od mramora (1994.), film koji tematizira i homoseksualnost i trans identitete, i dekonstruira ratnički maskulinitet, i na silno moćan način uspijeva iskomunicirati i kritiku sustava, i nacionalizama, a da pritom ni u jednom trenutku nemate dojam eksploatacije LGBT teme (pri čemu je Žilnik po mom mišljenju najveći queer autor ovih prostora – gdje queer označava otklon od norme i njezinu neprestanu subverziju).

Koliko je upravo zbog površnog bavljenja LGBT temama u dugometražnim igranim filmovima važno što se u Hrvatskoj autori/ce dokumentarnih filmova odlučuju posvetiti životu ljudi koji nisu iz dominantnog heteropatrijarhalnog korpusa? (Nije ti život pjesma Havaja, Mima i Marta, Još jednom)

Silno je važno dobiti medijske/filmske sadržaje koji šalju drugačije (afirmativne) poruke; jer koliko god mi kod filma cijenili formu, stil itd., u principu najviše reagiramo na emociju, i na sadržaj, i – u konačnici – neku vrstu po(r)uke. Kad lezbe snimaju filmove – zasad mahom dokumentarce – možete biti sigurni da će priča biti autentičnija i da će autorici biti stalo da bude obrađena na što slojevitiji način. Ono što je meni kao gledateljici potrebno, jest filmski sadržaj koji ne nariče nad lezbijskom tužnom sudbinom, koji ne vrti stalno istu tragediju nemogućnosti opstanka u ovom okrutnom svijetu itd. Naravno, problemi jesu dio lezbijskog iskustva, ali lezbijska egzistencija uistinu se ne može svesti samo na njih. Odnosno, može se svesti na isti način kao što se i „hetero“ egzistencija da svesti na probleme plaćanja računa, svakodnevnog preživljavanja, itd. Ali baš zato nam trebaju filmovi o lezbama koje plaču zato što ne mogu platiti račune, ili zato što ih je ostavila cura, a ne zato što ih je, po ne znam koji put, prebila četa navijača. Treba nam cijeli spektar problema, sreća i nesreća, koji je dostupan heteroseksualnim likovima. Trebaju nam filmovi u kojima je lezbijstvo sporedna, i najmanje relevantna, identitetska komponenta, i da se ne koristi kao vječno bojno polje i poligon za redateljska iživljavanja. U tom smislu film Još jednom (i to ne zato što sam i sama u njemu!) sjajno odrađuje stvar – on prati lezbijske ljubavne oluje i brodolome tijekom sedam godina – pri čemu problem nije u tome što su one lezbe, nego u tome zašto veze traju tri godine, zašto useljavamo ili ne useljavamo skupa, zašto ostajemo zajedno, zašto prekidamo. To su univerzalna pitanja, a meni je uvijek zanimljivo kad univerzalna pitanja utjelovljuju ili predstavljaju ljudi s margine – to obrće postojeće hijerarhije, ali i pokazuje da je identifikacija s Drugim itekako moguća, i poželjna; uostalom, lezbe i pederi se već stoljećima identificiraju s hetero romansama, jer im drugačije uglavnom nisu bile dostupne.

Zanimljivo je da se od tri pomenuta, u dva filma, autori/ce pojavljuju i kao protagonisti/ce (Dana, Ana, Noah). Je li nam to dovoljno govori koliko dokumentariste/ce uz rijetke izuzetke, ne interesuju LGBT teme?

Dokumentariste zanimaju LGBT teme, ali veoma je drugačije kad film snima netko tko je sam dio te priče, nego kad je to „objektivni“ dokumentarist – zato je sjajno kad se upravo ovi ljudi odluče snimiti film. Dakako, pomaže kad su pritom te osobe dobri umjetnici/umjetnice, a u ovom slučaju tako i jest. Hrvatska je zapravo vrlo sretna što je relativno mala filmska scena iznjedrila tako dobru umjetničku (LGBT) ekipu.

U filmu Još jednom jedna od junakinja otprilike kaže kako da opstane veza protiv koje su svi (istospolna). Malo se govori i piše o specifičnom teretu iskustva koje partneri/ce, svako/a ponaosob, donose u svoje veze. Nije svačiji proces coming outa bio isti. Koliko različite traume dodatno otežavaju istospolnu vezu koje su najčešće bitno drugačije i teže već što ih imaju heteroseksualni parovi?

Pa, da, to je jedna od dosta važnih stvari, koje kaže Gabrijela u filmu – cijeli svijet (ili barem ovaj koji mi nastavamo) nekad djeluje kao da se urotio protiv toga da gej veze uspiju – ja, recimo, i nakon 4 godine veze nisam pozvana na božićna okupljanja kod Martine obitelji (makar me se zove koji dan poslije) – dok bi, da ima dečka s kojim živi, vjerojatno to bila najnormalnija stvar na svijetu; hoću reći, svi ti neki sitni i krupni rituali koji uokviruju naše socijalne živote (šira i uža obitelj, privatni i javni krugovi djelovanja) kod gej parova su jednostavno na udaru i treba ulagati mnogo više energije na stvari koje hetero parovi uzimaju zdravo za gotovo. Većina gej parova još uvijek se skriva, a to je golem stres, što se nikako ne može dobro odraziti na kvalitetu pojedinačnih života, pa tako ni veze. Također, imate mnogo parova u kojima jedna osoba želi da budu aut, druga ne – i tu sama ljubav dugoročno nije dovoljna. To su stvari o kojima heteroseksualni parovi najčešće ne moraju razmišljati. A onda na sve to navedeno opet dolazi plaćanje računa, i gola egzistencija – plan na kojem smo svi u istim govnima…

U filmu koji obuhvata dugačak period, zalagala si se za život pod različitim krovovima pitajući se je li ideja o zajedničkom životu partnera/ca romantična vizija veza koja podrazumijeva da se sve mora dijeliti? Je li se nešto u međuvremenu promijenilo i imaš li odgovor na pitanje koje si sama postavila?

Promijenilo se, avaj! Marta i ja opirale smo se zajedničkom životu jer obje smatramo da je to smrt za vezu, ali smo na kraju ipak poklekle egzistencijalnim imperativima i živimo skupa zadnjih godinu dana… Srećom, sad je upravo odselila u Berlin (dobila stipendiju), pa dok joj se ne pridružimo gore mačke i ja, možemo se obje odmarati jedna od druge(smijeh).

Tvoja ideja da sa filmom putujete i gostujete u manjim mjestima je u dobroj mjeri realizovana. Kakve su reakcije publike tokom razgovora nakon filma?

Koncept turneje s filmom Još jednom je taj da film, koji bi inače odigrao na par (gradskih) festivala, dovedemo u najrazličitije dijelove Hrvatske, ljudima koji ga inače ne bi nikad vidjeli – i da radimo mali dokumentarac o toj turneji, koji bilježi dekonstrukciju naših predrasuda (o tim mjestima, bili oni gradovi, gradići ili sela) i eventualnih predrasuda publike… Dosad smo bili po Istri (za koju smo doznali da je njezina liberalnost više imidž nego stvarnost) – Poreču, Puli i Pazinu, u Zaboku, u Zadru, Bolu na Braču (na blagdan Velike Gospe), u Pakracu i konzervativnom Sinju (u kojem je došla gomila sjajne ekipe s izvrsnim pitanjima), a čekaju nas još Vukovar i Osijek, ovih dana. Komentari publike su najrazličitiji – film je otponac za razgovore o samom mediju (zašto su takvi filmovi bitni), o samoj genezi ideje, o godinama snimanja i montaže; ali, naravno, potiče i pitanja o diskriminaciji LGBT osoba. Naravno, komentari su uvijek i ti da i hetero veze prolaze kroz iste probleme zasićenja, otuđenja partnera, kriza, preljuba – cijeli ciklus. Tu smo svi na istoj valnoj (i brodolomnoj) duljini.

U Bosni i Hercegovini je još uvijek poželjno da žena, ukoliko nije tipična čuvarica patrijarhalnog poretka, ćuti. Ako je lezbejka onda je dvostruko diskriminisana i ne treba nikada da progovori. Je li tvoj primjer izuzetak u Hrvatskoj ili je Hrvatska tolerantnija prema ženama koje imaju stav i nemaju problem da ga javno iznesu?

Pa, ne čini mi se (po vlastitom iskustvu, a i po tome koliko pratim medije) da je pritisak na ženama u hrvatskom javnom prostoru više toliki, pri čemu mi se, što je suludo, čini da je više seksizma u sabornici nego u mainstream medijima. http://profitiraj.hr/sto-hrvatski-politicari-misle-o-zenama/

Kad je riječ o lezbejkama u javnom prostoru, mislim da je kod njih veći problem onaj unutarnji – to da uopće požele javno djelovati, govoriti, problematizirati tu konkretnu (i dvostruku) diskriminaciju. One koje su ušle u prostor političkog djelovanja i govora to rade prilično dobro i glasno, i nemam osjećaj da ih (mediji) diskreditiraju zbog seksualne orijentacije, a te novije generacije aktivistkinja uistinu su silno sposobne, pametne i proaktivne žene koje se jednostavno ne daju potrti. Naravno, konzervativni diskurs uvijek teži kroćenju žena, ali mainstream mediji u Hrvatskoj pretežno su liberalne orijentacije, pa se rijetko svjedoči nekom eksplicitnom seksističkom ili homofobnom diskursu. Zapravo, rekla bih da su hrvatski mediji prilično napredni i čisto solidni kad je riječ o obradi LGBT tema i pisanju o njima. To je, dakako, i posljedica dugogodišnje komunikacije s aktivistima, gdje su novinari uspjeli savladati terminologiju i spoznati tematiku malo šire od razine spektakla.

‘Danas je prostor igre sve jer ljudi imaju pamćenje zlatne ribice’, rekla si povodom nastupa u medijima. Mislim da si ulaskom u taj svačiji prostor, u formatima i terminima kad se to ne očekuje, učinila mnogo više već sve namjenske emisije, okrugli stolovi, konferencije i seminari. Kako je izgledao proces odluke da to bude jedan od tvojih načina?

Iz grešaka se uči. Nakon jednog intervjua povodom izlaska mi knjige kratkih priča (davne 2005.), novine su zviznule nekakav naslov tipa „To mi je bolje sa ženama“, ili neku takvu tabloidnu glupost, pri čemu su gotovo sve u vezi knjige iz teksta izrezali. Tad sam shvatila da se moram lukavije naoružati u toj borbi Davida i Golijata – i birati one medijske formate koji me neće moći progutati i ispljunuti (samo) lezbijku. Zato sam se nameračila na TV kvizove; išla sam na Najslabiju kariku – ali tu sam podbacila, pa na Milijunaša, što je jako dobro ispalo; išla sam na emisije o kuhanju, Večera za 5, gdje sam promovirala veganstvo (moj zapravo najvažniji aktivistički cause) i opet se usput autala itd. Uglavnom, ideja je zaposjedati zabavne formate u kojima jednostavno ne možete biti „žrtva“, ni medija ni društva, nitko vas ne može pitati intimna pitanja (time su mediji opsjednuti, i redovito prelaze granice bazične pristojnosti). U tim formatima sa svojim lezbijstvom, koje je usputna činjenica, a ne tema rasprave, niste više sedmo svjetsko čudo, nego sudionica u showu, koja ima curu, živi s partnericom itd. Lezbijstvo je u životima lezbijki, vjerovali ili ne, potpuno nebitna svakodnevna činjenica – kao što je heteroseksualcima heteroseksualnost – o njoj ne razmišljaju. Problem je u tome što je društvo odabralo (kroz stoljeća, je li) seksualnost kao poprište sukoba i diskriminacije, pa vam to u koga se zaljubljujete postaje bojno polje. I zato je moja misija oduvijek bila najbanalnija moguća – osvakodneviti lezbijstvo, jer ono je (dosadna) svakodnevica barem 10% vaših susjeda, prijateljica, rođaka, sestara, majki. I kad to shvatite, vidjet ćete da se nemate čega bojati; naposljetku, jednako su jadne kao vi – i njihove veze rijetko traju više od 2-3 godine (smijeh).

Roditelji se pozivaju na bezuslovnu ljubav prema vlastitoj djeci koja postoji samo onda kad su djeca po mjeri heteropatrijarhalne većine. U suprotnom nestane ne samo bezuslovne već bilo kakve ljubavi. Tvoje iskustvo na svu sreću je potpuno drugačije i vidjele smo u Nedjeljom u 2 kako tvoj otac doživljava roditeljstvo. Razgovarate li nekada o tome koliko ste privilegovani što imate takav odnos ili ga podrazumijevate pošto je oduvijek bio ispravan?

Da, roditeljska ljubav i podrška ključ je apsolutno svega, samopouzdanja koje imamo i s kojim kročimo kroz svijet, kako god se orijentirali. Ali ljudi, čini mi se, djecu nerijetko imaju kao projekte, kao platno na koje će projicirati svoje želje, potrebe, zahtjeve, neispunjene snove itd. Teško se mire s tim da je to dijete vlastita osoba s vlastitim interesima i željama – bile one profesionalne, ili seksualne – jer, eto, nisu stvorili dijete da bude svoja osoba, nego je njihovo vlasništvo (u patrijarhatu općenito dosta dobro kotira ideja vlasništva nad drugim osobama – robovima, ženama, djeci). Daleko od toga da je to samo na planu odabira partnera/ice (pri čemu problem ne bude samo seksualna orijentacija – čak i kad si hetero, nije preporučljivo ljubovati s drugim etničkim, ili vjerskim, ili rasnim grupama), roditelji se nerijetko petljaju u odabir studija, profesije, društva, odijevanja, itd. – tako da je čovjeku na kraju mnogo veći problem u životu osloboditi se te navodne roditeljske brige i pažnje, nego što mu ona dobra donese. Podrška i bezuvjetna ljubav koju sam ja dobila od roditelja odbijam doživljavati kao privilegiju, nego podrazumijevam kao pravo svakog djeteta i obvezu svakog roditelja. Nažalost, bezuvjetna ljubav češće se viđa kod pasa nego kod ljudi – ljudima nekako kao da ne dolazi prirodno.

Tvoje gostovanje u Nedjeljom u 2 je bez sumnje jedno od najboljih izdanja inače dobre emisije. Nemam utisak da je tebi frka od bilo čega, ali znam da generalno ljudima jeste od gostovanja u toj emisiji i da čak i kad nisu korumpirani političari/ke imaju strah da će ih Aco ‘maltretirati’. Kako su izgledali dogovori, jesi li odmah pristala i da li bi ti teško palo da se Aco nije pridružio pjevanju na kraju?

Aco je u pravilu blagonaklon prema kulturnjacima i aktivistima za ljudska prava pa se nisam bojala da će me raščerečiti. Na poziv sam pristala odmah jer je to najvažnija emisija na (hrvatskom) svijetu i to je bila prilika da se dođe do šire publike (možda ne toliko široke kao kod Milijunaša, ali daj što daš). Znala sam da ću sat vremena moći odraditi bez problema i mogla sam pretpostaviti što će me pitati (ipak je emisija bila povodom ustavotvornog referenduma o braku), tako da nije bilo prevelike frke, makar je pritisak postojao – jer kad ste lezba, ne predstavljate samo sebe nego i stotine tisuća žena i muškaraca koji se ne usude izaći iz ormara, tu tzv. zajednicu, i onda morate biti odmjereni, promišljeni i lukavi – i ne smijete se previše zajebavati (što mi je uvijek najveći problem). Aco se pjesmi pridružio spontano, i to je ispalo super, jer pjeva stoput bolje od mene, spasio je stvar!

Kad sam kod HTV-a, kakvo je bilo iskustvo Petog dana i direktne komunikacije sa ideološkim neistomišljenikom?

Frustrirajuće, i to ozbiljno. Budući da sam se bila priklonila neintruzivnom i pasivnom modelu moderacije, u kojem sam većinu vremena samo preusmjeravala razgovor i vrlo se rijetko uključivala, svaka emisija bila mi je potencijalni okidač za gastritis. Ali, s druge strane, i podsjetnik na realan svijet u kojem živim, svijet u kojem ljudi ne vide nikakav problem da odlučuju o mojim pravima, i da me efektivno čine građankom drugog reda, i istovremeno mi se smiješe pred kamerama u studiju. To je bilo prilično šizofreno iskustvo, i koliko god će mi nedostajati Peti dan (prvenstveno zbog Deana Dude, mahera od misli), vjerujem da će mi biti mnogo lakše gledati ga nego ga voditi. A i iz Berlina će perspektiva vjerojatno biti malo zdravija.

Smeta li ti što i nakon 15 godina koliko otprilike traje aktivistički angažman u regiji na planu afirmacije LGBT prava ljudima treba svakodnevno ponavljati koliko je coming out važan?

Naravno. Kao svatko tko detektira neki problem, i ja bih da se sve riješi preko noći – da svi vide stvari jasno kao što ih vidim ja i da prosvjetljenje bude trenutno i globalno. Nažalost, ovakve borbe traju nešto duže, i zapravo je borba za LGBT prava u regiji dosta brzo odradila neke stvari; uzmimo samo za primjer koliko su se dugo žene koprcale da dobiju pravo glasa – govorimo o tisućama godina, ili američki crnci da se oslobode ropstva – zaboga, do prije cca 150 godina mogli ste u SAD-u kupiti crnca na ulici kao komad mesa (sljedeći korak, ukinuti mesnu industriju)… U tom smislu, stvari idu nabolje i vidljivo je. Također, današnje generacije (barem ovo što vidim u Hrvatskoj) mnogo lakše se autaju, govore o tome, angažiraju se itd. Filozofski fakultet u Zagrebu otprije dvije godine ima svoju LGBTIQ inicijativu po imenu AUT, koja djeluje kao službena studentska grupa pri fakultetu i koja se svake godine predstavlja brucošima (i regrutira ih!) na službenom otvorenju akademske godine. Uz takvu ekipu ja se za LGBT prava ne bojim. Ljudskopravaška fronta na kojoj naslućujem kataklizmu je ona koja se urušava još od rata – a to je klasna fronta, fronta radničkih prava, koja su sve manja i sve oskudnija, i koje guta galopirajući hipertrofirani liberalni kapitalizam. A to nas pogađa sve, jer su i heterići i lezbe i pederi i transići uglavnom svi negdje i nekakvi – radnici.

Kolike su šanse da Tonči Huljić konačno prihvati ponudu da uzme ‘Drvenu Mariju’ pod svoje i da se pojavite na Dori?

To je možda jedini plan na kojem su mi potonule sve nade. Više puta sam mu se obratila putem različitih medija, no oglušio se na moje vapaje. To samo govori da čovjek ipak ima sluha.